Zlatna arena za najbolju glavnu mušku ulogu dodjeljuje se Reneu Bitorajcu za ulogu Dinka u filmu “A bili smo vam dobri” redatelja Branka Schmidta. Treća!

Za ulogu dr. Danka Babića u filmu “Ljudožder vegetarijanac” Rene Bitorajac nagrađen je čak triput nagradama za najboljeg glumca na trima filmskim festivalima: na međunarodnom Mediteranskom filmskom festivalu u Bruxellesu, na Fantastic film festivalu u Austinu-Texas u Sjedinjenim Američkim Državama i Pulskom filmskom festivalu. Taj film redatelja Branka Schmidta snimljen 2012. godine bio je hrvatski kandidat za nagradu Oscar u kategoriji najbolji strani film. Reneova uspješna suradnja sa Schmidtom donijela je obojici 2009. zlatne Arene u Puli za film “Metastaze”.

Po statusu samostalni umjetnik

Gluma je u životu Renea Bitorajca prisutna od malih nogu koji je počeo glumiti sa sedam godina. Četrdesetdevetogodišnjeg glumca šira je publika, koja nema priliku uživati u njegovim kazališnim predstavama, najviše upamtila po ulogama u serijama “Bitange i pricneze” i “Naša mala klinika” te filmovima “Ljudožder vegetarijanac” i “Metastaze” i naravno po ulozi u Oscarom nagrađenom filmu “Ničija zemlja”.

No Rene u svojoj karijeri broji tridesetak filmova, mnogo serija, puno voditeljskih poslova, televizijskih angažmana, reklama, redateljskih uradaka, čega sve ne… Svoj multitalent pokazao je i 2007. kada je bio drugoplasirani u showu “Ples sa zvijezdama”.

Rene Bitorajac hrabro se odlučio za jedinstveni projekt u Hrvatskoj i s prijateljem i glumcem Brankom Đurićem Đurom osnovao prvo privatno kazalište, “Ludu kuću”. Njegovo je ludilište publika izvrsno prihvatila ne samo kao kazalište u kojemu se prikazuju dobre predstave već i kao mjesto druženja i opuštanja.

Po statusu samostalni umjetnik, Rene Bitorajac i u ovom teškom korona razdoblju razmišlja pozitivno i priprema nova iznenađenja za sve željne odmaka od lude stvarnosti a koji žele uroniti u ludu fantaziju.

I koliko god je svojim karakterom zaigrani zafrkant, najveće su mu nagrade donijele teške uloge u filmovima koji donose svu dramu sudbina ljudi zaboravljenih i ostavljenih na vjetrometini života.

Foto: Josip Regovic/PIXSELL

Kako doživljavate Pulski filmski festival i projekcije u Areni?
– Bio sam na desetke europskih i svjetskih festivala te odgovorno tvrdim da ljepšeg okruženja za gledanje filma nema. Malo ostaje žal da nikako ne možemo doseći Sarajevski festival kada već imamo sve preduvjete. Ipak, jako volim doći u pulsku arenu, a još više vratiti se kući s jednom Zlatnom.

Obilježilo vas je sada gotovo proročansko “2 metra od mene”. Je li se bilo teško osloboditi Robija?
– Ja se njega ne odričem lako. Godine nas polako razdvajaju, ali još uvijek imamo puno toga zajedničkog. Ipak, u posljednjem filmu nije bilo mjesta niti za natruhe Kumerlea.

Vaš redatelj Branko Schmidt objašnjava da je film o braniteljima, ali u isto vrijeme i o radnicama Kamenskog ili bilo koje grupe u kojim su podobnjii važniji od izvrsnih…
– Da budem iskren, ja od početka nisam gledao naš film na taj širi način. Evo, Branko nam je govoreći o filmu na press konferenciji festivala u Puli svima otvorio oči istaknuvši i taj širi kontekst. Film jest o braniteljima, ali se može postaviti u bilo koje okruženje, domaće ili međunarodno, kritika je sustava koji favorizira podobne, a ne izvrsne i primjenjiv je univerzalno. I zaista se slažem, zapravo je to film o podobnostima i privilegijama koje neki nezasluženo izvuku. S druge strane izvrsnost, pravdu i dosljednosti često odgurnu u stranu. Film govori o tome koliko se brzo zaboravljaju zasluge na račun osobnih probitaka pojedinaca i to onih podobnih i savitljivih. Zapravo je to film o manipulaciji ljudima i mnogima koji nisu ni svjesni da su manipulirani.

