Kada je 1954. devetogodišnja Željka Marković stala pred mikrofon, kao članica Dječjeg zbora Radio Zagreba, nije niti sanjala da će postati jedno od omiljenih lica s malih ekrana te, uz Helgu Vlahović-Brnobić, Vesnu Spinčić-Prelog, Jasminu Nikić-Ivanišević i Kseniju Urličić, postati dio zlatne generacije, stvarati HRT i obilježiti najplodnije godine naše državne radiotelevizije.

Završila je PMF, stvorila obitelj s liječnikom Ivanom Fattorinijem – Dedekom, odglumila nekoliko epizodnih, filmskih uloga te, ono najvažnije, svojom savršenom dikcijom, ugodnim glasom, lijepom vanjštinom, voditeljskom i spikerskom mudrošću i razumijevanjem, koja nam danas toliko nedostaje, ulazila u domove građana svakodnevno, te se tako usjekla u kolektivnu memoriju hrvatskog društva.

Rođena ste Zagrepčanka, i to u posljednjoj godini Drugog svjetskog rata. Kakvo je bilo vaše djetinjstvo i kakav je bio Zagreb vaše mladosti?

– Rođena sam doma, zato i danas, valjda, uvijek žurim – u strogom centru Zagreba. S bratom Ivicom i susjedima igrala sam se u dvorištu i na Zrinjevcu. Crkva mog djetinjstva, u Palmotićevoj, ranjena je u potresu i sada se obnavlja. U njoj sam izmolila najviše molitava i prolila najviše suza. Zagreb je onda bio jednako mirisan u proljeće i sumoran ujesen. Ipak – sve je bilo nekako skromnije, ljudi su bili skromniji i manje zahtjevni.

Izgubljena u svemiru

Spomenuli se razrušenu crkvu u Palmotićevoj. Gdje se vi bili za vrijeme potresa?

– Ako sam se ikad osjećala izgubljenom u svemiru, to je bilo tog jutra. Potpuno bespomoćna, okružena prašinom popucalih zidova i zvukom polomljenog stakla starinskih kristalnih čaša koje su padale glasno o pod. U sobi se ljuljao veliki luster – koliko god velik, još uvijek bespomoćan prema sili potresa. Jedina svjetla točka, u tom trenutku, bio je moj Dedek koji me zaštitnički zagrlio kako meni ne bi ništa palo na glavu. Ja sam pomislila da, ako trebamo umrijeti, barem smo zajedno. Zbunjeno smo se odijevali, uzeli neke stvari te napustili stan, u strahu od novog potresa. Pred kućom se okupljao svijet – svi blijedi, prestrašeni. Ponovo je zatreslo. Tog smo puta čuli tresak crjepova s kuća i gledali čudno mrežuranje zgrada u Vatikanu. Onda su počeli zvoniti mobiteli. Zabrinuta djeca pitaju nas jesmo li dobro, hoćemo li se preseliti k njima.

Hvala Bogu, tu kod nas, nitko nije stradao. Samo smo svi bili stariji deset godina. Kad smo se malo ohrabrili, uputili smo se razgledati stan. Sve što ja jako volim bilo je »pošećereno« žbukom, prevrnuto, ali ne prestrašno, ostali smo doma. Drugi potres, onaj na Banovini, zadesio nas je u mliječnom odjelu na tržnici Dolac. Kupovala sam sir, vrhnje i jaja. Dedek je bio sagnut nad kolicima i spremao paketiće, a ja sam držala jaja. Kada je zatutnjilo i počelo se tresti, gospođa prodavačica je zavikala: »potres«! Dedek se nije mogao ispraviti, a ja sam jednom rukom držala njega da ne padne, a drugom jaja. Koja paraliza. Nisam mogla ispustiti jaja. Prizor za pamtiti. Svi smo nagrnuli prema izlazu, opća gužva i želja da izađemo iz tog klaustrofobičnog prostora. Blijedo blijedi. Teško mi je zbog ljudi koji su izgubili svoje najmilije i svoje domove.

Tko je, iz vaše obitelji, na vas najviše utjecao?

