Ako je nešto pošlo za rukom HRT-u kao glavnom organizatoru ovogodišnje Dore, onda je to stvoriti šušur i euforiju koja podiže gledanost čak i kod onih koji tradicionalno ne drže previše do izbora hrvatske pjesme predstavnice na Eurosongu.

Doduše, bilo bi puno bolje kada bi se gledanost povećavala kvalitetom ili na neke druge prihvatljivije načine, ali ponovo se potvrđuje činjenica da je svaka reklama korisna, čak i ako je dobra!

Upitne odluke

Da nije sve bilo ovako kako je bilo proteklih dana, većina gledatelja nikada ne bi saznala ni kako se uopće plasiraju pjesme na Doru, tko ih bira i koji je sustav glasovanja od početka do kraja (a sustav glasovanja u finalnoj večeri teško može shvatiti i netko s diplomom iz područja matematike).

Drvlje i kamenje nabacivalo se u prvom redu na stručni žiri glazbenih producenata koji su od 200-tinjak prijavljenih skladbi odabrali one 24 jer »kako su mogli izostaviti Lasagnu, a on je, eto, hit«.

Ne želeći braniti nikoga, činjenica je da danas teško možemo odvojiti glazbu od svega onoga što neku pjesmu prati pa tako, nadajmo se, ni žiri ne može samo na temelju pjesme iz mase prijava izdvojiti neku koja će, u cjelini produkcijskog paketa, biti možda najbolja.

Da, cijeli paket danas je puno važniji od pjesme i od glazbe, a sve više i od teksta, što se potvrdilo nebrojeno puta i možda najviše na Eurosongu.

Upravo zbog toga mnoga tradicionalno poznata imena skladatelja ili izvođača odmiču se od ovog natjecanja jer je uspjeh ili neuspjeh često u kontradikciji s izvedbom ili skladbom pa oni kojima je karijera u odličnom stanju ni ne žele sudjelovati u kvizu koji više podsjeća na lutriju, nego na natjecanje.

Ipak, to ne znači da oni koji sudjeluju možda nemaju dobre karijere, dapače, i Dora i Eurosong mogu značajno pridonijeti instantnoj slavi i podići vidljivost uz samo malo sreće. U tim i takvim okvirima ovogodišnja Dora održala se u dvije polufinalne i jednoj finalnoj večeri za koje su na HRT-u (opet) donijeli mnoge upitne odluke.

Sami smo si krivi

Prije svega treba reći da HRT kao institucija sa sobom nosi mnoge stigme u javnosti, posebno one financijske i etičke, pa se često i nepravedno napada s najrazličitijih pozicija, ponajviše onih političkih.

Nabacuje se svatko blatom kako želi i umije, ne mareći na neospornu činjenicu da tamo radi mnogo vrhunskih stručnjaka u svojim područjima, profesionalaca ponajboljih u našoj zemlji koje, kada vidimo u svojim najboljim izdanjima, shvatimo da im konkurencije teško da ima. No, onda nas dočeka odluka da se napusti Opatija kao mjesto događanja, što je nama u ovim krajevima posebno teško palo.

Čini se da je isto teško palo i mnogima u Hrvatskoj jer je odlaskom u studio nestala atmosfera pa su loše izrežirane preduge pauze prilikom izricanja glasova i pobjednika u polufinalima bile u najmanju ruku strašne.

I kad smo pomislili da će studio donijeti barem kvalitetu izvedbi, udario nas je grom loših intonacija, falšanja do neslućenih razmjera, problema s matricama i sl. Naravno da toleriramo pogreške, ali ova količina istih nije nešto što je oprostivo.

Opravdanja da pjevači bez monitoringa nisu navikli na pjevanje uz in-ear i slično nisu mjerodavna i prihvatljiva jer, kako bih rekao – vježbaj! Ako ti novi miks-pult ne radi, onda uzmi stari, a ako vidiš da od 24 izvođača njih 20 pjeva falš, onda se pitaj nije li nešto trulo.

Istina, većina izvođača bila su, barem široj javnosti, nepoznata imena kojima nije nedostajalo ega i prepotencije, ali za sve to smo si sami krivi jer kao društvo zdušno gajimo i potičemo instantnu slavu i uspjeh nasuprot obrazovanja i rada, što se vidi na svakom koraku. Nije ni čudo da nam djeca žele biti influenseri dok programe cjeloživotnog učenja moramo poticati iz deset fondova.

Ili falš ili dosadno

Posebno je tu u problemu pjevanje koje se stalno smatra lakim i jednostavnim, nečim što nije potrebno učiti, već se uz nekoliko sati rada može svladati sasvim dobro. U tim i takvim okolnostima jasno je zašto netko tko nema veze s vezom želi na Doru znajući da će dobiti značajnu medijsku vidljivost, ali nema pojma da se ona ne broji u danima, već u satima. I sam HRT u nekim emisijama danas, pod krinkom »davanja prilike mladima« ugošćuje svakakve, mahom talentom neokrznute umjetnike, a o poplavi natjecanja talenata da i ne govorimo.

