Alice Cooper jedan je od onih rock veterana kojemu, dojam je, godine nimalo ne smetaju. Štoviše, njegov dvadeset i drugi samostalni studijski album nazvan »Road« s oduševljenjem bi bio prihvaćen i prije više od pola stoljeća, u doba kad je Alice Cooper kao žestoki američki horror rocker tek počinjao stvarati ime.

Da je tome tako, svjedoči i činjenica da je neposredno po pojavljivanju »Roada« na ljestvici britanskih rock i metal albuma došao do prvog mjesta, na ljestvici nezavisnih albuma je drugi (na toj je poziciji i u Njemačkoj, Škotskoj i Švicarskoj), a na općoj ljestvici britanskih albuma je na osmom mjestu!

Znamo li da se prije dvije godine albumom »Detroit Stories« posvećenim detroitskoj glazbenoj sceni također, i to u SAD-u, plasirao na najvišu poziciju, jasno je da 75-godišnji Vincent Damon Furnier (to mu je pravo ime) ne misli stati!

»Putujuće« teme

Možda je najjači Cooperov adut na oba spomenuta albuma – iskrenost. Naime, svjestan da sa sedamdeset i sitno baš i ne može pretjerano uvjerljivo govoriti o ljubavi, on je na prethodnom albumu progovorio o gradu koji ga je odredio kao osobu i glazbenika, a na ovom se albumu okrenuo životu i stvarnosti rock umjetnika. »Road« je, ustvari, album o njemu, njegovoj grupi, njihovim fanovima, bezbrojnim turnejama…

Pri tome, a to je posebno dobro, nema veličanja i glumatanja.

Tako već u uvodnoj »I’m Alice« predstavljanje sebe i svog rada izvodi tako da realno, cinično i ironično govori o svom statusu pomalo karikaturalnog horror rockera s porukom fanovima – vi ste me stvorili!

»Welcome to the Show« s puno jakih rifiova i brzog ritma osvrt je na vlastitu karijeru i život rock zvijezde, a »All Over the World« s moćnim refrenom i iznova jakim rifovima još je jedna pjesma o rokerskom načinu života i bezbrojnim svjetskim turnejama na kojima »ubijaju gdje god da stignu«.

»Go Away« s iznimnim režećim uvodnim rifom duhovita je štorija o dosadnoj groupie djevojci koje se nikako ne može riješiti. »White Line Frankenstein« u kojoj mu pomaže Tom Morello kroz moćne funk rock zahvate govori o svijetu beskonačnih putovanja čemu je posvećena i »Rules of the Road«, kao i slične im »Road Rats Forever« i »100 More Miles«.

»The Big Goodbye« jedna je od ritmičnom agresijom ponajboljih, a jedini nešto nježniji trenutak je jedina ljubavna »Baby Please Don’t Go«, kao što je i jedina obrada na albumu završna »Magic Bus« koju su davno proslavili The Who i idealno se uklapa u cijelu štoriju ovog »putujemo« albuma.

Snimljeno uživo

Album je, a to je jako bitno, snimljen uživo u studiju, pri čemu su Cooperu pomagali dečki iz pratećeg koncertnog benda – gitaristi Nita Strauss, Ryan Roxie i Tommy Henriksen, basist Chuck Garric i bubnjar Glen Sobel.

Odabravši ovaj način snimanja Cooper je svojoj milijunskoj fan-armiji pokazao koliko su dobri uživo pa zaista ne treba sumnjati da će biti onih koji će baš zbog kvalitete glazbe ovog albuma poželjeti ovu rock starinu vidjeti uživo!