– Od tate sam naslijedila uho za pravilan govor. On, zbog svoje slavonsko-ličke geneze, nije mogao pogriješiti. Bio je izuzetno osjetljiv na akcente i uopće na nepravilnosti koje je čuo na radiju, a kasnije i na televiziji. Moja mama bila je najbolja mama na svijetu, baš kao i sve mame. Zahvalna sam joj jer me naučila što je toplina doma i obitelji, na nju me sjeća mnoštvo mirisa i detalja, mnoštvo malih stvari koje, zapravo, čine život. Imala sam petnaest godina kada sam ostala bez mame. Moj brat Ivica bio je pravi stariji brat. Prvo sam mu smetala u igri s njegovim prijateljima, a onda nije dao nikome da mi se približi. Na blagdan Svih svetih palila sam tri svijeće na grobu. Tužno.

Zanimljivo je kako ste diplomirali na PMF-u. Koliko vam je struka, iz polja prirodnih znanosti, pomogla u karijeri?

– Odabrala sam PMF te odlutala u polje prirodnih znanosti iz dva razloga. Prvi je kako bih dokazala samoj sebi da je matematika dostižna i meni – i bila je! Drugi je razlog bila Dedekova sugestija – »izbjegni moju medicinu«. On je, već tada, bio čovjek odluke u mom životu. Naime, bila sam zaljubljena kao kokoš! Diplomirala sam i postala diplomirana inženjerka eksperimentalne biologije. Što se samog studija tiče, imala sam sreću da su moje prijateljice, među kojima posebno ističem Ljerku Brkljačić-Kerhin, pratile moje izostanke s razumijevanjem, pomogle mi sve nadoknaditi te tako olakšale put do diplome.

Dio ste HRT-a od 1954. godine! Stvarali ste tu televiziju i radiotelevizijsko novinarstvo u Hrvatskoj te bivšoj Jugoslaviji.

– Najmlađa-najstarija spikerica HTV-a – dugo me pratio taj potpis ispod fotografija u novinama. Oduvijek sam voljela pjevati i zato sam i postala članicom Dječjeg zbora Radio Zagreba. Prva obaveza uz školu – probe, snimanja, koncerti, natjecanja, nastupi u HNK-u, u operama »Carmen«, »Boris Godunov«, »Mali dimnjačar«. Na fotografijama vidim neku sitnu mrvicu – mene malu. Kronološki gledano, televizijski život teče ovako – prema studijima: Jurišićeva ulica – lijepa zgrada, ali mali studio. Drvene kamere – tko ih još pamti? Potom Šubićeva ulica u kojoj, u prizemlju, program ide uživo jer još nema magnetoskopa. »Stoljetna eskadra« s plejadom slavnih glumaca u režiji Danijela Marušića. Bila sam si jako važna, kao mala, među kostimiranim, našminkanim glumcima, a studio je još mirisao po boji kojom je scenograf Ante Nola dočarao more.

Studio na Fakultetu strojarstva i brodogradnje obilježila mi je emisija DN 10 – prava informativna emisija za desetogodišnjake. Slijedi Nedjeljno popodne – veoma gledana emisija Saše Zalepugina. Išla je uživo. Vodili smo je Vladimir Levak, Božo Sušec i ja. Ženski dio publike pratio je haljine Rikarda Gumzeja, dok je posebnu kritiku dobivala frizura i šminka. Onda je došao TV dom na Prisavlju i reklo bi se – novo, veliko, pravo. Pratim cjelokupni program, sve profile te postajem voditeljica, uz Dragu Celizića, ranojutarnje emisije, »Dobro jutro, Hrvatska«.

Sloboda i istina

Kako je bilo raditi u doba Domovinskog rata, posebice emisiju »Dobro jutro, Hrvatska«?

– Trudili smo se dati svoj doprinos našoj slobodi i istini. O nama se nije znalo puno – o našim noćnim, mračnim vožnjama prema Prisavlju u zamračenom Zagrebu i pod sirenama; o sagnutom hodanju po televizijskim hodnicima zaštićenim crnim glot zavjesama kako nas snajperisti ne bi upucali; o čitanju vijesti svakog sata, danju i noću – ravno iz skloništa, sa ili bez šminke i frizure. I mi smo ratovale, na svoj način. Pamtit će se generacijama ta važnost i to shvaćanje moći medija, kao i želja da istina dopre do svakog ekrana, i u Hrvatskoj i u svijetu. Što se tiče »Dobro jutro, Hrvatska«, emisija je i tada išla uživo, svakog jutra. Ljudi s one strane ekrana tada su nam vjerovali, molili su nas za pomoć, a Drago Celizić i ja mogli smo im tek ponešto obećati, uljepšati stvarnost osmijehom i lijepom glazbom te prizorima iz prirode. Odradili smo mnogo humanitarnih koncerata ne samo mi, nego i puno dragih prijatelja zajedno s nama.

