Urbana je legenda da su mu prilikom nastupa u Americi ponudili milijun dolara da obrije brkove. A zapravo je to stvaran, a ne izmišljen događaj.

– Stvarno su mi nudili, a bi li i dali, to je druga priča, potvrdit će Elio Pisak, glazbenik kojeg nazivaju istarskim Mišom Kovačem i prvim brkom Istre, dogodovštinu s koncerta u Astoriji u New Yorku, gdje su mu tijekom druženja nakon nastupa poručili da bi trebao maknuti brkove jer više nisu u modi.

– Uzvratio sam da ću razmisliti, ali dok sam razmišljao, dolari su nestali. Tako sam ostao prvi brk istarske estrade, prepričava Elio šaljiviju stranu svog američkog nastupa iz sredine devedesetih godina prošlog stoljeća, dok udobno smješteni na terasi kultnog kafića Tina u njegovom rodnom Buzetu uz razgovor ispijamo prvu jutarnju kavu.

Već je na početku dugogodišnje glazbene karijere punio koncerte diljem bivše Jugoslavije. Imao je, kaže, veliku čast početkom devedesetih godina nastupiti na zajedničkom koncertu na ušću Save i Dunava, u Beogradu, pred sto tisuća ljudi. Tamo su, dodaje, u novije vrijeme, uz ostale nastupali Gipsy Kings i The Rolling Stones.

Ciao amici

– Pozornica je bila na splavi, a publika na obali ispred nas. Usprkos strahovitom osiguranju, jedan se čovjek iz Bosne, prenio mi je menadžer Mirsad Ibrić, uspio probiti. Doplivao je do pozornice i komentirajući pjesmu »Ciao amici« koju sam tada izvodio, viknuo je: »Elio, ova će ti pjesma srušiti Jugoslaviju.« Simbolički naravno, smatrajući vjerojatno da je odlična pjesma.

U tom trenutku nije ni slutio da će se to ubrzo stvarno dogoditi i za sobom ostaviti ogromne posljedice. Na turneji koju je organizirao tada najuspješniji jugoslavenski menadžer Gradibor Veljković, zvan Grada, s grupom Pro Arte i još nekoliko velikih izvođača, nastupao sam u Bosni, Srbiji, Makedoniji.

U hotelu u Gevgeliji bilo je pretrpano, a odlično su nas dočekali i u Aleksincu u južnoj Srbiji. Bilo je oko sedam tisuća ljudi u dvorani. U Mariboru sam u dvorani Tabor nastupio pred pet i pol tisuća ljudi. Zanimljivo je kako ljudi reagiraju na pjesme koje možda čak i do kraja ne razumiju. Digli su se na noge na pjesmu »Ciao amici«. U Australiji, u Canberri, prišao mi je mladi Australac i rekao da je izvanredno, super sve. Pitao sam ga razumije li hrvatski, a on je uzvratio da ne razumije, ali da je atmosfera fenomenalna. Dokaz je to da glazba ne poznaje granice, ističe naš sugovornik.

U srpnju 1994. godine održao je nezaboravan koncert »Elio i sto triestina« pred 12.000 posjetitelja u pulskoj Areni. Elio će reći da je to bio prvi koncert da je Arena bila puna s ulaznicom.

– Elio Poropat, tadašnji direktor Turističke zajednice u Novigradu, po završetku nastupa prišao mi je ispod pozornice i rekao: »Ovoliko ljudi imao je prije tebe u Areni samo Tito. I nosio je bijelo odijelo kao ti.» Strahovito me dirnulo. Normalno da sam se naježio na te riječi jer što god tko mislio, za mene je Tito bio pravi velikan kojeg beskrajno cijenim. Kada me netko bar jednim malim djelićem usporedi s nečim što je on napravio, onda sam ponosan.

