Kada odrastem jako veliki, ja ću ostati dijete, stihovi su to Enesa Kiševića koji posljednjih 20 godina predstavljaju svojevrsni moto i nit vodilju plesne udruge RiDance. Riječka plesna udruga je ovog lipnja produkcijom »Ili…ili« obilježila dva desetljeća kreativnosti i maštovitosti.

Pandemija je nakratko usporila rad Udruge, no slavljenička dvadeseta godina je RiDanceu donijela mnogo novih nastupa i plesnih radosti. Umjetnički tim koji potpisuje sve projekte Udruge čine Dolores Bugarin, Larisa Štefančić, Martina Laginja, Andrea Šikljan, Pavla Pinezić i Hela Žuljević. Osnivačica i voditeljica RiDancea Dolores Bugarin nam je u ugodnom razgovoru prepričala kako se RiDance kroz godine razvijao.

Dolores Bugarin, Foto: DEAN BIRTIĆ

Kako biste opisali proteklih dvadeset godina? Zbog čega je udruga osnovana?

– Huh, odakle krenuti? Kada smo moj nekadašnji plesni partner Valter Hrabar i ja krenuli u to prije dvadeset godina, ideja je bila organizirati radionicu na kojoj bismo djeci prenijeli plesno umijeće, znanje i vještine.

Budući da smo bili trostruki prvaci države u standardnim plesovima, a u Rijeci u to doba nije bilo mnogo udruga koje su se bavile time, odlučili smo okupiti djecu kako bismo im prenijeli znanje. Plan je bio polaznicima približiti ples, a kroz godine je to preraslo u mjesto na kojem djecu učimo kreativnosti, maštovitosti i zajedništvu.

U početku nisam imala ni u primisli da će to ovako izgledati, no imam osjećaj da smo točno tu gdje i trebamo biti. Mogu reći da mi se sviđa taj put. Drago mi je da smo došli do toga da djecu ne učimo samo plesne korake već da je ples ovdje jedna od umjetnosti, točnije medij kroz koji djecu učimo mnogim vrednotama. Važno je kako će se djeca moći izraziti preko pokreta, kako će biti svoji i kako će se ovdje dobro osjećati.

Foto: MILAN ĐEKIĆ

Udruga rasla s članovima

Kako se udruga mijenjala svih ovih godina?

– Već sam rekla da je RiDance osnovan s jednom idejom, a mijenjao se kako su članovi rasli, davali povratne informacije i usmjeravali Udrugu na razne puteve. Kroz godine sam, stoga, naučila što je djeci potrebno, a polaznici su me zapravo usmjeravali u tom radu. Meni se jako sviđa cijelo to putovanje kao i točka na kojoj se sad nalazimo.

Na probama se ispoštuje osobu, plesača koji se uključi u rad, a oni koji su već duboko uključeni se jako maštovito i kreativno razvijaju te zapravo potiču rad Udruge svojim predanim radom. Ja to sama više ne bih mogla raditi bez njihove podrške. Jednostavno, kao da se štafeta predaje i to sada ide dalje, ne tapka u mjestu.

»Legenda Ružice grada« u kazalištu Komedija u Zagrebu

Uz vas, Ridance vodi umjetnički tim koji se sastoji od dugogodišnjih članica Udruge. Kako vam one pomažu u svakodnevnim zadacima?

– Ja bih rekla da oni ne pomažu, već da svi doprinosimo jednako. Svaki projekt radimo zajedno i stalno se nadopunjujemo. Iako je svatko od nas jak u pojedinim segmentima posla, nismo napravili neku strogu raspodjelu poslova u smislu »ja ću to, ti ćeš ovo, ona će ono.« Naravno da svatko više povuče u onom segmentu u kojem je jači, ali kad radimo, zajedno osmišljavamo sve pojedinosti: od stvaranja priče, teksta i koreografije, ideje za glazbu, scenu i kostima, pa sve do realizacije.