Je li vam žao što danas niste više angažirani?

– I da i ne. Treba čovjek biti pošten i realan. Mladima treba prepustiti mjesto i vjerovati u njih. I mi smo, jednom davno, počeli i učili u hodu. Meni su, u velikoj mjeri, pomogli radio-spikeri, ljudi koji su tada imali više iskustva i više znanja. Ali – mi smo i pitali. Imali smo i mentore. Učili smo na vlastitim pogreškama u Službi za jezik i govor, za koji je zaslužna Jasmina Nikić-Ivanišević. Sad se stepenice preskaču i mladi dolaze skoro pa s ulice ravno na ekran. To je pogreška kadroviranja na HTV-u. Nisu gledatelji dužni patiti zbog nespretnosti osoba u programu, pa makar oni bili mladi i lijepi. Treba učiti, raditi na sebi i pitati pametnije.

Nezaobilazno pitanje – TV danas i TV nekad?

– Današnjem TV programu nedostaju prave zvijezde. Ne znam zašto ih se bojimo? Nedostaju nam rasni novinari, komentatori – onakvi kakav je bio Zvonko Letica, koji bi slali jasne poruke, kojima se vjerovalo. Danas slušamo jednake tekstove na svim programima, i televizije i radija, i svi potječu iz istog izvora. Moram priznati da me veseli svaka novost – prekrasni studio kao dokaz moćne tehnike i tehnologije, raskoš prostora i pozicija, više se ne moramo brinuti hoće li nam netko uletjeti u kadar. Prizma kroz koju gledaš program se mijenja, ostaje prepoznavanje treme voditelja i sugovornika, požurivanje režisera iz režije u slušalicama. Tu vidim ono što drugi ne vide. Danas je, u jednu ruku, puno lakše raditi na televiziji. Koliku je samo promjenu donio blesimetar!

Gledate li HRT?

– Gledam tu čarobnu kutiju, gledam, čak i previše. Pohvalila bih velike projekte HTV-a, poput izravnog prijenosa iz Vukovara 18. studenoga. Pratili su kolonu od vukovarske bolnice prema Memorijalnom groblju. Divila sam se mladim novinarima koji su uspjeli zadržati suze u sudaru s tugom sugovornika koji su evocirali svoje istine. Ja sam plakala jer kamere nisu bile u blizini. A moj suprug je sve uspomene, pohranjene u njemu, a vezane uz Vukovar i bolnicu, te njegove ljude koji su ostali do kraja u podrumima i strahotama, popratio riječima koje nije lijepo čuti. Vidjeli smo našeg Tomislava Vlahovića s cigaretom, medicinske sestre iz Klaićeve. Sjetili smo se detalja koji se spominju samo toga datuma. Taj sam dan bila ponosna na moju televiziju. Gledam, inače, informativni program, a na moru nisam ništa gledala osim nogometa.

Zabavni program?

– Oscilira. Svevremensko »Naše malo misto« ne propuštam, iako sve dijaloge znam napamet. Ali, to je zakon! Baš uživam – nasmijem se do suza, ali i rasplačem, pogotovo kad umre Bepina, sada još ne.

Nekakav savjet za mlađe kolegice i kolege novinare?

– Bilo bi dobro kada biste se obraćali živim ljudima. Trebate voditi računa o tome kako je njima teško pratiti prebrzi govor jer su možda stariji, slabije čuju i vide, pa teže vaša informacija dopire do njih. Bez obzira na to koliko vas urednici požuruju, pomislite na one pred ekranima koji zaslužuju važnost, nisu roboti, to su živi ljudi zbog kojih vi radite ovaj posao. Onda, ako pozovete učenog gosta s mnogo onih »dr., sc., ph.« i tako dalje, dajte mu da govori! Zato je došao u studio! Nemojte u pitanju pokazivati koliko ste vi pametni te odgovoriti na pola pitanja za koje je gost tu. To je nepristojno i prema gostu, odnosno gošći, ali i prema gledateljima koji to prate. To me već dugo muči – pratit ću jeste li usvojili moju kritiku.