Bilo je predivno vidjeti te mlade harmonikaše i glazbene veterane od kojih mnogih danas više i nema. Presretan sam da sam bio dio te priče koju smatram festivalom istarske kulture. Kada kažu – Elio je napunio Arenu, napomenem da smo je napunili zajedno, ja i moji dragi prijatelji amateri koje nikako ne mogu zvati amaterima jer su to profesionalno odradili. I to je slika koja mi se urezala u sjećanje, kako se kroz pjesmu, kroz ljubav može raditi prekrasne stvari, povjerio nam je Elio.

I dodao kako uvijek, a i u ovoj prilici, apelira na medije, da što manje prostora daju nasilju, posebno kroz informativne programe. Zašto ne dati više prostora predivnim ljudima, koji stvaraju vrijedne stvari, koji su u svakom pogledu vrijedni pohvale i na taj način trasirati put koji bi vodio u pošteniji, bolji svijet.

Kazna za dobro

Elio priznaje da je od 1998. pa sve do 2009., malo potonuo jer je na neki način izgubio vjeru u ono što je cijeli život želio raditi i stvarati, a to je glazba, ali i jedan moralni put kako stvarati nešto pozitivno, dobro, što nikoga ne vrijeđa, nikoga ne gazi. Razočarao se u neke ljude koji se u hodu mijenjaju. Lijepo je, kaže, prihvatiti nešto što donosi dobrobit, ali nikako i nikada nauštrb pravih ljudskih vrijednosti. Ne podržava ni druge, a kamoli sebe da se mijenjaju zbog toga što će imati materijalnu korist.

– Vrlo često potencirao sam neke vrijednosti u medijima i uglavnom zbog toga bio kažnjen. Na način da su mi zbog toga davali manje nastupa. Nedavno je jedan psihijatar na televiziji poručio da se moramo vratiti tamo gdje smo bili. Civilizacija evoluira. Tehnološki strahovito napredujemo, a možda u istoj mjeri nazadujemo u nekom moralnom i duhovnom pogledu na život, i to me strašno boli. Nije nikakva tajna da, ako govorimo o mom materijalnom statusu, danas imam pola onoga što sam imao 1990.

Radi se o situaciji kada pokušavaš zadržati sebe kakvim si bio prije 50 godina. To znači da neću nikada žrtvovati prave vrijednosti. Prije svega, bilo gdje i što god radili, trebamo biti ljudi s dvije noge čvrsto na zemlji. Neću to nikada žrtvovati zato da bih imao materijalnu korist, ali me to jako koštalo. Netko će reći: »Pa mogao si uzeti«, a nudilo mi se sve i svašta. Nisam uzeo, danas sam ponosan, imam krov nad glavom, prijevoz kad mi zatreba i hvala Bogu, koliko-toliko zdravlja, tako da mogu normalno živjeti, reći će Elio. Na opasku kako uza sve to ima i nevjerojatnu memoriju, samo će iskreno dodati: »Puno hvala!«

Sto života

Jako je ponosan što mu je u jednom dijelu riječkog područja, kako bi to Šajeta rekao, u Liburniji, istarskom Kosovu, jer se odcijepila od Istre, gotovo pa najjača publika.

– Riječka Armada uzela je dvije moje pjesme »L’armonica triestina« koju je pretvorila u »L’armonica fiumana« i pjevaju je na stadionima, i pjesmu »Ciao amici« gdje su također sebi prilagodili tekst. Jednom su me prilikom zvali da pjevam na igralištu na Zametu i nastala je totalna ludnica, zapalili su baklje, skinuli se do pojasa i kleknuli ispred mene. Nikada sebe nisam smatrao zvijezdom, ali divan je osjećaj kada vidiš da si napravio nešto što ljudi vole. Tako da je Primorsko-goranska županija meni isto kao i Istarska županija ili nekada Slovenija, prenio je prvi brk Istre emocije koje ga prožimaju.

Ove godine navršava se 35 godina od njegovog prvog velikog hita »Leti, leti, lastavice«, ujedno najprodavanije pjesme s tiražom od 140.000 primjeraka 1988. godine. Iako ona nije označila početak njegove glazbene karijere u koju je uvela singlica »Una ragazza bionda« za koju je glazbu i tekst napisao Buzećanin Damir Polanc. Ubrzo nakon što je intenzivnije krenuo u estradne vode, devedesetih godina prošlog stoljeća, došlo je do raspada Jugoslavije, drastično je pala prodaja ploča.

