I sjeta, i iskričavost, i vedrina, i romantika, i snaga, i baršun, i cika, i mistika i senzualnost… sve je to utkano u glazbu talentirane zagrebačke glazbenice Miriiam. Njene melodijske linije pokreću tijelo da se uvija u ritmu koji je zadala, a tekstovi uvode u neki novi svijet u kojemu se i šuti, ali i glasno misli.

Svojim albumom “Call me Up” uzburkala je vodu na hrvatskoj glazbenoj sceni i unijela novu energiju, osvježenje i nježnost. Čini se da je osim tekstovima, melodijama i vrsno odsviranim numerama oduševila i kritiku i slušatelje.

Osim što joj je album proglašen za jedan od najupješnijih u protekloj godini, pobijedila je u kategoriji „Veliki Prasak“ novinarske glazbene nagrade Rock&Off i tako svjetla reflektora, s lakoćom usmjerila na sebe.

Album je u izdanju izdavačkih kuća Basic & Rough i Mudri Brk, a dostupan je putem svih digitalnih glazbenih platformi, a iduće godine će dobiti i svoje fizičko izdanje.

Osim Miriiam koja je napisala glazbu i tekst za sve pjesme, na albumu se nalazi i veliki broj gostiju glazbenika. Oko studija Penthouse se okuplja zbilja širok krug muzičara, pa smo među njima odabrali one koji su svirali instrument koji nam je trebao. Na svim pjesmama bubanj je odsvirao Daniel Kadijević, a uspjeli smo čak nagovoriti i Davora Rodika (Majke) da nam snimi pedal steel. Klavir i harmoniku je snimio Fran Šokić, a Jura Hotko (Pavel) odsvirao je klavir na “Stelli”. Backove su nam otpjevale Tara Jelovac (JeboTon) i Hana Blažević (kćer Kreše Blaževića), a trombon je na “Knotu” snimio Antun Aleksa (JeboTon, Porto Morto…).

Preslušavši album, poželjeli smo je upoznati i predstaviti je i riječima. U nastavku, stoga slijedi razgovor s Miriiam koja je, čini se, pripremila štošta po čemu ćemo je tek upamtiti.

U samo 15 dana od objave albuma prvijenca, “Call Me Up” izbrojano je 50 000 preslušavanja tvog albuma samo na digitalnoj platformi Spotify. Kako to objašnjavaš? Što je toliko privuklo publiku tvojoj glazbi?

 Uspjeh na društvenim mrežama vjerojatno je spoj dviju stvari – truda i sreće. Ovo prvo podrazumijeva rad na samoj glazbi, a potom konstantno objavljivanje sadržaja i “kuckanje na vrata” administratorima raznih Spotify lista. U potonjem mi leđa drži dvojac Basic & Rough/Mudri Brk i oni su možda taj prst sudbine koji bismo kasnije mogli nazvati srećom.

Meni je trebalo dugo da shvatim kako stvari u svemu funkcioniraju, vjerojatno ni sad ne razumijem u potpunosti. Ipak, natjerati slušatelja da se zadrži, pa i vrati onomu što mu je ponuđeno po meni je najveći uspjeh, bez obzira na sveukupan broj slušanja. Ne znam što je od svega toga privuklo publiku mojoj glazbi, ali nadam se da je glazba.

FOTO/Matej Grgić

 Što si radila u Londonu, što novo naučila i ponijela sa sobom? Koliko te to i kako oblikovalo kao kantautoricu?

U London sam i otišla s motivom da osjetim glazbenu scenu, učim, slušam, vježbam, upoznam… Ondje je atmosfera vrlo inspirativna, što ne znači do ovdje nije, ali sami faktor nepoznatog i novog već je dovoljan da pokrene nešto u tebi. Svakako da se i naslušaš izvrsne muzike i upoznaš mnogo talentiranih kantautora i istomišljenika, ali i iskusiš težinu i teškoće toga svijeta. Sve su to maleni podražaji koji te pozitivno ili negativno šamaraju i sva sreća da sam ih imala priliku iskusiti. Lako je fantazirati u toplini svoje sobe kako si napisao najbolju pjesmu ikad.

Što je tvoj album izdvojilo od ostalih nominiranih u kategoriji Veliki prasak nagrade Rock&Off? Koji je to začin utjecao na tvoju pobjedu?

