Biti glavnom urednicom pet televizijskih kanala (HTV1, HTV2, HTV3, HTV4) te Međunarodnog programskog kanala na Hrvatskoj radioteleviziji nije nimalo lak niti jednostavan zadatak, a Rahela Štefanović ga vrlo uspješno obavlja od proljeća prošle godine.

Porijeklom Konavoka, nakon završene gimnazije diplomirala je novinarstvo u Zagrebu, pa magistrirala međunarodne odnose, dok se u televiziju zaljubila prije gotovo dvadeset godina kada je kao novinarka radila u talk-showu “Latinica”. Dosad je na HRT-u obavljala niz odgovornih i zahtjevnih funkcija.

“Latinica”

“Dobri smo u komunikaciji i znamo s ljudima, što je jako važno”, otkrit će nam naša sugovornica kroz smijeh, komentirajući svoje dubrovačke korijene, ali ona nam se, prije svega, čini kao samozatajna osoba.

– Kada imam što reći, onda dajem intervjue. Po prirodi jesam malo samozatajnija, ali nema ljepšeg od onoga kada osvojiš publiku, a ne trebaš o tome puno govoriti, puno se hvaliti ili promovirati sebe. Najvažnije je promovirati kuću za koju radiš, a najdivnije je kada sadržaj koji proizvodiš govori sam za sebe, kaže.

Je li ta samozatajnost novinarski simptom? Navikli ste pitati, a ne da vas se pita (smijeh)?

– Ima malo i toga. Iako u 21. stoljeću čovjek doista mora paziti što govori jer se svaka riječ važe. Bolje je nekada i šutjeti, osim kada trebaš braniti program, kuću i ljude.

Svoju ste novinarsku karijeru započeli u doba kada je televizija bila dominantan medij. Vjerujem kako u to doba niste ni sanjali da ćete jednog dana postati glavna urednica pet kanala na HRT-u?

– Karijeru sam započela u “Latinici”, najjačoj emisiji toga doba, i nema tko me nije, u mom selu u Konavlima do mog kvarta u Dubrovniku, poznavao preko te emisije (smijeh) te smo bili nekakve “zvijezde” iako smo radili običan, novinarski posao.

U tom je smislu televizija bila totalno drukčija nego danas kada se teže probiti kroz taj medij te su puno poznatiji oni koji su na društvenim mrežama. Ali, to i dalje nije dokaz da je televizija mrtva ili da odlazi nekamo u nepovrat. Mislim da je to samo potvrda da moramo svi više sinergijski raditi.

Zato je jako dobro čitati na društvenim mrežama o programu i o HRT-u kako bismo znali kamo trebamo ići. Prije se puno više vremena i sredstava trošilo na istraživanje tržišta, ali danas sve to možemo saznati preko društvenih mreža. Nedavno sam bila na BBC-ju i rekli su mi da postoji osoba koja se zove “Social listener” (slušatelj društva; društvenih mreža). To je zaposlenik koji gleda i čita sve na društvenim mrežama te BBC-ju, na temelju toga, daje smjernice. To je super stvar koju i mi imamo na umu kada kreiramo naš program.

Čemu stremimo? Što ste vi, na društvenim mrežama, primijetili?

– O HRT-u se uvijek piše i pozitivno i negativno, ali, npr., ovogodišnja jesenska shema primjer je lijepog javnog servisa. Kada čitate sve te pozitivne komentare o Knjazu i Martini Validžić koja ni sama nije svjesna koliko su “Sretni gradovi” bili uspjeh, to vam pokazuje da radite dobar posao. Lijepo je čitati pozitivne komentare, a iz negativnih izvlačiti neki smjer. Martina je i inače topla, neposredna, vesela i glasna i to se točno vidjelo kroz njenu emisiju. Gledatelja više ne možete prevariti, ta autentičnost uvijek pobijedi i to je super.