No uspio je u to vrijeme prodati oko pola milijuna nosača zvuka. Danas je to malo drugačije. Elio je tijekom svoje četrdeset godina duge glazbene karijere snimio 23 raznih izdanja, većinom albuma, ali i kompilacija. Vlasnik je jedne dijamantne, četiri, pet zlatnih i nekoliko srebrnih ploča, a po ostvarenim nakladama albuma spada među uspješnije hrvatske izvođače. U svojoj karijeri surađivao je s mnogim poznatim skladateljima poput Đorđa Novkovića, Zrinka Tutića i Rajka Dujmića. CD s najvećim hitovima izdao je svojevremeno i za češko i slovačko tržište. Osim po Hrvatskoj, Slovačkoj i Češkoj, nastupao je i u Australiji, Americi, Italiji, Kanadi i Sloveniji.

U novije vrijeme, kako voli reći, kao da se ponovo probudio. Vratio se s malo širim spektrom djelovanja. Svoju najnoviju pjesmu »Sto života još da imam ja« premijerno je izveo na CMC Festivalu Vodice i oduševio publiku, a nedavno je snimio i videospot u produkciji Live studija. Režiju ljubavne priče potpisuje Andrej Smolić, a u spotu se pojavljuju glumci Lovro Bivolčević i Sara Herceg. Elio je autor glazbe i teksta dok je aranžman napisao Janoš Feher.

Zahvalnost

Osim novog singla »Sto života još da imam ja«, na tek objavljenom albumu »Kao nekada« u izdanju Croatia Recordsa, tu su i duet »Ovo je moja Istra« sa Sergiom Pavatom i uspješnice »Nije ljubav ljubomora« i »Plamen stare ljubavi«. Na tom je nosaču zvuka deset pjesama, sedam novih i tri obrade njegovih starih hitova. Zanimljivi su podaci na YouTube platformi, najviše pregleda za pjesmu «Kao nekada» bilo je u Bosni pa Srbiji, Hrvatskoj pa Sloveniji.

– Okupio sam u lipnju meni drage ljude na promociji u Konobi Borgonja u Višnjanu. Cijeli život imam osjećaj da prije svega treba biti zahvalan za ono što ti je netko u životu dao, pružio, podržao te. Tako je bilo i ovog puta. Htio sam jednostavno svima reći – hvala! Pozvao sam drage prijatelje s estrade, Vesnu Nežić Ružić, potom Sergia Pavata koji nastupa u pjesmi pod nazivom «Ovo je moja Istra», Andreja Bašu, direktora MIK-a, jednog od suautora na jednoj pjesmi.

Inače bi album, da nemam dva draga gosta, autora, velikana glazbe, Andreja Bašu, koji je napisao dvije melodije za pjesme «Plamen stare ljubavi» i «Moja zemja», i pokojnog Đorđa Novkovića, koji također potpisuje dvije melodije za pjesme «Con la supa Istriana» i «Samo kuraja», mogli nazvati skoro pa autorskim albumom. Pojavljujem se, naime, i kao tekstopisac. Svih deset pjesama potpisujem kao autor teksta, a potpisujem i šest melodija. Na albumu je šest pjesama potpuno novih, u smislu da se prvi puta nalaze na nosaču zvuka, i uvrstili smo četiri stare pjesme zato što smatram da je to blizu autorskog albuma. Taj album je nekako označio jednu eru u mome radu, zadovoljan je Elio Pisak.