Nije li zapravo život često manipulacija, manja ili veća…
– Uglavnom se slažem s tim, ali ne može se baš svakog manipulirati. To je dobro i pokazuje pravi put…

Odlično ste se snašli, u ovoj ulozi imate već dvije zlatne arene i to baš s istim redateljem. I ova je uloga jako zapažena; kako gledate na nagrade?
– Iskreno, ja stvarno ne živim za nagrade, ali lijepo ih je dobiti. Točno je, sa Schmidtom sam imao dvije glavne uloge i dvije Arene. Bio je to divan poticaj, ali, kako kažem, to me ne određuje…

Na filmu i niste baš tako često…
– Istina je. Ne želim da zvuči prepotentno, ali nastojim birati uloge koje odgovaraju mom profilu i u kojima se mogu pronaći i mogu dati nešto više. Ja sam u posljednjih ne znam koliko godina snimio tek nekoliko filmova u kojim nosim vodeću ulogu i ispalo je da sam ih dobro osjetio…

Kako je bilo s ovim filmom…
– Ne znam koliko znate, ali ovaj je film imao više verzija scenarija. U prvoj se nisam pronašao i nismo se našli. Druga me već zainteresirala, a treća, odnosno ova konačna je po mom mišljenju ono što je pravo i u čemu sam se mogao naći… Naravno, uz veliku pomoć redatelja i slobode koju nama glumcima omogućuje.

Foto: Josip Regovic/PIXSELL

Zbog korone i svega ostalog film je snimljen u relativno kratkom roku od nešto više od dva tjedna lani u prosincu na vrhuncu epidemije…
– Ta sloboda koju nam daje Branko važna je i nju oplemenimo na probama na kojim izglancamo sve. Slobodno dodajemo nešto improvizirano. Potom svi ocjenjujemo što je dobro i što još treba ući mimo osnovnog scenarija… Papir trpi sve, scenarij je jedno. No kad dođu glumci pojave se rečenice. I karakteri se drugačije poslože da se jednostavno nešto mora prilagođavati, barem po meni. Zato su nam te probe na kojim sve definiramo važne. I zbog toga poslije konačnu verziju i snimanje možemo izbaciti tako brzo…

Po načinu na koji ste odglumili lik Dinka čini se da vam je uloga bliska.
– Ne, nisam bio branitelj da bi mi s te strane to bilo bliže, ako ste na to mislili, imao sam određene kontakte s tom populacijom i neke ranije uloge, ali sam se i pripremao… Niti jedna uloga nije lagana. Uloga je slojevita i malo je odmaknuta od mene inače. To mi govore svi koji su vidjeli film. Ovo jest jedna kompleksnija uloga, ali zadovoljan sam kako je sve skupa ispalo. No da ne pričam o ulozi, zaista bih volio da publika pogleda film.

Kakva je atmosfera vladala na setu?
– Vladala je jedna zajednička energija, bio je to koncentrat neke dobre energije. I snimili smo film u petnaest dana.

Ove godine nitko od glumaca do same dodjele nije znao je li nagradu dobio ili mu je Arena izmakla.
– To zaista nema veze. Bitno je da se družimo. Ovdje je toliko lijepo da dobio ili ne dobio, ja sam tu i zabavljam se.

Koja vam je uloga u karijeri najdraža?

– Iako se za neke druge više čuje, izdvojio bih onu “Ljudoždera vegetarijanca”.

