Beogradski reper Marčelo jedan je od onih glazbenika i umjetnika koji potvrđuju kako je rap najdirektniji način da se kroz formu književnosti i glazbe analizira suvremena stvarnost i pljune joj se istina u lice. Marčelo (Marko Šelić) takav pristup ima od početka svoje karijere, a žestina i oštrina kojom iskreno progovara o svemu što ga okružuje, dovela ga je do stanja svojevrsnog izopćenika, za mnoge čak i izdajice svog naroda i države, zbog čega je čak na trenutak i zastao u radu.

Naravno, nije Marčelo nikakav izdajnik, već je ono što slaže u ubitačne rime i stihove toliko moćno, jako i točno da jednostavno iznervira sve koji tako ne misle, a budući da je takvima nemoguće doći do argumenata kojima bi pobili suprotne tvrdnje, onda je najlakše za onog koji ne misli kao mi, reći da – nije naš. I kraj priče. Na svu sreću, ima (i to puno) onih koji tako ne razmišljaju i baš zahvaljujući njima Marčelo ne samo da živi i radi, već ga se itekako i sluša, čime ostaje i postaje bitan, a to je od iznimne važnosti za demokratsko zdravlje društva u kojem živi i o kojem govori.

Razumljiv svima

Sve to vidljivo je i na sjajnom novom, šestom Marčelovom albumu »Nojeva varka«. Čak 16 pjesama prepunih izvrsnih duhovitih, oštrih i ironičnih stihova predstavlja iznimno seciranje stvarnosti, odnosno vrhunsku društveno angažiranu poeziju kroz koju hrabro, pošteno i nadasve dojmljivo iznosi vlastito viđenje svijeta i bespoštedno kritizira negativnosti oko sebe pa je »Nojeva varka« ponajprije album za slušanje i razmišljanje, mada se uz njega može i plesati.

Bitno je pritom reći da će Marčela razumjeti (i razumije ga!) i publika u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Makedoniji i Sloveniji. I neće to razumijevanje biti samo zbog sličnosti jezika, već i stoga što su problemi života i društva i u tim sredinama vrlo slični ili gotovo jednaki pa je Marčelo puno bliži slušateljima s ovih prostora, nego neki čuveni američki reperi. Marčelo je album zamislio kao kombinaciju stihova i glazbe kojom priča o sebi i drugima pa tako u uvodnoj »Udahni« saznajemo i njegov temeljni životni stav, a to je da »pripada nepripadanju« te da zbog toga što se protivi bilo kakvim podjelama i torovima, živi u svijetu koji ne osjeća svojim. U sljedećoj »Govno« daje sliku potpuno drukčijeg čovjeka, osobe koja se ne želi suprotstavljati i boriti jer mu je jednostavnije prilagoditi se, iako to znači moralni poraz.

Vrhunac albuma

Kad dođe do problema, on »iskreno iskrene glavu na drugu stranu«, pjeva Marčelo uz poskočne disco rock udare. Stilsku raznovrsnost potom Marčelo potvrđuje i u »Nigde« u kojoj su dio glazbe a cappella dijelovi koji podsjećju na pedesete, a kako kombinirati šlagersku podlogu s rap brbljanjem, potom nam pokazuje u temi »Flešbek« koja predstavlja šeretsko prisjećanja na »98-99« i prvu ljubav.

Sjajna je pjesma »Dvadeset« u kojoj govoreći o fešti povodom 20 godina mature opisuje ekipu iz bivšeg razreda dajući time sliku posljednjih 20 godina srpskog društva i svega lošeg što se tamo događalo. Slična joj je »Zidovi« s duhovitom obradom teme teorije zavjere i utjecaja društvenih mreža, a »Fernweh« je dojmljiva recitacija (Nikola Đuričko) Rilkeovih stihova. »Ostrvo mržnje« jedan je od vrhunaca albuma, briljatna antiratna i antipolitička pjesma o zemlji kojoj treba rat i u kojoj »ako ne mrziš, nisi naš«, a sve je to »garnirano« nizom ustaških i četničkih parola te moćnim ironijskim citiranjem nekadašnje budnice koja u Marčelovoj verziji ne uzdiže rad, nego – rat. Odnosno, Marčelo pjeva – da nam živi, živi rat.

Ako je »Ostrvo mržnje« sjajna, onda za »JBG« nema riječi kojom bi se opisala. Priču kroz recitaciju počinje mala Lana Stefanović od koje saznajemo kako će nas uskoro na svijetu ostati samo troje i svi ćemo stati pod šljivu. Dva će reći jedan drugom – izdajnik si ti, a onaj treći, glavni, gore pod krošnjom šljive će krasti. I dalje slijedi komentar tog stanja uz napomenu da JBG, naravno, nije matični broj, već kratica za komentar svega što nam se događa, a u čemu je »štos« otkriva se na kraju pjesme kad se citira Danila Kiša (Bane Trifunović) koji o nacionalizmu kaže kako je, prije svega, paranoja, kolektivna i pojedinačna.

Protupolitičke pjesme

U temi »Gost« koja traje više od osam minuta Marčelo razgovara sam sa sobom i on je, ustvari, taj Gost koji, kaže, skida samog sebe, sloj po sloj. To hrabro i bespoštedno poniranje u samog sebe nastavlja se i u pjesmi »Čaura«, kao i u temi »Fitilj« u kojoj govori o pritisku kojem je bio i još je izložen, a spominje i najčuvenijeg rock disidenta s ovih prostora, Branimira Štulića.

I »Budilnik« je u funkciji soloispovijedi, pri čemu je priča tim dojmljivija što o svojim mislima i osjećajima govori držeći u rukama nedavno rođenog sina koji, tepa mu, nizašta još nije kriv, ali bit će, jer »ovo ovde je prokleto mesto«, konstatira Marčelo spominjući i Kafkinog Jozefa K. čime je ukupno ozračje dodatno obogaćeno jezom koju je pak nemoguće ne osjetiti u mračnoj, ponajboljoj na albumu, »Zemlja za vas« u kojoj, poigravajući se stihovima divne pjesme Ekaterine Velike, za zemlju koja nije za njega, već za vas, kaže: »Ovde je uvek juče, iz mraka te zove i vuče… Ovde je osveta večna, ovde se dele deca na njih i na nas. Ovde stalo je vreme, ovde je ime breme, Ne pitaju ko si, već čiji si. Rodiš se kriv i dužan, ti si himna i puška, ti nisi ti. Mržnjom spaljena srca sanjaju jedino požar. A sasvim drugačiji plamen je spas…«.

Tako repa Marčelo u jednoj od ponajboljih »protupolitičkih« pjesama s ovih prostora. »Reset« je svojevrsni nastavak prethodne pjesme sa slikom i likovima majke i oca koji sa strepnjom prate sudjelovanje sina u demonstracijama poručujući mu kroz sevdah (majka) i rap (otac): »Ako tebe nema, što će mi zemlja, zar je ona vrijedna tebe«. Za kraj Marčelo ostavlja još jednu osobnu ispovijed nazvanu »Kod kuće« oslikavajući samog sebe kao pomalo »mator lik, al’se smeši ko dete« i zaključujući kako »možda ne mogu da popravim svet, ali ne može ni on mene da pokvari«.