Elio je i ranije pisao, ali sporadično. Prvo melodiju «Oženia se morski vuk» na tekst Ivice Kasumovića. Potom je za pjesmu «Moja zemja» napisao tekst, kao i za «Samo kuraja» za koju je dobio nagradu za najbolji tekst na MIK-u i s kojom je pobijedio na MIK gostovanju u Buzetu. Nakon odlaska Đorđa Novkovića, krenuo je intenzivnije i na tom planu, tako mu je posljednjih desetak godina jedino pjesmu «Plave oči plave žene» napisao veliki prijatelj Mladen Grdović, sve ostalo piše sam; «Sve od Trsta do Trsata», «Pitam se», «Ovo je moja Istra», «Plamen stare ljubavi», «Nije ljubav ljubomora», «Kao nekada», «Sto života još da imam ja», sve su to pjesme koje su obilježile njegovo estradno putovanje u proteklih dvanaestak godina.

Na pitanje kako funkcionira kao autor i interpret koji pjeva svoje pjesme, kaže da mu je predivno raditi sa sadašnjim producentom i aranžerom Janošem Feherom iz Svetog Petra u Šumi. Malo je spor, ali to ima ogromnu prednost, u smislu da radi pjesme kao nekada, kada se na albumu radilo dvije, tri godine, postupno, studiozno, promišljeno, u interakciji.

– Uvijek napišem i intro, što inače nije zadatak autora glazbe. Intro melodija na uvodu u pjesmu na neki način trasira i cijelu melodijsku liniju. Uvijek težim k tome da aranžman prati rukopis pjesme, povjerio nam je Elio.

Glazba i građevina

Što god čovjek radi u životu, kaže Elio, uvijek se to može raditi dobro. Ako se radi s puno ljubavi, onda to ne crpi. Stvara motivaciju, gradi kao čovjeka. Nije sramota raditi nijedan posao, ali ga treba raditi kvalitetno.

– Ponekad dijele glazbu po žanrovima, kao neka je zahtjevna, kvalitetna, a neka manje kvalitetna. Svaka vrsta glazbe je kvalitetna po tome koliko se u nju uneseš. Na mom prvom nastupu upravo u Buzetu, u bendu je bio bubnjar, inače bivši član grupe Buldožer iz Ljubljane, teški roker. Skinuo se u potkošulju i na nastupu svirao valcer i znojio se. Pitao sam ga, Dušan Vran se zvao: »Kako to, pa to je lagana pjesma?« a on je uzvratio: »Nije važno što sviraš nego kako sviraš!« Cijelog života, a posebno u zadnje vrijeme, važno mi je u pjesmu unijeti emociju. Kao što je poznato, dobar učitelj je onaj koji uspješno prenosi znanje na učenika, a dobar si pjevač ako uspješno prenosiš emociju na publiku, povjerio nam je Elio.

Prvi je put nastupio s pet godina kada je u rodnim Krtima, selu kod Buzeta, pred roditeljima i petero braće i sestara majci za Dan žena otpjevao pjesmu «Mama Huanita», a od dvadesete godine paralelno se bavio građevinarstvom i glazbom. Imao je građevinski obrt, radio jako puno u Sloveniji, nešto manje u Istri. Moglo bi se reći da je najbolji pjevač među građevinarima, a moguće i obrnuto.

– Taj mi se nastup urezao u sjećanje. Toliki je utisak ostavio na mene kao kada danas napunim dvoranu s nekoliko tisuća ljudi. Nisam ni sanjao da ću biti pjevač, ali moj susjed, krojač, prognozirao mi je da ću u životu postati ono što doista i jesam. Životni put odveo me je u estradu, nekako sam građevinu malo zapostavio. Znaju mi reći da sam ostao u građevini, da bi mi možda skela pala na glavu pa me više ne bi bilo, ali da sam preživio vjerojatno bi danas imao novaca da kupim pola Buzeta. Upravo tim riječima. Otišao sam međutim u glazbu i ogromno mi je zadovoljstvo ako sam uspio ostaviti nešto pozitivno i konstruktivno iza sebe u životu, rekao je Elio.

Tek je usput spomenuo da su mu 1998. prijetili smrću zato što je pjevao talijansku antiratnu pjesmu. No radije pamti lijepe trenutke koje mu je donijela njegova životna opsesija glazbom.