Luka Rukavina redatelj je prvog hrvatskog cjelovečernjeg animiranog filma koji je realiziran 3D tehnologijom, »Cvrčak i mravica«, čija gledanost raste iz dan u dan.

Redatelj filma je Rukavina, koji je uz Ronu Žulj i koscenarist filma nastalog prema priči Darka Bakliže. Plemenita je to priča o toleranciji i suživotu cvrčaka i mrava inspiriranoj Ezopovom basnom. U razgovoru za naš list otkrio je detalje vezane za nastanak animiranog filma »Cvrčak i mravica«, ali i manje poznate crtice iz vlastitog života.

Prvo pitanje vezano je za to kako je »Cvrčak i mravica« primljen u javnosti. Podaci su izvrsni. Pretpostavljam da vas to jako raduje?

– Za sada smo vrlo zadovoljni, prešli smo 30.000 gledatelja u kinima, što nas iznimno veseli. Prati nas mnogo dobre energije i nasmijanih dječjih lica. Dječja publika je iskrena, čini se da traže nastavak.

S obzirom na to da je realizacija ovog uratka potrajala više godina, hoćete li se upustiti u stvaranje nastavka?

– Spominjali smo mogućnost serije ili nekih interaktivnih sadržaja, ali se prvo svi sad moramo malo odmoriti od naših kukaca. A ništa nije isključeno…

Vrijedno truda

Što očekujete od inozemnog tržišta?

– Životni vijek animiranog filma dulji je od igranog. Može putovati daleko, biti sinkroniziran na bilo koji jezik, pa se nadamo dugom životu i širokoj distribuciji.

Za sada u 40 zemalja. U nekim zemljama ćemo biti u kinima, u nekima na stream platformama ili festivalima, a primarno se nadam da će nas djeca posvuda dočekati kao i kod nas, toplo i sa smiješkom. Pričaju mi prijatelji da su neki dan bili u kinu na našem filmu i da su se dvije djevojčice ispred njih pri kraju filma spontano ustale i zaplesale. To hoću!

Postoji li želja da se kandidirate za Oscara u žanru animiranog filma?

– Ne zanosimo se takvim idejama. Da postoji, rado bih da dobijemo dječjeg Oscara.

U svojim uradcima problematizirate stanje u društvu, pa tako i u ovom filmu. Nije li to pomalo Sizifov posao, ali ipak vrijedan truda?

– Itekako vrijedan truda! Na nama koji se bavimo ovom vrstom javnog posla je posebna odgovornost – da potičemo raspravu, ukazujemo na probleme i idealno nudimo rješenja. Umjetnost je uvijek bila ogledalo društva.

Vrlo ste svestrani. Na kakvom projektu trenutačno radite ili bi možda bilo bolje kazati projektima?

– Radim na nekoliko novih projekata – dokumentarnom filmu/seriji s Ronom Žulj, scenariju za dugometražni igrani film s Nikolom Kuprešaninom. Dugoročno se kuha još jedan dugi animirani, a pripremam i izložbu svojih fotografija u proljeće. A možda se ove godine vratim i prvoj ljubavi – kazalištu.

Što je za vas angažirana umjetnost?

– Ona koja nas pika, malo potrese, potakne na djelovanje. Aktivizam nije samo nošenje transparenata već i mali svakodnevni čin koji nekome učini promjenu. A to može biti osmijeh neznancu, pjesma, priča, film, predstava…

Da dobijete mogućnost, kakav biste film voljeli snimiti?

– Idući na redu je sigurno igrani. A jednog bih dana rado iskoristio znanje u animaciji za film za odrasle, možda u tehnici rotoskopije, kao što je »Waking Life« ili animirano-dokumentarni kao »Waltz with Bashir« ili nedavni »Flee«.

Otkrite nam koji su vam filmski naslovi omiljeni i tko je izvršio najveći utjecaj na vas u fazi formiranja?

– Radije govorim o formativnim autorima, a njih ima mnogo i naravno da je eklektičan izbor – Alfred Hitchcock, Ingmar Bergman, Woody Allen, rani Coppola, Sydney Lumet, John Cassavetes, Robert Altman, Francois Truffaut, Mike Leigh, Gus Van Sant, braća Coen, Lars Von Trier, P.T. Anderson…da navedem samo neke.

Soundtrack života

Redatelj ste, scenarist, pisac. No u filmu glazba također ima veliku ulogu. Kako vi glazbu doživljavate i može li vas inspirirati?

– Svi imamo soundtrackove svojih života. Rano sam dobio walkman i glazba dugo šeće sa mnom po svijetu. Pamtim ljude, mjesta, događaje, emocije putem glazbe. Najdirektnija je od svih umjetnosti i uvijek izvor inspiracije.

U tom kontekstu otkrite nam što privatno volite slušati, ali i kakva štiva čitati?

– Imam neke osobne velikane kao David Bowie, Bob Dylan, Tom Waits… U novije vrijeme me sve više privukla elektronička glazba, za koju smatram da je prava glazba sadašnjice, koja u sebi skriva razne skrivene podžanrove, mnogo se toga zanimljivog i plesnog radi svuda po svijetu.

Od pisaca isto imam vječne favorite kao što su Kurt Vonnegut, Raymond Carver, J.D. Salinger, Virginia Woolf, Susan Sontag, Michel Houellebecq, a od domaćih autora jako cijenim Ivanu Sajko i Zorana Ferića, posebno njegov »Kalendar Maja«. Trenutačno čitam strip »Zalutali meci«, autobiografiju Mire Furlan te se jako veselim novom romanu svog starog miljenika Breta Eastona Ellisa.

Da niste redatelj i scenarist, što biste bili?

– Arhitekt. Ili dramski pedagog. Dijete sam Zvjezdane Ladike i dramskog studija te smatram da je ta vrsta obrazovanja jako bitna, a meni, pa i mnogim kolegama bila je prvi doticaj s magijom stvaranja i pretvaranja.

Snimanje »Cvrčka i mravice« potrajalo je 12 godina. Pokušajte nam ukratko ispričati kroz što ste sve morali proći ne bi li film ugledao svjetlo kinodvorana ?

– U projektu sam »samo« 5 godina, a pravi križni put od početka je prošao producent Dino Krpan, najzaslužniji što je isti ugledao svjetlo dana.

Moj prvi korak je bio novi scenarij koji smo zajedno napisali Rona Žulj i ja. S time je tek započeo višegodišnji put realizacije – knjiga snimanja, storyboard, animatik, snimanje dijaloga i montaža, animacija, miks zvuka… Svaka faza dolazi sa svojim izazovima, a mogu reći da sam jako puno naučio o mediju animiranog filma, ali i o režiji kao takvoj.

Za kraj razgovora, s obzirom na to da se u vašim radovima stvarni život isprepliće s umjetnošću, kako biste okarakterizirali svoju životnu filozofiju?

– Odgovorit ću u stilu Montyja Phytona. Na kraju filma »Smisao života« Eric Idle ga konačno pročita iz zlatne kuverte: »Probajte biti dobri prema ljudima, izbjegavajte masno, pročitajte ponekad dobru knjigu, prošećite te se potrudite živjeti sretno, u miru i skladu s ljudima svih vjeroispovijedi i nacija«.

Ekipa crtića »Cvrčak i mravica«, Foto: NINA ĐURĐEVIĆ