Izvođačke vrline Devina Juraja iz nedjelje u nedjelju pratimo u šou Tvoje lice zvuči poznato.

Pulski svestrani izvođač sa zagrebačkom adresom dosad se na pozornici popularne emisije pojavio kao Cher te Damiano David iz benda Maneskin. Iako mlad, Juraj je zamijećeni pjevač i plesač, nastupa u ansamblu kazališta komedija te kao dio Albininog tima osjetio je reflektore eurovizijske pozornice.

Devine, gledamo vas u novoj sezoni emisije Tvoje lice zvuči poznato. Recite nam za početak kako ste se našli među osmero kandidata?

TLZP je za mene jedan divan projekt koji je još bolji baš zbog samog ansambla kandidata. Nisam o njima previše razmišljao dok se nismo upoznali jer nisam htio stvarati nikakva očekivanja. Znao sam da će odnos koji ćemo stvoriti u ovoj emisiji biti jedinstven jer nas cijeli projekt provlači kroz posebne užitke, ali i zajedničke „muke“. Imali smo dosad jako puno prilika upoznati se dublje i vjerujte mi na riječ kad vam kažem da je najdivniji dio cijele emisije to što imamo prilike toliko se družiti. Svaki kandidat donosi nešto svoje i nešto posebno što najiskrenije samo nadopunjava ovo iskustvo.

Poziv za emisiju dobio sam usred probe za predstavu „Jadnici“ u kazalištu Komedija i stvarno mi je to sav fokus sa probe poremetio, u smislu, toliko sam se pripremao za jednu scenu, da točno pogodim interpretaciju pjesme, replike, situacije, kad ono usred pauze meni stiže jedna tako nepredvidiva vijest koja me ispunila srećom i euforijom, naravno, potpuna suprotnost mog lika u sceni koju sam vježbao. Jedna divna uspomena.

U prvoj emisiji kazali ste kako vam je TLZP dječački san jer ste prvu sezonu gledali u osnonoj školi. Kako se prisjećate te prve sezone i što vas se uto najviše dojmilo da ste otada serijal smatrali svojim dječačkim snom?

Dječački san je možda bio krivi izraz, ali sam od malena znao da bih ja, da se time bavim, sigurno mogao dobro odraditi to što se u emisiji traži od kandidata. Prva sezona emitirala se, ako se ne varam, dok sam ja bio u osmom razredu osnovne škole. Tad sam već baratao plesom, u glumu sam tek potajno ulazio, a pjevanje je još dosta daleko u budućnosti. Međutim, znao sam da bih jednog dana bio kapacitet za emisiju koja traži sve te vještine.

Bilo mi je slatko slušati kolege iz razreda kako otkrivaju transformacije u svjetske zvijezde za koje ja znam već godinama. Jedna simpatična uspomena jest da sam u školi doživio kako nekoliko ljudi imitira MC Hammera, a ja sam si mislio: „Eh di ste vi bili kad sam ja slušao MC Hammera.“ To je onaj tipičan djetinjasti ego koji imaš s trinaest godina, ali ni manje ni više jedna od mojih simpatičnijih uspomena iz tih dana.

Sada kada ste dio TLZP-a, je li emisija opravdala vaša očekivanja?

I više nego opravdala, dapače, razvalila. Sve ide otprilike kao što sam si zamislio, što mi je jako drago. Bio sam možda malo skeptičan hoću li izdržati tempo koji je zaista zahtjevan. Sve u svemu, jako sam zadovoljan.

Upozorili su nas odmah na početku na fizičku i psihičku spremu koju moramo imati da bi izdržali. Psiha je ostala cijela za sad, tijelo ne toliko. Moje glasnice su u jednom trenutku bile u oporavku od intenzivne kazališne i cabaret sezone, doživjele su trenutak raspadanja gdje me čak i govor bolio i donosio strah da nešto nije u redu.

Ivana Husar i Martina Tomčić jako se brinu za nas u tom pogledu, pa smo metodiku rada odmah adaptirali očuvanju glasnica da ne bi donijeli još više štete na vrata, ali, i to je mogućnost koju sam prihvatio na početku emisije. Imitacija nekad dolazi na cijenu zdravlja, a glas kao glas je potrošni materijal ako ga se krivo koristi, kad sve to na kraju zbrojite, jasnije vam je sve.

Mnogi bivši kandidati kažu da je TLZP jedan od težih projekata. Biste li se složili s tom tvrdnjom?

Apsolutno da. Neki bi se u neiskustvu usudili reći da je to samo imitiranje i smijeh, međutim, gadno se varaju. Sve se na kraju svede na to koliko ste spremni uložiti truda, vremena i emocije u nastup. Od glasa do stasa, svaka transformacija traži puno, a najteže je, po mom mišljenju, suzbijanje samog sebe. Nema tu prostora za osobnu ekspresiju i interpretaciju.

