Foto: BLAGOJA PEŠIĆ
Na prvoj strani Vava je blagu prednost u svih sedam instrumentala dao gitarama, ne zanemarujući synth i klavijature koje na albumu imaju središnje mjesto. B strana je pobjeda klavijaturističkog pristupa glazbi uz mnogo ugodne i nježne psihodelije i ambijentalnosti
povezane vijesti
Sneno, ali ritmično, tiho, ali dojmljivo… Sve to je »Il Suono senza pellicola«, novi studijski instrumentalni album riječkog maestra Vlade Simcicha Vave.
Iskazivanje svojih osjećaja Simcich je ovog puta »starinski« podijelio na A i B stranu albuma što, naravno, u digitalnoj verziji nije vidljivo, ali ako sedma pjesma albuma završava nazivom »Fine (prima parte)« iliti »Kraj prvog dijela«, onda je jasno da je preostalih sedam pjesama drugi dio, odnosno B strana. Diskofili i oni stariji znaju o čemu govorimo.
Virtualna A i B strana
A obje su strane odlične. Na prvoj je Vava blagu prednost u svih sedam instrumentala dao gitarama, ali nimalo pri tom ne zanemarujući synth i općenito klavijature koje na ovom albumu imaju ipak središnje mjesto.
Moćna uvodna »Paura di passione« nudi najprije eterične i dojmljive gitare nadograđene ugodnom podlogom klavijatura da bi potom, jer ipak je tema strah od strasti, došlo i do žešćih rock rifova bliskih hard rock pogledu na glazbu i život.
No, već u drugoj temi nazvanoj »Spaghetti & La Dolce vita« tempo se smiruje, utišava i okreće nježnosti i nostalgiji na koju upućuje i naslov pjesme vezan uz besmrtni talijanski doprinos svjetskoj kinematografiji.
»Il vento a la bandiera« dobar je srednjestrujaški rock instrumental srednje brzog tempa s jako dobro pogođenim latino gitarističkim odjeljcima da bi zatim na mostu uzdaha (»Ponte del sospiri«) Simcich prvi put prednost dao synthu stvorivši dojmljivu baladu u stilu svojedobnih britanskih synth majstora iz grupe OMD.
S »Ieri, Oggi, Domani« uz opet vrlo dobre rock solaže, uočljivo je skretanje na područje psihodelije koje je još uočljivije u vrlo pinkflojdovskoj »La Casa degli spiriti« iz koje ulazimo u već spomentu »Fine (prima parte)«, završnicu A strane albuma kojom se zvukovlje vraća u okvire blage dominacije gitara.
Mladenu Stipanoviću ovo je 85. autorski omot albuma
Neiskorišten materijal ide u smećeGovoreći o radu na ovom materijalu Vava kaže kako je uzeo prostora i vremena za izradu. – Sve u svemu, mislim da je u pitanju manje od godine dana… Iako, moram priznati, ostalo je još puno neiskorištenog materijala za koji sam smatrao da mu nije mjesto na ovako pažljivo posloženom i koncipiranom albumu. I većina će toga završiti u smeću, da, rekao je Simcich. |
Klavijaturistički pristup
B strana je pobjeda klavijaturističkog pristupa glazbi pri čemu u više od 30 minuta (od ukupno 53,14 minute trajanja) Simcich nudi podosta ugodne i nježne psihodelije i ambijentalnosti prenoseći nam kroz glazbu i naslove pjesama teme koje su ga motivirale za stvaranje: »Un giorno del vita« (»Dan u životu«), »L’Isola« (»Otok«), »La bestia nel cuore« (»Zvijer srca«), »Bellas Mariposas« (»Lijepe nevjeste«), »Mi ricordo« (»Sjećam se«)… prepuštajući orguljama i synthu da vode priču i izbjegavajući uočljiviju nazočnost ritma okrećući se ponajprije a la Michael Oldfield pristupu glazbi utemeljenom na sjeti, prozračnosti, eteričnosti, ambijentalnosti…
Malo odstupanje od toga su dvije završne teme, posebno »La Cosmicomiche« koja je prava mala kozmička psihodelija, dok završna »Il gatto traditore« pravodobnim korištenjem gitara uokvirenih zvukom klavijatura nužno budi poredbe s veličanstvenim zvukom Pink Floyda.
Još prije šesnaest godina Vava je albumom »Soundtrack« (2008.) pokazao kako zna i umije napraviti pažnje vrijedan album instrumentala. Potom je to dodatno potvrđivao albumima »Poljubac je izdaja« (2009.), »Cinemascope Blues« (2011.), »Juke Joint« (2017.), Escapism (2020. – EP) i »Bed of Blue« (2023.). Ovaj novi, nazivimo ga »talijanski«, album nova je potvrda njegove širine, znanja, kreativnosti i umijeća izražavanja emocija kroz glazbu.
Foto: BLAGOJA PEŠIĆ
Sjajni suradniciSve instrumente, aranžmane i produkciju potpisuje Vava, dok se za sjajan omot pobrinuo, kao i dosad, riječki dizajner Mladen Stipanović, čiji je ovo jubilarni 85. (!) autorski uradak, napravljen upravo u vrijeme kad navršava 55. godinu života. Mastering albuma je dovršen u studiju GIS, pod sigurnim vodstvom Mateja Zeca. |
Talijanski utjecaji
Zamoljen da i riječima progovori o svoj glazbi Simcich nam, na pitanje o okrenutosti albuma talijanskom jeziku, filmovima i glazbi kaže:
– Talijanski je bio dijelom mog odrastanja, jer u kući se tako pričalo, na čemu je najviše inzistirao tata, iako se silno trudio naučiti pričati i hrvatski, ali čakavski. No, osim toga obavezno se pratilo programe RAI 1 i RAI 2, na kojima su prikazivani odlični filmovi, ali sinkronizirani na – jasno je – talijanski.
Način na koji su emitirani bio je specifičan – podijeljeni su bili na Prima parte, nakon čega su uslijedile reklame od petnaestak minuta, da bi potom uslijedio nastavak – Seconda parte.
Otud i podjela albuma na ta dva dijela, odnosno na virtualnu A i B stranu, pri čemu je Prima parte podložena grooveom i gitarističkim pasažima, a Seconda parte je u potpunosti ambijentalna, oslonjena na synth ugođaje, ali ne i lišena mog izvornog instrumenta.
To je, dakle, odredilo ton ovog albuma koji je, ipak, ponajprije moj osobni osvrt na tu glazbu.
Možda se u jednoj pjesmi osjeća neki homage Morriconeu, pa sam tako i jasno dao do znanja naslovom, »Spaghetti & La Dolce Vita«, a pritom ovaj drugi dio naslova dugujem Felinijevom filmskom remek-djelu koje sam pogledao manje od tridesetak puta.
Elektronička glazba sedamdesetih, prvenstveno Tangerine Dream i Kraftwerk, vjerujem da se daju naslutiti, kao i odjeci ambijentalne škole Briana Enoa…
Ali i na ovom sam se albumu kroz jednu minijaturu osvrnuo na blues, koji mi je oduvijek bio nezaobilaznim dijelom gitarskog stila.
