Tko je sinoć u prepuni zagrebački klub Boogaloo došao po punu porciju glazbene nostalgije, nije je dobio, iako je povod ekstenzivne europske turneje Asian Dub Foundation, istočnolondonskog benda s najvećim karijernim momentumom tamo negdje na razmeđi stoljeća, proslava 30 godona njihovog postojanja .

Za početak, ADF više nisu isti bend, ne samo zato jer jučer na zagrebačkom koncertu nije bilo baš nijednog člana iz postave koja je u Zagrebu nastupila prvi u Tvornici prije pune 23 godine. Čak je i na gitari bio neki bijeli mladac vanjštine kao da je pobjegao iz nekog brit pop benda; s pozornice je objašnjeno da najdugovječnijeg člana ovog kadrovski fluidnog kolektiva Stevea Chandre Savalea iliti Chandrasonica na ovoj turneji nema iz osobnih razloga, što god to značilo.

Nadalje, za sve nas iz starijih generacija koji smo ih intenzivno pratili u to doba kad su poput uragana protutnjali Tvornicom u jednoj zimskoj noći 2001. godine, sinoć je moglo biti iznenađenje da ni u glazbenom smislu to više nije isti bend. Već činjenica da je drugi vokal Ghetto Priest klasični reggae pjevač karipskih korijena, a glavni vokal Aktar Ahmed aka Aktarvator svoj stil gradi na hip-hop temeljima, odvlači bend više u te vode, dalje od oriinalne osebujne smjese drum&bassa, duba s prizvukom Indije i Pakistana, te žestokih gitarskih rifova, zbog čega im je britanski tisak svojevremeno tepao da su “The Clash za 21. stoljeće”.

Asian Dub Foundation su gradili reputaciju i kao izuzetno nabrušeni političko angažirani bend što im je dodavalo na ugledu i ozbiljnosti. Početne minute sinoćnjeg nastupa odavale su skoro suprotan dojam, bend kao da se trudio biti zabavan. MC Aktarvator podebljavao je taj dojam, u početnoj komunikaciji djelovao je više kao nešto mlađa verzija Del Boya iz „Mućki“ nešto tamnije boje kože. Stvari su počele sjedati na svoje mjesto nakon 20-ak minuta s protestnom „Frontline“ novijeg datuma kad se Aktarvator naglo uozbiljio i najavio pjesmu riječima da nemaju pravo na šutnju, da moraju podržati nevini narod Palestine uz još nekoliko politički dobro odvaganih misli poput rečenice da nijedna osoba na svijetu ne smije biti oteta, ali da nijedna nevina osoba nakon toga ne smije biti bombardirana.

Kao da se otvorio neki drugi koncert nakon što su bend i publika zajedno uglas skandirali „free Palestine“, kotač se okrenuo unazad, uslijedio je sjajni primjer autorske unikatnosti, žanrovski teško odrediva „La Haine“ s 20 godina starog albuma „Enemy Of The Enemy“, da bi uslijedio prvi klimaks i opći rusvaj s jednim od najvećih hitova benda „Flyover“. Dodali su kasnije repertoaru ispunjenom uglavnom novijim pjesmama prastari hit „Naxalite“ i koncertni favorit „Fortress Europe“ koja je nažalost sa svojom tematikom migranata možda i aktualnija danas negoli prije 20 godina kad je objavljena. ADF su na kraju uspjeli zasjati bez obzira što su na koncertu koji slavi prvih 30 godina karijere u potpunosti ispustili njihovo najvrijednije djelo „Community Music“ iz 2000. za koji ime je tada beskrajno utjecajni i relevantni NME dodijelio čistu desetku. Očuvali su sinoć s dignitetom uspomenu na plemenitu ostavštinu ADF-a čak i u ovakvom sastavu koji ne možemo nazvati ni krnjim, jer krnje je nešto čemu nešto nedostaje. Ovdje je u smislu originalnih članova nedostajalo sve, a opet smo svjedočili zanimljivom i nadasve energičnom koncertu.

Za kraj bilo bi nepošteno u ovom slučaju ne spomenuti i predgrupu One Dread. Zagrebačka sedmorka s dubokim razumijevanjem i poštovanjem naspram roots reggae glazbe, oslanja se na svaku zamislivu šablonu žanra, ali čini to negenerički, šarmantno, svojeglavo i tehnički gotovo savršeno. Dakako, uz usviranost, tri glavne vokalistice, podjednako neodoljive u vokalnoj ekspresiji i vizualno, jak su adut uvjerljivosti benda. One Dread mogu dijeliti pozornicu s najvećima, na najvećim svjetskim roots festivalima, bez ikakve primisli o inferiornosti u bilo kojem smislu.