Osim što se nadopunjujemo, naše ideje se ponekad sukobljavaju jer imamo brojne zamisli. Na kraju krajeva, ne završimo priču dok svaka nije zadovoljna zamišljenim. Kada se razilazimo u mišljenjima, pokušavamo razgovorom doći do toga da svi dobijemo istu sliku kako bi što trebalo izgledati i mislim da je to dobar način dolaženja do najboljeg rješenja.

Ono što se meni sviđa jest činjenica što cijeli umjetnički tim poznaje sve članove RiDancea i njihove roditelje, od najmlađe do najstarije grupe. Svaka od nas zna što je važno za pojedinu grupu. Na početku godine se sastanemo i dogovorimo na čemu ćemo raditi s pojedinim uzrastima.

Ta veza je obostrana, budući da svi članovi poznaju cijeli umjetnički tim. S takvim odnosom se može puno toga napraviti. Probe svakog uzrasta uz mene vodi jedna od članica tima, no budući da članovi poznaju sve nas, poštivaju riječ svake voditeljice, a mi si možemo uskočiti u pomoć kada jedna od voditeljica grupe ne može doći na probu.

Dosta smo svi povezani u udruzi, grupe podržavaju jedna drugu i bodre se međusobno. Povezanost je jako bitna kako bi vladao sklad i kako bi se stvorila jedna dobra predstava u kojoj svi sudjeluju.

Foto: MILAN ĐEKIĆ

Foto: MILAN ĐEKIĆ

Brojni nastupi

Gdje je RiDance nastupao u posljednjih 20 godina?

– U posljednjih 20 godina smo ostvarili nebrojeno mnogo nastupa. Do sada smo kroz cjelogodišnji rad realizirali 18 produkcija, pet plesnih predstava i osam cjelovečernjih plesnih performansa. Jedan od najznačajnijih naših projekata je mjuzikl za djecu i mlade »Novi dan« koji je premijerno izveden u ožujku 2010. godine, a pogledalo ga je oko 5.000 djece.

Grad Rijeka je s kandidiranim mjuziklom dobitnik Povelje za uzorno provedenu naj-akciju gradova i općina – prijatelja djece. Osim toga, Udruga je koreografski i plesno bila uključena u mjuzikl »Legenda Ružice grada« koji je premijerno izveden 2015. godine u ZGK Komedija u Zagrebu.

Dugi niz godina smo sudjelovali u programu Ljeto na Gradini u sklopu kojeg smo izveli mnoge uspješne projekte. Jedan od takvih projekata je i plesna predstava »Čipka« koja je premijerno izvedena na Gradini 2019. godine, a nakon toga i na drugim pozornicama u Hrvatskoj. Uspješno surađujemo i s Turističkom zajednicom Vinodolske općine i Centrom kulture Kostrena, pa i u tim sredinama često nastupamo.

U proteklim godinama smo svečano otvarali mnoga izdanja Škole stvaralaštva – »Novigradsko proljeće« u istarskom Novigradu. RiDance je od svojih začetaka član Hrvatskog sabora kulture, krovne organizacije kulturno-umjetničkog amaterizma u zemlji te redovito sudjelujemo na njihovim plesnim seminarima i godišnjim susretima na kojima dobivamo odlične kritike struke.

S obzirom na to da smo na tim susretima nekoliko puta proglašeni najboljom amaterskom skupinom, svoj smo rad imali čast prikazati u HNK-u u Zagrebu, KD-u Vatroslav Lisinski te na plesnom festivalu u Češkoj.

Veliko priznanje nam je bila i Nagrada za kulturno stvaralaštvo Primorsko-goranske županije koja nam je dodijeljena za 2015. i 2016. godine. Nezaboravno iskustvo nam je bilo sudjelovanje u dokumentarnoj emisiji posvećenoj kulturno-umjetničkom amaterizmu u Hrvatskoj pod nazivom »Oni to rade iz ljubavi« u režiji Anđelka Hundića u organizaciji Hrvatskog sabora kulture.

