Foto Facebook
Put od autorice inspirirane ponajprije svijetom osobnih emocija, preko americana pjesnikinje voljenog joj Juga, pa do dilanovski raspoložene protestne kantautorice, Williamsova je izvela izvrsno
povezane vijesti
Sjajna američka kantautorica Lucinda Williams jedna je od onih umjetnica čija su djela bolja kad izviru iz dubokog bola i brojnih osobnih problema. Upravo stoga njeni su najbolji albumi (»Lucinda Williams«, 1988., »Sweet Old World«, 1992., »Car Wheels on a Gravel Ground«, 1988. i »World Without Tears«, 2003.) nastajali u trenucima njenih brojnih emocionalnih brodoloma.
Kad je našla obiteljsku sreću s dugogodišnjim suradnikom Tomom Overbyijem, nastalo je nekoliko albuma (»West«, 2007, »Little Honey«, 2008 i »Blessed«, 2011) koji su nedvojbeno bili kvalitetni, ali im je nedostajala ona emocionalna dubina i snaga koja ju učinila velikom kantautoricom. Shvativši da iz sretnog života ne može stvarati velike albume, Williamsova se pred šest godina odlučila okrenuti drugim temama pa je tako 2014. godine objavila briljantni dvostruki album »Down Where the Spirits Meets the Bone« s nizom prekrasnih ljubavnih pjesama te posebno pjesama o njenom odrastanju na američkom Jugu. Dvije godine kasnije tu je temu Juga dodatno obradila na jazzu i bluesu okrenutom »The Ghosts of Highway 20« da bi ove godine učinila novi iskorak te sjajnim blues rock albumom »Good Souls Better Angels« progovorila o suvremenoj američkoj stvarnosti pretvorivši se u jednu od najoštrijih kritičarki vladavine Donalda Trumpa.
Daleko od countryja
Put od autorice inspirirane ponajprije svijetom osobnih emocija preko americana pjesnikinje voljenog joj Juga pa do dilanovski raspoložene protestne kantautorice, Williamsova je izvela izvrsno o čemu najbolje govore visoke ocjene ovog albuma, kao i činjenica da je na Metacriticovoj listi od mogućih 100 bodova zaslužio visokih 87, što znači da je kritika redom podigla palac uvis. Slično reagira i publika, mada oni skloni tradicionalnom izrazu Lucinde Williams itekako s ovim albumom trebaju biti oprezni. Naime, »Good Souls Better Angels« jako je daleko od country albuma, a i americane je malo.
Najdirektnije rečeno, njen novi album pravi je garažni blues rock koji će oduševiti mlađu i čvršćem zvuku skloniju publiku, a reakcije na ovu promjenu pravca mogle bi sličiti onima kakve je Neil Young kao legenda šezdesetih i sedamdesetih izazvao kod alter rockera kad se devedesetih okrenuo garažnom i čvrstom rocku. Oni koji žele čuti Lucindu Williams u njenom najpoznatijem izdanju – a to znači prekrasan nazalni patnički vokal uokviren (alt) country, i americana glazbom, na ovom albumu od 12 novih pjesama to će pronaći u svega tri pjesme.
Mračne teme
Prekrasna balada »Shadows & Doubts« okrenuta kritici društvenih medija koji često osuđuju bez razloga, sigurno ide u red njenih ljepših pjesama, a slična joj je i pomalo religijska i na životnom iskustvu brojnih borbi utemeljena »When the Way Gets Dark« koja nježnošću i americana laid back dodirima teško koga može ostaviti ravnodušnim. No, vrhunac te »stare« Lucinde nedvojbeno je završna »Good Souls«, 7:35 minuta duga country gospel molitva Bogu, ali i samoj sebi s porukom da izdrži i da se ne preda tami o kojoj pjeva u većini ostalih pjesama ovog iznimnog albuma.
Mnogobrojni uzori»Uz pandemiju mi se moramo nositi i s najgorim predsjednikom u povijesti SAD-a«, rekla je komentirajući pjesmu »Man Without A Soul« Lucinda Williams dodavši kako joj je u stvaranju te pjesme jedan od uzora bila i pjesma Neila Younga »Even Richard Nixon Has Got Soul«, a među uzorima za stvaranja pjesama na ovom albumu spomenula je i autore kao što su Robert Johnson, Bob Dylan, Leonard Cohen i Nick Cave. |
A ta tama izvire ponajprije iz srži nepoštenog i sve goreg društva koje beskrupulozno gazi individualnost i pozitivne ljudske osobine. Analizi tog i takvog društva te direktnoj kritici onih koji ga vode, posvećen je najveći dio pjesama ovog albuma pa je tako već uvodna »You Can’t Rule Me« direktna poruka Trumpu kroz stihove »Imam pravo govoriti o onome što vidim«, slična joj je i »Bad News Blues« s temom stalnih loših i još gorih vijesti, a najoštrija i najdirektnija je u prvom i aktualnom video/singlu »Man Without a Soul« u kojoj o Trumpu govori kao o najgoroj mogućoj osobi, čovjeku nedostojnom da bude predsjednik SAD-a.
Taj protestni stil davnih šezdesetih, samo iskazan čvrstim rock okvirima, uočljiv je i u odličnoj »Big Black Train« s izvrsno opisanim strahom od depresije izazvane općim lošim kretanjima u društvu, kao i u pjesmama koje govore o općim negativnim karakteristikama čovjeka i manama današnjice (»Big Rotator«, »Pray the Devil Back to Hell«), a manje je uočljiv u onim za Wiliamsovu tipčnim pričama o nesretnim likovima poput alkoholičara iz pjesme »Down Past the Bottom«, odnosno nesretne žene koja u temi »Wakin’ Up« trpi grubo obiteljsko nasilje.
«Prljavi« zvuk
Sve ove žestoke pjesme Lucinda Williams izvela je s uočljivom količinom strasti i energije, opredijelivši se za »prljavi« zvuk garažnog blues rocka s jakim potmulim basom i često distoriziranom gitarom što je pak podloga u kojoj se njen vokal iz za nju uobičajene patine nostalgije i tuge pretvara u čisti krik i bijes dajući time itekakav doprinos iskazivanju nezadovoljstva svijetom u kojem živimo.
Sve u svemu, americana veteranka (rođena je 1953. godine u gradu Lake Charlesu u Louisiani) posljednjih godina proživljava drugu glazbenu mladost stvarajući albume koji vrijednošću mogu stati rame uz rame s njenim najboljim radovima iz osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća.
