Noć prije najavljenog “koncerta godine” Arctic Monkeysa za koji su karte odavno planule u nekoliko minuta, munje su parale nebo nad Pulom, grmjelo je i lijevalo kao iz kabla. Dan kasnije, nebo se smilovalo, a jedina grmljavina čula se iz koncertnog razglasa i „milovala“ uši brojne publike. Bilo bi pretjerano reći da su Arctic Monkeys pulskom Arenom protutnjali poput uragana, ali da su priredili koncert za pamćenje, u to nema sumnje.

Za razliku od svog prvog samostalnog nastupa u Hrvatskoj 2009. na splitskim Prokurativama, sinoć u pulskoj Areni jedan od najvećih britanskih bendova današnjice nije beskompromisno testirao živce publike novim i manje poznatim materijalom, već je u prepunom rimskom amfiteatru priredio presjek hitova iz skoro dvadeset godina duge karijere, odnosno kroz šest snimljenih albuma.

Još za dana, dok je masa publike u skoro kilometarskim redovima čekala na ulazak i rigoroznu provjeru karata uz predočenje osobne iskaznice svakog posjetitelja, pred pulsku publiku je izašla zanimljiva predgrupa. U svojih 45 minuta priličan su potencijal pokazali i osjetili dobar feedback publike irski Inhaler, bend kojeg predvodi sin frontmena slavnih U2, Bonoa, Elijah Hewson. Ima on gard i karizmu, ima i ponešto svog oca u glasu. Njegov bend čak i puno bolji stoji poslije svog prvog albuma iz 2020. pred publikom negoli je to bio slučaj s U2 kad su izdali svoj debi „Boy“. Naime, dogurali su s njim do 1. mjesta liste najprodavanijih albuma u Engleskoj i Irskoj o čemu su U2 1980. mogli samo sanjati. Ipak, postoji tu velika razlika, „Boy“ je nudio nešto novo i uzbudljivo, Inhaler su privlačni i catchy u svom gitarskom rocku, ali i isuviše šablonizirani da bi se usudili reći da će postati veliki bend poput U2.

Kao i na svih pet prethodnih koncerata ovoljetne turneje Arctic Monkeys, svjetla su se zagasila na instrumentalnu stvar „Taken“ iz britanskog krimića „The Long Good Friday“, a onda su se prisutni brzo mogli uvjeriti koliko Arctic Monkeys mogu biti uvjerljiva koncertna družina.

Tradicionalno već dugo svoje nastupe otvaraju jednim od svojih najvećih hitova, sexy zavodljivom stvari „Do I Wanna Know“, no prekjučer su na festivalu u Szigetu tu praksu prekinuli i započeli s „The View From The Afternoon“, pjesmom koja otvara njihov eksplozivni debi album iz 2006. „Whatever People Say I Am, That’s What I’m Not“. Isto je bilo i sinoć u Puli, uletjeli su u koncert silovito s adrenalinskom stvari i odmah na početku izazvali delirij u publici koja je ovaj puta bila mahom mlađih godina i usudili bi se reći, pretežito ženska.

Nije čudno, središnja zvijezda benda, pjevač i gitarist Alex Turner je kroz godine na rock sceni stekao status seks simbola. Osim cool nastupa i magnetične flegmatičnosti, Turneru zasigurno u stjecanju takvog statusa ne odmažu njegove modne metamorfoze. I dok je na prva dva koncerta ove turneje u Istanbulu, opuštene poluduge kose u bež odijelu izgledao kao Bryan Ferry za nove generacije mladih, na pozornicu u Puli popeo se u malo više casual izdanju, nosivši crvenu western košulju i traperice, a u tome su ga pratili i drugi članovi, pa i gitarist Jamie Cook koji pred publiku rijetko izlazi u bilo čemu osim odijela.

S casual odjećom kao da je došlo i opuštenije izdanje Monkeysa u glazbenom smislu.