Izredale su se na Dori tako pjesme od kojih glava boli više od delanca, a obilježje prve polufinalne večeri bio je jedan veliki, veliki falš. Urlalo se entuzijastično i složno jedino u krivoj intonaciji, s ponekim dobrim primjerima.

Druga večer bila je značajno bolja, možda se nešto i popravilo u tehničkom smislu, a uz prihvaćanje kritike, izdvojiti se mogu: Splittersi kao najbolja pjesma starog kova, Let 3 kao tradicionalno izvrstan koncept, kvalitetnije izvedbe poput Pavela koji su zvučali kao ABBA, Vatra koja je podsjećala na Mejaše, dobri vokali poput Kedže, Vinka ili Lozara koji je ufrljio u ćorsokak, zanimljiva Marcela ili, prema mojem skromnom mišljenju, vrlo simpatična i ponajbolja »Tamburitza Lullaby« Alena Đurasa. Sve ostalo, neka se nitko ne uvrijedi, bilo je ili falš ili jednostavno dosadno.

To što je netko nadahnut da se dere, ne znači da je dobar, a ako je pak netko zgodan, ne znači da je materijal za pjevačko natjecanje. Glazba je prije svega melodija, odnosno intonacija, ritam, tekst i dinamika, a tek onda prebacivanje energije ili bivanje u emociji.

Trebamo li Doru?

Eh, uslugu Dori napravila je Zsa Zsa koja se povukla (iako je možda dobra pjesma) ostavivši mjesto Lasagni. Valja znati da je donedavno jedno od pravila Eurosonga bilo da se pjesme ne smiju objavljivati prije nacionalnih izbora upravo kako se ne bi utjecalo na glasovanje.

Politički stratezi znaju da glasači rijetko daju glas opcijama koje su unaprijed gubitničke pa je apsolutno istina da je nedopušten utjecaj izvršen na ovogodišnji izbor činjenicom da je Baby Lasagna proglašen trećim na kladionicama Europe i prije nego što je izabran na nacionalnoj razini! Naravno da su očekivanja velika, što je dovelo do toga da su svi većinom složni u mišljenju kako je baš njegov nastup bio podbačaj.

Naravno, jer je glazbeni spot značajno bolji od žive izvedbe sa suspektnim vokalnim nastupom i matricama. Potvrdilo se ono što je uslijed globalnih medijskih platformi danas utopija, da utjecaj ranije objave skladbi nedvojbeno postoji.

Bez da ulazimo dalje u debatu jesu li glasovi namješteni, je li se na njih utjecalo, je li međunarodni žiri sabotirao nekoga zbog svojih nacionalnih natjecatelja i sl., jedino pitanje jest trebamo li uopće Doru?

Jer ako je radimo zato da to bude gledani šou, onda je bolje da je radimo u zagrebačkoj Areni otvorenoj za javnost pa da to bude spektakl u kojem će Arena tri večeri biti puna i jedino tako se približiti Prijovićki. U protivnom, niskobudžetna sobna varijanta gubi svaki smisao u kojem je onda bolje delegirano poslati kandidata bez srozavanja na razine koje smo imali prilike čuti i vidjeti.

Zanimljivo glasovanje

Konačno, došla je i finalna večer, spektakularno bolja od oba polufinala. Valjda su se skockali na HRT-u pa su izvježbali sve što izvježbati treba. Odradila je većina izvođača vrlo dobre nastupe i izgledalo je to vrlo blizu onome što treba biti (osim one pauze prije Borisa Štoka).

Zanimljivo je bilo gledati i glasovanje u kojem je sve ono hrvatsko nedvojbeno dalo priznanje Lasagni, dok su međunarodni žiriji izabrani po ključu ukrajinskog rata, skandinavskog uspjeha na Eurosongu, talijanskog iskustva na Sanremu i njemačkog dugog staža (sve skupa prihvatljivo, ali upitno mjerodavno) vrludali i tom istom Lasagni davali od najmanjih do najviših ocjena. Ispod radara je jedino prošlo kako je publika nakon Lasagne najbolje ocijenila Alena Đurasa, što je u skladu i s mojim očekivanjima.

No, ogroman broj glasova za Lasagnu može biti rezultat njegove kvalitete, ali je nedvojbeno rezultat i samoispunjavajućeg proročanstva, pobjede prije nje same. Tako se voditelju Dušku Ćurliću omaklo kako neki veliki bodovi idu »naravno« Lasagni, a predstavnik Islanda je u javljanju rekao kako je »vrijeme da Hrvatska osvoji i Eurosong« što je zanimljivo ako doista i postoji neka prethodna komunikacija među žirijima, barem na regionalnoj razini.

I tako će nas u Švedskoj predstavljati Baby Lasagna, što je zapravo izvrsno. Ne želeći biti general poslije bitke, kao svi oni koji se na društvenim mrežama Lasagni sada javljaju jer su »znali da će on biti slavan«, reći ću da sam uvjeren u povijesni uspjeh ove skladbe i izvođača na ovogodišnjem Eurosongu.

Jer ako se Lasagna pobjednikom proglasi ranije, kao što je to bio slučaj na Dori, onda će tako i biti.