Josipa Lisac, naša najveća glazbena umjetnica, simbol bezvremenske kvalitete i autentičnosti, dominira umjetničkom scenom dulje od 50 godina. U njezinoj glazbi ove će subote uživati osječka publika.

U Koncertnoj dvorani »Franjo Krežma« nastupit će u pratnji fantastičnog benda, koji čine Borna Šercar, Davor Črnigoj, Toni Starešinić i Elvis Penava.

Krajem 1960-ih počeli ste nastupati upravo s osječkim jazz-sastavima. Kakvo vam je bilo to iskustvo?

– Počela sam pjevati 1967. godine s grupom O’Hara i otada sam se upoznavala s mnogim glazbenicima. Znam dobro da su Dinamiti tada bili jako popularni. Oni su bili rock-scena, a poslije će neki od njih prijeći na jazz-scenu.

Upoznala sam i jazz-glazbenike, kao što je Ićo Kelemen, koji mi je 1970. radio aranžman za »Oluju«. On je bio jazz-glazbenik, prvi trombonist tada u Europi i Osječanin. Fantastičan, imao je svoj orkestar i često me zvao na neke koncerte.

Bila sam još mlada, nisam imala puno svog programa, pa sam bila gost na tim koncertima. To je bilo jako dobro, izvodila sam nekoliko stvari na hrvatskom jeziku, možda dvije ili tri strane pjesme.

Počela sam se družiti s jazzom od samog početka, pa sam upoznala Igora Savina, vašeg Osječanina. Jedan koncert sam imala i s Brankom Mihaljevićem, koji je tada vodio emisiju na Radiju Osijek.

Sjećam se da sam doputovala brzim vlakom, to je bilo prilično romantično, čak me Karlo pustio da idem sama.

I to je bilo oko 13 sati, a danas je to gotovo nemoguće. I tako sam upoznala mnogo dragih ljudi i svojih fanova u Osijeku, s kojima se dandanas čujem. Uvijek mi je bilo lijepo.

Hit suradnja

»Dok razmišljam o nama« samo je jedna u nizu legendarnih pjesama čiju glazbu potpisuje Karlo Metikoš. Kako je izgledala vaša glazbena suradnja?

– To je posebna pjesma, lansirana zasebno 1972. godine kao najava za »Dnevnik jedne ljubavi«, jer se Karlo razumio u marketing. Znao je da je jaka i da će zaintrigirati ljude i iako nije pobijedila na festivalu, postala je veliki hit. Suradnja s Karlom oduvijek je bila fenomenalna. Meni se stvarno sve sviđalo što je radio.

Sjećam se naših turneja po Rusiji, kad god bi sjedio za klavirom, sve što je svirao bilo je nevjerojatno. On je bio toliko talentiran, sve što je radio imalo je posebnu energiju. Htjela sam samo njegove pjesme jer su bile čudo. Naš prvi studijski album, »Dnevnik jedne ljubavi«, postao je legendaran.

Dandanas se održavaju obljetnice tog albuma, Karlu u čast. Ivica Krajač je napisao briljantne tekstove, sve je bilo savršeno, čak i na koricama, a Branimir Živković je napravio izvrsne aranžmane. Za mene to što ga ljudi toliko cijene znači jako puno jer to je album mladosti, o prvoj ljubavi i svemu što ona nosi. Svi se tu prepoznaju.

»O jednoj mladosti« je antologijska pjesma, ja je pjevam od dana kad je rođena, 2023. godine proslavili smo 50. obljetnicu albuma, možete li to zamisliti? To je toliko rijetko, u cijelom svijetu. Mijenjale su se generacije, ali »Dnevnik« je opstao. Prekrasno.

Imate li neki njegov savjet koji i dandanas slijedite?

– Da nije bilo Karla, ne bi bilo ni mene. Kad kažem to, onda stvarno mislim na svu podršku koju mi je pružao. Bio je moj mentor, prijatelj, a i nevjerojatno važan oslonac u svim fazama moje karijere.

On je znao kako motivirati, kako voditi kroz izazove i uvijek je imao pravi savjet za mene. Toliko se brinuo i bio posvećen tome, to je bilo fantastično. Meni i danas zvone njegove riječi. Sve je rizik, znate, život je rizik jer nikad ne znaš što će se dogoditi. Zato moraš uvijek razmišljati, naročito u poslu, jer ako ne riskiraš, nećeš ni profitirati. To mi je njegova poruka. Svako malo bi to znao reći, a ja također, jer sam to naučila od njega.

I imala sam, i prije Karla, neke trenutke kad bih izazvala šok i senzaciju, to mi nije bilo ni strano ni teško. Ali to je bilo potpuno u skladu s njegovim načinom razmišljanja.

On je bio apsolutno za to da idem svojim putem, autentično, da slijedim svoju unutrašnju istinu. To je bila njegova filozofija, da se ide svojim putem, bez obzira na sve prepreke. To je nešto što je oduvijek poticao.

Foto:  MARJAN RADOVIĆ

Ljubav me pokreće

Iz vašeg glazbenog repertoara osjeti se da vam je ljubav glavni pokretač. U jednom intervjuu ste rekli da je ljubav zapravo najjača u odsutnosti i da je čista energija. Vjerujete li i dalje u to?

