Poslije opetovanog preslušavanja sedmog albuma Arctic Monkeysa prije bi se usudili kategorički tvrditi da je Alex Turner najveći kantautor svoje generacije, negoli da je najautentičniji.

Poslije prvih pet dugosvirajućih uradaka vjerojatno najvažnijeg britanskog benda u 21. stoljeću, hladno bi tvrdili oboje. No, s pretposljednjim „Tranquility Base Hotel & Casino“ iz 2018. i novim, jednostavno nazvanim „The Car“ dugosvirajućim djelom, Turner i njegov bend više ne liče ni sami sebi, niti pripadaju svojoj generaciji, ni stvarnom svijetu koji nas okružuje. OK, nitko ne očekuje da će i na pragu četrdesetih opjevavati noćne izlaske, prijateljice noći, teenagerska ljubavna iskustva i ostale životne trivijalije iz sheffieldskog susjedstva, no činjenica je da su Arctic Monkeys, odnosno Turner napravili radikalni zaokret kako glazbeno, tako i tematski. Zadnjeg velikana kojeg se sjećamo da je toliko grubo okrenuo leđa ne tako davno stvorenoj vlastitoj glazbenoj ostavštini je Paul Weller. I on je krenuo iz svojevrsne provincije, i on je bio glazbeni wunderkind i sa svojim The Jam stekao poštovanje i slavu i prije negoli je postao punoljetan.

I on je krenuo beskompromisno, glasno, brzo i oštro s nečim što se tada trpalo u punk iako se samo vremenski poklopilo s pojavom Pistolsa i Clasha, a zapravo sa sobom guralo zrno originalnosti mods preporoda. Na kraju, i on je nakon vrlo kratkog vremena odbacio i bend i gitarski zvuk, iz traperica uskočio u šminkerska odijela i okrenuo se „elegantnijoj“ mješavini popa, jazza i soula u The Style Council. Iako sličnog (prebrzog) puta svjetonazorsko-glazbenog „sazrijevanja“, rezultat za Wellera i Turnera je prilično oprečan. Weller je početkom 80-ih oštro podijelio publiku i kritiku autorskim zaokretom, ali je zato iza The Style Council ostalo pjesama koji su postale opća mjesta pop kulture 80-e, koje bi i danas prosječni slušatelj pristojnih radijskih programa mogao odfućkati. S druge strane, oko novih Arctic Monkeysa rijetko tko negoduje i smatra da su njihova posljednja dva albuma antiklimaksi naspram prijašnje (bezgrešne) diskografije. I da, kladili bi se da nijedna pjesma s njih neće postati antologijska, opće mjesto, evergreen za 20 ili 30 godina. O tome da će ih netko u budućnosti fućkati u autu, uredu ili šetnji da ne pričamo.

Nije stvar u tome da je „The Car“, po mnogo čemu (topliji) brat blizanac jednako komornog „Tranquility Base Hotel & Casino“, djelo na kojem su Arctic Monkeys postali neambiciozniji, zanatski indisponirani, ili autorski manje hrabri. Upravo suprotno. Novoinspiriran klasičnim filmskim svijetom i glazbom u njima, trajno zadivljen slavnim engleskim trubadurom Scottom Walkerom i(li) proto-pop skladateljem Burtom Bacharachom, Turner je svoj bend uveo u vode šansonjerstva najviše klase, s puno stila i slojevitih, kompleksnih rješenja. Gitare su potisnute u drugi plan, prepustile mjesto klavirskim dionicama i sanjivim orkestralnim aranžmanima. Nije da groovea nema i ta igra između ritam sekcije koja često ovdje evocira sporovozni, ali moderni trip-hop, i orkestralnih dionica koje kao da su posuđene s nekog Sinatrinog albuma iz 50-ih godina prošlog stoljeća, čini album glazbeno intrigantnim.

No, ne može se ne primijetiti da iza počesto kompleksne strukture i numizmatički precizno razrađenih detalja, nešto nedostaje. Njihovih veličanstava zarazne melodije i pamtljivog refrena, naime. Upravo onog što je Arctic Monkeys i učinilo jednim od najvažnijih bendova s Otoka u 21. stoljeću. Odsvirali „I Bet You Look Good on the Dancefloor“, „When the Sun Goes Down“, „Fluorescent Adolescent“,  „Crying Lightning“,  „R U Mine?”, “Do I Wanna Know?”, da ne nabrajamo dalje, s gitarama, na ukulele, ili na drombulje, otpjevao ih Alex Turner ili zbor Bečkih dječaka, ti će hitovi ogoljeli i u žanrovski drugom okruženju uvijek zadržati auru pamtljivosti i veličine. Da podvrgnemo istom procesu pjesme s friškog albuma Arctic Monkeysa, ne bi pomogli ni drugačiji aranžmani, ni gitarski rifovi umjesto nježnog violinskog zvuka. Ovo su melodije koje se ne zadržavaju u glavi, blijede iz memorije brzo nakon slušanja.

„The Car“ osvaja gotovo enigmatskom atmosferom i vatrometom dobrog glazbenog ukusa, superioran je u formi, ali u većini svojih 37 minuta trajanja, ipak deficitaran u sadržaju.