 Uh, možda mi je malo nezgodno govoriti po čemu je moj album bolji od drugoga i drugih. Radi se o glazbi i to, kako je već puno puta citirano, “nije utrka na sto metara”. Ako već postoji neki stručan žiri ili glasovi publike, lijepo i hvala svima na glasovima i podršci. Cijenim to i puno mi znači kao propeler za dalje. Ali i to je skup subjektivnih mišljenja. Vjerojatno svatko od glasača ima nešto svoje zbog čega se zakačio. Bolje da ne razmišljam o začinima, svaka kalkulacija je u slučaju uspjeha “previše soli”.

Poznata imena iz glazbenog svijeta svirala su na tvom albumu. Kako i zašto si baš njih odabrala? Kako je bilo surađivati s njima i nastavljate li zajedno kreirati neke nove glazbene priče?

 Tako je. Imala sam priliku upoznati i surađivati s prije svega vrlo zanimljivim i osebujnim ljudima. Spona između njih i mene zapravo su moj producentski dvojac, Edvin Đerahović i Toni Tkalec. Njih su dvojica već dugo na glazbenoj sceni i dobro znaju procijeniti koji bi glazbenik mogao malo zapapriti stvar. Do nekih sam pak uspjela doći samostalno, možda su se smilovali, a možda im se i svidjelo što radim. S Hanom Blažević i Tarom Jelovac (back-vokalima) družim se oduvijek i one me jako dobro razumiju i znaju kako se vokalno nadovezati. U svakom slučaju, sada je dio ekipe ostao i zajedno kujemo koncertnu priču.

FOTO/Marina Uzelac

 Jesu li postojale neke specifične stvari koje su ti pomogle u kreativnom procesu? Koje?

 Volja i vrijeme. Ako si daš dovoljno vremena razmišljati i promišljati, onda nekoj početnoj ideji daješ prostora da prodiše. Često ideje padnu s neba i to posebno onda kada vremena nemaš pa nekim stvarima treba kraće da nastanu, ali kako bi sve imalo smisla i bilo donekle zaokruženo, potrebno je nešto vremena i prostora. Naravno, ovdje treba paziti na to da ideje i stvari ne stoje predugo kako se ne bi ucrvale.

 Velike su promjene u glazbenoj industriji posljednjih godina, kako si to doživjela kao umjetnica?

Ja sam možda tek sad nekako zakoračila u glazbenu industriju, tako da iz osobnog iskustva ne mogu puno reći o njezinim promjenama. Dugo već pišem, sviram i nastupam, ali sve je to dosad bilo jako marginalno, underground. Moj ulazak u industriju podrazumijeva streaming servise, Instagram i TikTok. Na posljednjem još nisam, ali svjesna sam da je sve to dio igre koju možeš, ali i ne moraš prihvatiti. Meni su se, eto, promjene počele događati kada sam se otvorila, prekoračila granicu srama i prestala tvrdoglavo držati nekih uvjerenja.

Tvoje pjesme su vrlo osobne. Što ti daje osjećaj da možeš biti iskrena i podijeliti sve te priče?

Jesu, iako je i to ponekad zavaravanje slušatelja (smijeh). Možda nisu svaka priča i osjećaj osobno proživljeni, ali bolje zvuči ako o njemu pišeš u prvome licu. Često se jednostavno empatiziram s drugim ili me nešto pogodi, štrecne, pa se osjećam kao da se dogodilo meni. Ipak, većinu materijala vučeš iz osobnog iskustva pa je i objavljivanje toga izazov za sebe. Ja vječito ne spavam večer prije bilo kakve objave. Dobro da je dio samoga čina sada preuzeo Mirko Burazer (Basic & Rough).

FOTO/Marina Uzelac

Na kakvim će se emocijama ili osjećajima temeljiti tvoje nove pjesme koje stvaraš?

Svi su osjećaji uvijek dobrodošli i dio su svakodnevnog života. Pitanje je samo iz kojega ih ugla promatraš i slažu li se dobro u rimi.

Što ti je u planu sljedeće? Gdje te možemo čuti uživo?

U planu mi je svirati uživo s bendom, snimati spotove i pisati. Nemam još točne datume koncerata, ali bit će.

Hoćeš li nastaviti pisati pjesme na engleskom? Vidiš li nastavak svoje karijere u Hrvatskoj ili na globalnom tržištu?

Hoću. Neću sad magično izaći s albumom na hrvatskom. Ne bi imalo smisla. U kojem će se smjeru moja glazbena karijera kretati vjerojatno ovisi o slušanosti i publici. Idem korak po korak kao i dosad.