Također, posebno iskustvo je bila lijepa suradnja na različitim projektima s Doris Kovačić i PZM-om »Josip Kaplan«. U rad Udruge je uključena i mjuzikl radionica s kojom smo redovito sudjelovali na nekadašnjem festivalu Kvarnerić i na Hrvatskom dječjem festivalu »Stih i nota, sto divota« u Zagrebu.

Foto: MILAN ĐEKIĆ

Što ste vi naučili u posljednjih 20 godina rada s djecom?

– Slušati! Više obraćam pažnju na to dijete, pojedinca i čovjeka ispred sebe. Ne uzimam kolektiv isključivo kao kolektiv već se posvećujem svakom pojedincu. Nastojim imati vremena za svakoga, uživam kad vidim da polaznici uživaju na satu i sretna sam kada znam da su izdvojili vrijeme kako bi došli na probu, a ja imam priliku raditi s njima.

Od djece se može jako puno naučiti, stoga je moto naše udruge »Kad odrastem jako veliki, ja ću ostati dijete.«

Punoljetnost

Produkcija kojom je RiDance obilježio 20 godina postojanja zove se »Ili…ili«. O čemu se radi u toj produkciji?

– To je predstava kojom smo trebali obilježiti punoljetnu osamnaestu godinu RiDancea, no tada nas je omela korona, pa smo tek ove godine dobili mogućnost izvesti je.

Uz predstavu smo vezali taj pojam punoljetnosti koja svakom mladom čovjeku donosi određeni pritisak. Mladi čovjek tada sve više mora sam donositi svoje odluke i ima više dvojbi kojim putem krenuti u život. Mi smo to vezali za našu punoljetnost, to jest za naših dvadeset godina postojanja, no ta tema dvojbi, mnogih izbora i odluka koje treba donijeti se provlači kroz cijeli život svakog pojedinca i prisutna je među svim ljudima.

Nekad nije lako odvagnuti najbolju mogućnost. Htjeli smo da se svatko pronađe u tome. Kada se nađemo na nekakvim raskrižjima, često smo skloni slušanju nekoga sa strane ili u današnjem vremenu nekoga preko društvenih mreža. U tom neredu zaboravimo ono što bismo mi željeli i što zapravo pojedinca čini sretnim. Jako je bitno djecu usmjeriti k tome da uoče u čemu se najbolje osjećaju.

Naravno da će u obzir uzeti savjete svojih roditelja i učitelja, ali na koncu je važno slušati svoje srce. Najsretniji je onaj čovjek koji pronađe svoj talent i nastavi tim putem. To je jako teško naći i prihvatiti jer nas mašinerija svijeta vuče, diktira tempo i način života. Kada pronađeš svoj talent i podijeliš ga s drugim, on toliko može ispuniti tvoju svakodnevicu.

Možda si manje plaćen ili nisi slavan, ali si na kraju dana sretniji od onoga koji sve to ima, a bavi se nečim što ne voli. Ja sada govorim o poslu, ali to se može odraziti na bilo koji segment života. Vrlo je važno naglasiti da je predstava ILI…ILI podržana sredstvima Primorsko-goranske županije i uvrštena je u program javih potreba u kulturi na čemu smo im zahvalni.

Foto: MILAN ĐEKIĆ

U produkciji »Ili…Ili« su zajedno s pojedinim članicama nastupili i njihovi očevi. Kako je došlo do zamisli da tate plešu s kćerima. Što se time htjelo postići?

– Prvotna zamisao nam je bila osmisliti aktivnost na kojoj ćemo spojiti djecu i roditelje. Zato smo kćerima pridodali njihove očeve. Tate nije najlakše pridobiti da plešu, no za svoje će kćeri oni to napraviti. Već na prvim probama smo vidjeli da su djeca bila jako sretna, ali i da su tate bili jako sretni. Bilo je jako puno emocija i na probama i na produkciji.

