Da će novi, jedanaesti studijski album američke rock atrakcije Foo Fighters biti posvećen sjećanju na bubnjara Taylora Hawkinsa, neočekivano preminulog u ožujku 2022. godine, znali su, kako se to kaže, i vrapci.

Pitanje je samo bilo u kakvom će glazbenom i lirskom obliku na to reagirati Dave Grohl i ostatak ekipe. Sad je i to jasno, a reakcije kritike su takve da je na stranici Metacritc album ocijenjen s jako visokih 85 od mogućih 100 bodova.

Dakle, kritičari su im jako skloni. Publika je nešto manje entuzijastična, a najveće zamjerke vezane su uz ublažavanje izraza i nedostatak žestine. No, nije li to normalno? Odnosno, treba li o smrti prijatelja pjevati samo kroz buku i bijes?

Dodatni razlog priklanjanju nešto smirenijeg (nikako ne i mirnog ili sporog) rock izraza je i činjenica da je nedugo po tragičnoj smrti Hawkinsa umrla i Virginia Grohl, majka Davida Grohla, frontmana i tekstopisca. Kad se sve to zbroji, jednostavno je do određene promjene u stilu moralo doći.

Žestoko, ali i melankolično

No, to ni slučajno ne znači da su se Fightersi potpuno raspekmezili i napravili akustičan album. Većina od deset ponuđenih pjesama je i dalje žestoka ili vrlo žestoka, ali ima ih nekoliko potpuno netipičnih za žestoki indie i alter rock bend čiji je zvuk utemeljen na garage i grunge zvuku tipičnom za grunge pionira Kurta Cobaina i grupu Nirvana koje je član bio i David Grohl.

Planirajući novi album, još dok je Hawkins bio živ, želja je bila napraviti »ludi prog-rock album« kao suprotnost prethodnom albumu.

Potom je, po riječima samih članova, cilj postalo »brutalno iskreno progovoriti o svemu što je u posljednje vrijeme grupa proživjela«, odnosno o njihovim reakcijama na smrt voljenih osoba, a s glazbene strane sve je otišlo u smjeru ne prog rocka, već pomalo i nostalgičnog glazbenog oživljavanja početaka rada grupe i debi albuma »Foo Fifghters« iz 1995. godine.

I tako je stvoren »But Here We Are« koji već u nazivu nosi određenu notu i dozu desperatnosti i melankolije.

Posveta prijatelju i majci

Još se i više to osjeti u pjesmama albuma od kojih su mnoge direktna posveta, zahvala i sjećanje na Hawkinsa, odnosno u najintimnijim Grohlovim tekstovima na njegovu majku.

Uvodna »Rescued« kroz prisjećanje na Hawkinsa govori o bratstvu među članovima grupe koje je prije 28 godina povezala ljubav prema istoj vrsti glazbe, ljubav koja je donijela slavu i novce, ali i puno uživanja te smisao života. Potom slijedi melodiozni punk »Under You«, pjesma koja je čisto sjećanje na Hawkinsa i nemogućnost pomirenja s činjenicom da ga više nema, a isto vrijedi za »Hearing Voices« da bi u četvrtoj, ujedno i naslovnoj, konstatirali kako su, bez obzira na sve, još uvijek tu.

Nakon četiri pjesme tematski bliske, Fightersi se Hawkinsu i tome što im je značio vraćaju i u završnim dvjema pjesmama albuma. Više od deset minuta duga (ujedno i njihova najduža pjesma) »The Teacher« novi je »tribute to Taylor Hawkins«, kao što je to i završna oproštajna »Rest« koja ima akustični početak, ali se potom pretvara u psihodeličnu buku.

Tako je moralo biti

Indirektno u ovaj tematski krug treba svrstati i »Beyond Me« koja govori o prolaznosti i starosti pa je vjerojatno ne bi bilo da nije bilo Hawkinsove smrti.

Ono što je kod te pjesme drukčije je da je po svom zvuku to rock balada primjerenija Bon Joviju, no Foo Fightersima. No, nju će i žestoki fanovi još nekako prihvatiti, ali za »Show Me How« će mnogi povikati »izdaja« jer je više pop no rock. Neće tu puno kritike spriječiti ni činjenica da bitnu ulogu u vokalnoj izvedbi ima mlada Grohlova kći Violet.

Svemu ovome treba još dodati southern rocku blisku »The Glass« te funky indie rock »Nothing at All« koje obje imaju dovoljno FF žestine da ih prihvate i ortodoksni fanovi ovog sastava. I to je to. Novi album grupe morao je biti posveta Hawkinsu. Učinjeno je to sa stilom i mjerom.