Navodno imaju snimljen materijal za novi album, ali ga ne testiraju uživo, nemaju imperativa tražiti uživo neku novu publiku, niti potrebe pridobivati natrag staru, jer nikud nije ni otišla… Ovo bi se moglo protumačiti kao neka vrsta post-covid turneje, čisto da se osjeti kako je dobro stajati pred publikom gladnom zabave i glazbenog adrenalina, svirati iz gušta i slušati zborno pjevanje ispred sebe.

U toj opuštenosti, Alex Turner kao da je dodatno promijenio pristup živim nastupima, pogotovo kad se sjetimo splitskog koncerta prije 13 godina kad smo gledali mladi bend koji slabo komunicira s publikom i malo drži do toga da radi nekakav spektakl.

U međuvremenu, a to se u Areni dobro vidjelo, Turner se sve bolje osjeća bez gitare, samo s mikrofonom u ruci, uz sve više gestikulacije, odnosno neverbalne komunikacije s publikom. Više nije samo frontmen, već i šoumen. Tu priču na neki način naglašava i priziva asocijacije i scenografija pozornice. Na velikom naboranom svilenkastom zastoru nakalamljen je veliki okrugli okvir unutar kojeg se projicira ogromna video slika s  pozornice. Tako posloženo, izgleda krajnje retro,  poput pozadine pozornice International Hotela u Las Vegasu gdje je 1970. nizom koncerata veliki Elvis Presley rehabilitirao svoju glazbenu karijeru nakon dugog izleta u holivudske glumačke vode.

Kad je tako, onda i predivna balada „No. 1 Party Anthem“ odsvirana na bisu – za čijeg je izvođenja iz spomenutog okvira skinuto platno i ukazala se ogromna disco kugla – odjednom zvuči kao „Heartbreak Hotel“ za 21. stoljeće. Nećemo reći da je Alex Turner novi Elvis, ali neka tajna veza postoji…

Očekivano, mali klimaksi na koncertu koji je dominantno bio ispunjen poznatim i pjevnim, ali sporijim pjesmama, događali su se s energičnijim stvarima poput „Brainstorm“, „Teddy Picker“, i dakako s prvim velikim i na kraju najvećim hitom „I Bet You Look Good on the Dancefloor“ s kojim su otvorili bis.

Treba reći da je ta pjesma ispala najneuvjerljivije i najtraljavije odsvirana. Ne zato jer ne mogu i ne znaju, već zato jer su Arctic Monkeys ipak kroz skoro dva desetljeća glazbeno evoluirali. To ne znači da su izgubili energiju, samo su je transformirali. Zategnuti i precizni sa „zastrašujućom“ ritam sekcijom kojoj je po čvrstoći i moći teško naći para na današnjoj sceni u sprezi sa nonšalantnom lakoćom Turnerovog pjevanja, Arctic Monkeys jednostavno nisu više skupina teenagera koja praši brzi post-punk, oni su postala uglađena glazbena gospoda i doslovno i figurativno.

I čini se da sinoć u pulskoj Areni nisu odrađivali posao, da su u – naponu zrelosti i izvođačke snage – uživali u onom što rade. A to je uvijek lijepo za vidjeti, to je nešto što publika prepoznaje i zbog čega s koncerta odlazi sa zadovoljnim izrazom na licu.

Set lista, Arctic Monkeys, Pula, Arena, 16.8. 2022.:

1. The View From the Afternoon

2. Play Video

3. Brianstorm

4. Snap Out of It

5. Don’t Sit Down ‘Cause I’ve Moved Your Chair

6. Crying Lightning

7. Teddy Picker

8. Pretty Visitors

9. Why’d You Only Call Me When You’re High?

10. Tranquility Base Hotel + Casino

11. Arabella

12. Potion Approaching

13. One for the Road

14. Cornerstone

15. Do I Wanna Know?

16. Do Me a Favour

17. One Point Perspective

18. Knee Socks

19. 505

Bis:

19. I Bet You Look Good on the Dancefloor

20. No. 1 Party Anthem

21. R U Mine?