Iz vaše perspektive, što HRT ima od društvenih mreža?

– Ono čemu stremimo i što jest glavna odrednica strategije ravnatelja Šveba – doseg; doseći do publike na kojim god ona kanalima bila. Više nema tzv. lineara, ne možemo egzistirati sami za sebe. S kolegicom Ivanom Bošković, koja je šefica Digitala, imam jako lijepu suradnju te se nadopunjujemo. Pitanje je bilo hoćemo li novu sezonu “Šutnje” čuvati za televizijsko emitiranje ili ćemo je, nakon prve epizode emitirane na TV-u, postaviti na platformu HRTi.

Postupili smo kako postupaju i ostali javni servisi Europe – nakon prve epizode TV emitiranja čitavu smo sezonu dali na platformu. Išli smo tamo gdje je publika i to se pokazalo kao odlična odluka. Nismo izgubili u linearnom emitiranju, a ljudima smo dali dodatnu uslugu za ono što već plaćaju.

Mi iz usluživanja publike tamo gdje se ona nalazi možemo samo izvući benefite, a to i jest Ivanina i moja ideja – da što više toga postane transmedijski jer jedino tako možemo doći do dosega. Ako nekoga ne dosegneš, ne možeš ga niti zabaviti, niti informirati niti educirati. To je vrlo jednostavna jednadžba. Moramo odgovoriti preferencijama publike, moramo rafinirati te preferencije.

U jednom ste medijskom istupu istaknuli kako ste najviše naučili od Norvežana, tu ste spomenuli i BBC. Što bismo, od spomenutih, trebali prenijeti na naš javni servis, a još uvijek nismo?

– Mindset. Kada promijenimo svoje razmišljanje o tome što moderni javni servis jest, onda će doći do promjena. Norvežani imaju puno novca, ali njihov koncept ne košta ništa; riječ je o modelu koji su preuzeli iz tehnoloških kompanija i unutar kojeg ispituju potrebe ljudi te postavljaju glavno pitanje – kako mi, kao javni servis, možemo izvršiti intervenciju ondje gdje su drugi (politika, društvo i sl.) zakazali.

Foto: Davor Kovačević

Zanimljivo i izazovno

Biti glavna urednica pet kanala zvuči odista zahtjevno i složeno. Kako izgleda jedan vaš radni dan?

– Neki su mirni, a neki ludi (smijeh). Imam sreću što mi je šefica Marija Nemčić koja je institucija HRT-a i od koje mogu učiti o svemu. Moja mentorica i desna ruka je Vesna Karuza, vrhunska poznavateljica televizije i u praksi i u teoriji.

Posao je jako zanimljiv, izazovan, ali i ponekad užasno težak. U ovoj kući imam puno prijatelja s kojima sam televizijski odrastala, a kada nekom prijatelju ili kolegi moraš reći da nešto njegovo ne ide dalje ili da mora nešto promijeniti, to su teške situacije.

Na neke stvari ne možeš uopće utjecati, ali redoviti rad je ispunjen s puno odlučivanja, preslagivanja rasporeda i koordinacije među urednicima. Imam deset svojih urednika koji su nadležni u pojedinim redakcijama, kod nekih je manje, kod nekih više posla; kod nekih su planovi dugoročni – kao npr. u dokumentarnoj redakciji gdje moramo dvije godine unaprijed znati što ćemo emitirati, a kod nekih kratkoročni, svakodnevni, pa uvijek ima situacija u kojoj te netko nazove i kaže da će nešto kasniti, pa moramo biti spremni puniti neočekivane rupe u programu.

Imam divne kolege i ljude koji me bildaju, lako se spotaknuti u ovom poslu i okolina ne prašta, pogotovo ne HRT-u, ali ako voliš ljude za koje radiš i ako iskreno vjeruješ u službu javnosti i u to da svaku kunu pretplate treba vratiti kroz uslugu, onda je to najljepši posao na svijetu.