Kako gledate na tendenciju micanja žena s TV-a, kada uđu u poznije godine? Nažalost, čini mi se kako ista ne jenjava?

– Hm, važna je simbioza – rječnikom jedne biologinje. Starija gospođa – kvalitetan prilog; mlada ljepuškasta govornica – isprazni tekst. Za koju biste se kombinaciju vi odlučili? Bilo bi za očekivati za kvalitetan tekst. Ali, odluka je često na strani mladih i lijepih. Onda se čudimo lošem programu. Sami biramo, sami podilazimo neukusu, a televizija je moćan medij koji može poučiti publiku nekim vrijednostima. Kamera nije uvijek prijatelj, ponekad ide ispod kože i pokaže kako niste dorasli zadatku, kako niste dovoljno obrazovani ili barem pripremljeni. Ponekad se dogodi da niste stari, da ste obrazovani, da vas kamera voli i zamijene vas mlađom. Nedavno je tako otišla gospođa Ljiljana Saucha.

Umjetnost braka

U nekoliko ste navrata, dosad, spomenuli svoga supruga. Koja je formula uspješnog, dugotrajnog braka? Kako ste usklađivali posao i obitelj, privatno i poslovno? Je li bilo teško?

– U startu sam, zbog tradicionalnog odgoja te zbog tog što sam se, kao što rekoh, zaljubila kao kokoš, odlučila nikada se ne rastati. Prije starta smo dugo hodali i već nam je bilo jasno da neće biti lako. On kirurg, ravnatelj Dječje bolnice, zaljubljenik u sport, čovjek sa spremnim kovčegom. Ja s nemogućim radnim vremenom, bez pravila, rasporeda i planiranja. Da bih ostvarila pravu obitelj, da bi djeca imala sve što trebaju i zaslužuju, u tome naumu mi je uvelike pomogla baka Dossy – moja svekrva koja je živjela s nama naš život. Uvijek je bila spremna pomoći osmijehom, savjetom, žlicom. Nakon šest desetljeća zajedničkog života s Dedekom, podvlačim crtu i pri punoj pameti (još uvijek) kažem da se lako rastati, ali umjetnost je održati brak. Nije lagano, ali je lijepo zajedno ostarjeti i njegovati ljubav.

Znam, iz priča vaše kolegice Vesne Spinčić-Prelog, da se i dalje, mirovini unatoč, čujete gotovo svakodnevno?

– Pravo je bogatstvo i rijetkost pohvaliti se s kolegicama, kućnim prijateljicama s kojima sam vezana puno godina, s kojima sam pred kamerama i pred očima javnosti dijelila godine najvažnijih životnih trenutaka. Slavile smo diplome, vjenčanja, priznanja, rođenja djece, unuka i praunuka. Zajedno smo otpratili i naše stare. Zbližio nas je pristup poslu, odanost matičnoj kući, sličan kućni odgoj, educiranost. Koristimo se i modernom tehnologijom, pa si šaljemo preko WhatsApp-a poruke i fotografije. Naša petorka – Ksenija Urličić, Vesna Spinčić-Prelog, Jasmina Nikić-Ivanišević, Helga Vlahović-Brnobić i ja provele smo mnogo večeri na sadržajnim, ugodnim i ukusnim večerama, uvijek kod neke druge doma. Željele smo biti slobodne, smijati se bez zadrške, natjecati se u vicevima i receptima.

Sve to imam, dokumentirano u posebnom albumu. Naš je fotograf Vesna koja, uredno na početku svakog sastanka, uruči fotografije s datumom na poleđini – bez greške. Zato je naš album povijesno važan te je svjedok jednog vremena, svjedok naših radosti i naših žalosti. Tužno smo se oprostili od naše Helge. Ona je, onako obrazovana i lijepa, mogla napraviti međunarodnu karijeru, samo da je imala druge uvjete. Znala je pjevati i plesati. Sve što je započela pretvorila je u prepoznatljivu vrijednost, kao npr. seriju o zdravlju na HTV-u. Uvijek bi se dugo pripremala, oboružala se znanjem, tako da je nerijetko oduševljavala i sugovornike, odnosno liječnike. Nezamjenjiva je ostala u novogodišnjem koncertu koji pamtimo po njezinoj oproštajnoj poruci. Naša draga Helga.