Vidjeli smo da je to jedna zabava koju su jako dobro prihvatili. Nismo napravili točku da se tate pokažu, već da tate i kćeri uživaju u tom njihovom trenutku te publika to osjeti. Tako je i bilo.

Kako izgleda proces stvaranja plesne predstave RiDancea?

– Imam dobar primjer za to. Kada smo radili predstavu »Čipka«, znali smo da će to biti ime predstave i da želimo publici reći: »Tu je moj dom.« Na tu misao smo nadograđivali ideje.

Na samom početku stvaranja nismo imali ništa osim tog imena, niti smo znali od čega će se predstava sastojati. Fasciniram se kada s odmakom pogledam taj proces od zamisli »Ej, idemo napraviti predstavu Čipka«, do njenog završnog izdanja. Sada, pak, imamo obrnuti slučaj. Znamo kakav osjećaj želimo dobiti u predstavi koju radimo, no još tragamo za imenom.

Zato me proces rada najviše uzbuđuje. Poseban je moment kada kao umjetnički tim nabacujemo ideje, kada se slika počne nazirati i onda kada polako počinjemo razumjeti jedna drugu.

To je timski rad u kojem se isprepliću akcija i reakcija na neku ideju. Taj trenutak kada svi vidimo istu sliku kako nešto treba izgledati je sjajan. Tada sam motivirana krenuti u realizaciju te ideje. Svakom pokretu moramo dati smisao kako bismo to na najbolji način mogli prenijeti ansamblu.

Ako svi vidimo istu sliku, publika osjeti zajedničku vibru, stoga ne želimo imati tek skup koreografija. Proces od prve ideje do završetka je prekrasan. Tu bude svačega, no to funkcionira baš zato što nismo svi isti i svatko može doprinijeti na svoj način.

Foto: DEAN BIRTIĆ

Proces rada

Dvadeseta godina je bila važna za vas jer su popuštanjem mjera ponovo omogućeni mnogi plesni nastupi. Gdje je RiDance nastupao u ovoj povratničkoj sezoni?

– Prvi povratnički nastup je bio na državnoj Smotri plesa u organizaciji Hrvatskog sabora kulture u Velikoj Gorici u studenom prošle godine. Potom su se krenuli nizati: izveli smo predstavu »Čajanka kod Šeširdžije« u čitaonici u Kostreni, uveličali doček sv. Nikole na klizalištu, nastupili na tattoo konvenciji, nastupili u dvjema osnovnim školama za strane učenike koji su sudjelovali u Erasmus projektu osnovnih škola, sudjelovali na Danima plesa na Korzu kroz predavanje o plesu, a potom su djeca izvela nekoliko koreografija te još sudjelovali na obilježavanju 30. godina rada profesorice Natalije Banov s kojom surađujemo dugi niz godina.

Imali smo, stoga, dosta nastupa sa svim uzrastima.

Je li bila prisutna neka vrsta treme zbog povratničkih nastupa?

– Kao da nastupi mala panika. Zasebni nastupi su bili manje stresni, no nastup na Korzu povodom Dana plesa je većini najmlađih bio prvi javni nastup pred publikom, pa je vladalo veliko uzbuđenje.

Produkcija »Ili…Ili« i predstava »Čajanka kod Šeširdžije« su kompleksnija djela koja su zahtijevala veće pripreme. Ja često mjesec dana prije predstava poželim da imamo još malo vremena jer mi se čini da nam je ono potrebno. No, taj pristup je možda i dobar jer mišlju da je sve savršeno ulaziš u zonu komfora.

Ako si pustimo prostora za rast, na svakoj novoj probi se svi iznova trudimo ne bismo li postigli bolju izvedbu. Osjetilo se i uzbuđenje kada smo se svi nakon dvije godine okupili u HKD-u.