S obzirom na distancu, koliko često idete u svoj rodni kraj?

– Zimi rjeđe, a ljeti puno. Mama mi je dolje, a i sestra s obitelji, puno rođaka… Ne onoliko koliko bih voljela, u svakom slučaju.

Kako gledate na stres s kojim se novinari nose?

– Stres je, u našem poslu, neminovan i mislim da bismo više trebali govoriti o problemima psihičkoga zdravlja. Upoznata sam s primjerom kolega s irske televizije koji su, kada su radili velike rekonstrukcije i reorganizacije unutar kuće, imali dostupne razgovore s psihoterapeutima i psiholozima. Bilo bi super kada bismo i mi imali stručnjake s kojima bismo mogli razgovarati i koji bi nam pomagali prilikom borbe protiv stresa.

Ako nekoga ne dosegneš, ne možeš ga ni zabaviti, ni informirati ni educirati. To je jednostavna jednadžba. Moramo odgovoriti preferencijama publike, moramo rafinirati te preferencije

Božićna shema

Prati li HRT dovoljno kulturni sektor?

– Kultura se sigurno prati kroz naše dnevne emisije. Kako kulturu učini popularnom i prijemčivom i za osobe koje ne prate kulturu u svakodnevnom životu – to je pitanje koje nam se nameće. Imamo kanal za kulturu i svi vole Treći na kojem doista ima genijalnih stvari. Svakako da kulturu treba popularizirati i da trebamo na tome nastaviti raditi; bez toga ne postojimo i to su neke stvari koje su jednostavno imanentne javnom servisu jer smo jedina televizija koja u toj mjeri prati kulturu. Mislim da se, pristupom koji je osuvremenjen i moderan, još više možemo približiti publici kojoj kultura nije prvi i osnovni televizijski odabir.

Koliko ste zadovoljni jesenskom shemom?

– Jako. Sretna sam, prvenstveno zbog kolega koji su postigli velike uspjehe, zbog produkcijske razine i zbog “Superpotjere” i “The Voicea”, zbog Davida Skoke, dokumentarnog serijala “Planine”, spomenutog Roberta Knjaza i Martine Validžić, zbog igranih serija o kojima se pisalo i dobro i loše, ali to je neki put kojim trebamo ići, zapojasati što veći obiteljski krug, širi gledateljski krug. Imamo veliki uspjeh na platformi HRT-i na kojem smo i Krimi petak – brend programa HRT2, uspjeli osnažiti. Ulažemo konstantno, granamo se i publici nudimo sve širu ponudu.

Što nas sadržajno očekuje u sljedećoj shemi?

– Već smo krenuli na božićnu shemu. Veselim se što i ove godine imamo “Božić velikih želja”, jedan pop-up projekt od tri epizode. Voditelji su nam Šapit i Pajić, Ćurlić i Kolar te Ferlin i Battifiaca koje ćemo gledati i u novogodišnjem programu. Imat ćemo i novogodišnju “Potjeru”, puno sjajnih filmova, a Martina će nam raditi božićni specijal “Sretnih gradova”.

Najvažnije je promovirati kuću za koju radiš, a najdivnije je kada sadržaj koji proizvodiš govori sam za sebe

Uspjeh Juhuhua

Vaš televizijski izbor?

– Majka sam dviju djevojčica pa često gledam ono što one žele, iz navike mi je ostalo pratiti dječji program. Imam muža koji će reći da ne gledamo dovoljno sporta iako doista gledamo (smijeh), volim dokumentarce, a pratim i streaming platforme.

Najdraži trenutak iz karijere?

– Sve vezano uz dječji program i uspjeh “Juhuhua”. Svako malo me kolega Anđelko Glibo, koji je šef Dječjeg, obavijesti o rezultatima na YouTubeu. Mjesečno imamo 6 milijuna pregleda isključivo hrvatskog sadržaja proizvedenog u ovoj kući.