– Apsolutno. Ljubav postoji, ona živi, nije umrla, nije nikamo otišla, a naročito nije nestala. U meni ljubav živi cijelo vrijeme, u mom srcu. Ljudi to gledaju malo drukčije, ali to je moje iskustvo.

Ta ljubav me motivira za sve dalje, za sve ovo što danas radim, za sve ove trenutke, pa čak i sada, dok razgovaram s vama. Da sam došla do toga da mogu u svojim 70-ima imati koncerte, da su ti koncerti traženi, da se veselim – to je dar. Ljubav me pokreće, i ona će me voditi dalje.

Meni ne treba nitko da mi kaže što da radim ili kako da se osjećam. Ja samu sebe motiviram. Znam otprilike što bih željela. Možda sam prije željela više, možda sada želim manje, ne znam ni sama, ali imam prekrasne, sretne trenutke.

I tko je pokretač svega toga? To je ta ljubav koja živi u meni. Jasno, ne možemo se vidjeti, ali možemo se osjetiti. To je najjače, kad osjećaš nekoga, iako ga ne možeš dodirnuti. Možeš se prisjetiti mnogih slika i trenutaka. To je predivno, ja ne živim u prošlosti. Ja živim sada, i živim za sutra, ako Bog da. I doista sam sretna.

Jednom ste također rekli da glazba nikada nije bila vaš posao, nego misija. Što ste pod time mislili?

– Nisam materijalistica, u smislu da trčim za novcem – ne. Mogla sam imati tri-četiri nastupa u Osijeku i bio je prijedlog za još jedan, ali sam ja rekla ne. Zato što mi je jako važan trenutak.

Sada, jer sutra je neka druga energija. Meni je glazba sve, smisao mog postojanja. Ona je cijeli svemir, jezik ljudskih emocija. Uživam u tim pjesmama, u glazbenim igrama. Ja to malo sve okrenem, pa zaokrenem, pa lijevo pa desno, pa onda sve opet vratim. Prekrasno. Imam izvrsne glazbenike, oni savršeno sviraju.

Mislim, kakav posao? Iznervira me ona rečenica: »Dobro smo to odradili.« Nikada nisam ništa »odradila«. I dandanas, u svojoj 75. godini, jednako tako. Vežu me susreti s ljudima, vesele me, jer tu su i prijateljstva koja se stvaraju kroz glazbu.

To nije moja publika, to su moji prijatelji, kamo god dođem. Sve trebaš raditi zapravo sa srcem i dušom, s velikom strašću jer glazba nas spaja. Pronaći sebe u pjesmi je najvažnije.

Velik dio vašeg identiteta, i kao glazbene umjetnice i kao modne ikone, čini vaša individualnost. Kako ste se uspjeli godinama odupirati trendovima i ostati autentični?

– Opstati je najteže zapravo, jer se ti cijelo vrijeme boriš u ovom svijetu koji je oduvijek bio neizvjestan. Uvijek je bio težak, baš ovakav kakav je i danas. Trudila sam se da što duže mogu prenositi svoju glazbu, misiju.

Nikada mi se nije sviđalo da budem u društvu s ljudima iz nekog trenda ili da budem kao svi drugi. Da nosim ono što se nosi. To mene automatski odmah odbija, jer ako ja već vidim da je to netko napravio, znači da ja moram nešto drugo smisliti.

Takva sam osoba, kontra, jer vjerujem da imam dovoljno mašte, talenta i snage u sebi. To je čista volja zapravo. Svi smo mi različiti, ali opet se posebnost traži. Moja rečenica je: »Izmisli sebe.« I zaista jesam. Svaki put sam neka senzacija, bilo sa 17 bilo sa 75 godina, ali to je put koji sam ja izabrala.

Nije to nikakva senzacija, samo imam neku samosvojnost. Bilo je tu i teških situacija, ali nastojala sam da ne utječu na mene. Ne volim kad me nazovu divom, ja sam samo svjetska radnica.

Danas je, čini se, luksuz biti normalan. Znate, Karlo i ja nismo stvarali sva ta djela da bi netko mogao reći kako sam divna ili grozna. To je bilo za neke veće trenutke, neki viši smisao.

Čitala sam da na svojim nastupima uvijek volite podijeliti neki životni savjet, pa što biste poručili mladim hrvatskim glazbenicima u usponu?

– Oni to sami moraju otkriti. Ne mogu ja to njima reći, jer nema recepta. Svaka osoba je drukčija, ali vjerujem da svatko treba graditi svoj stav. I onda samog sebe izgraditi jer nitko drugi neće, naročito ne danas.

Danas ne da se brzo živi, nego se živi površno. Savjeti se zapravo ne bi ni trebali davati. Sada uz internet mladi imaju sve moguće informacije, ali ja nisam ništa imala, nikakvu informaciju kad sam, recimo, imala sedamnaest godina.

Kad je k meni došla Aretha Franklin s »Baby, I Love You«, morala sam je odmah naučiti, jer je za sat vremena išla na drugo mjesto. A danas, kad otvorite YouTube, može se dogoditi jedan kaos i ono pitanje: »Gdje sam tu ja? Kako ću sada biti ja?« To je misterij, ali poručila bih neka izmisle sebe.