“Ljudožder vegetarijanac” sjajno je odglumljena uloga što potvrđuju i mnoge nagrade. Koliko je ona za vas bila težak zalogaj?
– To mi je nakon “Ničije zemlje” bio prvi veći odmak od mene samog. Obožavao sam raditi na toj ulozi i ona je zapravo jedina s kojom sam doslovno dolazio kući. Teško mi je to objasniti, ali kad ste cijeli dan vrhunski kirurg u skupocjenoj odjeći, skupocjenom autu, čovjek kojem sve ide od ruke, lik s gustom plavom kosom, koliko god okrutan bio, malo vas zaokupi… Srećom, samo na 22 dana. Nagrade su stigle iz Amerike, Bruxellesa i Pariza…

23.07.2021., Pula – Svečanim proglašenjem nagrađenih filmova i dodjelom nagrada završen je 68. Pula Film Festival. Rene Bitorajac, Tarik Filipović. Foto: Sasa Miljevic/PIXSELL

Je li završilo snimanje Matanićeve serije “Područje bez signala” u kojoj glumite Olega?
– Jest, evo baš je nedavno završilo. Bili smo u Tunisu posljednja tri dana. Bilo je strašno, ali uspješno.

Kako je bilo raditi s Matanićem u odnosu na ovaj film sa Schmidtom?
– Matanić i Schmidt – to su dva totalno različita načina rada. Kod Matanića se radi dosta polako, kako bih rekao, s više kamera, puno kadrova. Ogromna je razlika.

– Matanić ima neki svoj stil i mogu reći da se tu nisam osjećao kao da sam na domaćem terenu, a opet sam uživao. Osjećao sam glumce na neki drugi način u kadru za vrijeme snimanja. I to je bilo jedno potpuno novo iskustvo za mene i iskreno jedva čekam vidjeti tu seriju.

Radite puno različitih stvari, od voditeljstva na televiziji…
– Više ne vodim, jesam prije, ali ne ću više stajati i držati kartice, to više neću raditi, ha ha…

Zašto?
– Ne znam, jednostavno, ne da mi se i to više neću raditi. S druge strane imam i mnogo drugih obaveza, posebno u ulozi menadžera kazališta…

Baš sam htjela pitati kao ide na tom planu.
– Puno je posla, a plivam u tim svim menadžerskim poslovima. To je strahovito kompleksno, mi smo jedino privatno kazalište u Hrvatskoj s vlastitom pozornicom i zgradom, što nažalost nije tretirano od grada na način na koji bih volio da jest. Međutim imali smo fantastičnu 2019. A ovo s maskama nas sad ubija. Igrali smo na otvorenom i gostovali po Hrvatskoj. Naprosto uživam u tome, ali je posla preko glave.

Koliko znam, osim toga ušli ste u još jedan nov intrigantan i specifičan projekt…
– Tako je. I ne znam što mi je pored svega to trebalo, ali valjda nisam miran, ne znam. S Marijom Petrekovićem otvorio sam “Tvornicu strave” po uzoru na “kuće strave”. Plašimo ljude uživo. I fenomenalno je. To je zapravo isto kazalište uživo i scenografski i rasvjetom. Ima dosta veze s kazalištem, a da to zapravo i nisam znao.

Što se još radi…
– Evo, završili smo ovaj film “A bili smo vam dobri” i to upravo sada ide. Završio sam seriju s Matanićem i to ide najesen. Na RTL-u ću vjerojatno nastaviti radit onaj show… Radim na predstavi u “Ludoj kući” i, evo, sad se ne mogu sjetiti ostalog, ali i toga je previše. I to s Petrekovićem i “Tvornicom strave”… da, da… ima toga.

S obzirom na to da ste se na i snimanju susreli s koronom, pitanje trenutka: Treba li se cijepiti?
– Nadam se da ne tražite od mene da pozivam ljude. Mislim da je to već i kontraproduktivno. Da, ugrozit će me kao poslodavca ako ću nekoga od radnika morati na to prisiljavati. Dovoljno mi je da dvoranu “Lude kuće” već 2 godine ne smijem napuniti. Ja mogu samo pozivati samo na smijeh i zabavu. Vidimo se u “Ludoj kući” i “Tvornici strave” najesen.