Imitiramo uvijek kad učimo, ali kad savladamo, damo nešto svoje, adaptiramo sebi, a toga tu nema. Pjesma je postavljena po izvornom pjevaču i to tako treba ići. Rekao bih, i da pristupite pjesmi u potpunosti zanemarujući imitaciju i idete samo na svoju interpretaciju, i dalje vam preostaje proces proba i transformacije u masku koja je okrutna ako se na nju ne pripremite.

Ekipa u šminci i kostimografiji je genijalna. Divni ljudi koji rade sve moguće da nam proces olakšaju, pa je i na nama da njima olakšamo nimalo lak posao. Emisija traži jednu veliku psihičku snagu jer ste vi zaista najviše u funkciji ljuske koja samo uzima druge oblike. Nema više individualnosti što je nešto što ne može svatko prihvatiti.

Što vam je najvažnije prilikom utjelovljavanja nekog poznatog pjevača?

Da ja potpuno nestanem. Ne ostavim ništa na sebi da me može podsjetiti da sam to ja. Od boje glasa do samog izgleda. Kad krene protetika, onda ja nestajem i vjerujem da, po komentarima ljudi unutar produkcije, uspijevam u tome.

S transformacijama koje su mi privatno drage to mi uspijeva daleko više nego možda s onima koje ne pratim, ali, dogodilo mi se da se i u tom pogledu zavaravam. Neke transformacije su bile toliko dobre baš zato jer ih nisam imitirao nego sam bio strašno prirodan u interpretaciji iliti imitaciji. Ova emisija daje jednu takvu jedinstvenu priliku pa u imitacijama uživam punim plućima.

Kako se nosite prilikom imitacije za koju znate da je ne možete vjerno prenijeti?

Nema takve imitacije. Čak i ženske transformacije koje su u boji glasa toliko drugačije od mene u meni ne potiču nikakav manjak samopouzdanja, jer maska koju ja radim predstavlja osobu u njezinoj surovoj formi, ne u savršenoj. Za mene te „daleke“ imitacije nisu prilika za odmor ili za smijeh, dapače, u njima se najviše trudim jer se tim nastupima najviše ponosim. Ne mogu zvučat kao ženski vokal u potpunosti, ali to nije moja briga, na meni je da osobu utjelovim s dostojanstvom i stavom. Oni nisu parodije, pa zašto bih ja bio?

Kakvog Devina možemo očekivati u nadolazećim epizodama TLZP-a?

Ajme da vam je znat’ što vas čeka na malim ekranima u sljedećih 11 tjedana!

Drago mi je što ćete vidjeti jedan proces shvaćanja emisije, transformacija, vokalne tehnike, jedno otkrivanje samog sebe i svojih vještina. Na meni se napredak uvijek jako jasno vidi jer ja stvarno radim na sebi koliko god mogu i drago mi je da publiku mogu uvest u svoj svijet ljubavi i poštovanja prema ovim umjetnostima.

Ja znam nekad i previše „zaroniti“ u istraživanje transformacija i pjevača, ali isto tako znam da to dolazi iz jednog ogromnog poštovanja prema njima i njihovim pričama. Svi mi pjevači znamo koliko je ovaj posao krvav. Nema tu glamura. To je posao koji od čovjeka traži strahovito puno snage i samopouzdanja/samopoštovanja pa svaka moja transformacija iza sebe nosi, mogao bih reći, nekakvo proživljavanje njihovog puta da bi došli do određenog nastupa.

Kako opisujete ekipu kandidata s kojima dijelite sudjelovanje u šouu?

Jedna fantastična ekipa ljudi koji su dovoljno ludi da prihvate ovako nešto! Ja ih zovem “oderd otpisanih” i to u najboljem smislu. Nevjerojatno je gledati rast i napredak svakog člana i odnos koji s njima imam individualno.

Svi su na kraju dana ogromne ljudine koje donose godine iskustva i prakse u svaki nastup. Najviše uživam u onim trenucima gdje smo svi na pol puta s transformacijama i protetika stoji na nama nedovršena pa se nađemo komentirat i savjetovat se međusobno o nastupima. Ono što je možda najpozitivnije je to što ovo ne shvaćamo kao natjecanje jer naprosto ne natječemo se mi, već ljudi koje imitiramo. Svi navijamo jedni za druge iz dubine srca!

S kojim poznatim pjevačem ili pjevačicom biste voljeli provesti dan, gdje biste išli i što biste radili?

Ja sam vam pomalo rezerviran u tom pogledu. Neću vam otkrit svoje naj-najdraže idole, ali dat ću vam odgovor koji je itekako istinit i iskren. Inače, ne upoznajem svoje idole ako ne moram jer je za mene osobni dojam izuzetno bitan, ali, da mogu, upoznao bih Freddya Mercurya ili Elvisa Presleya.

Jedni od mojih idola od malena. S njima bih najviše volio popričat o svemu: o glazbi, religiji, poslu, stvaralaštvu, stavu. To su one tipične priče. Ima jedan pjevač doduše s kojim bih volio provest dan, ali dan mi ne bi bio dovoljan, a to je Justin Bieber.

Justin je moj idol od kad sam ga otkrio tamo negdje 2010. kad je tek debitirao, a otkrio sam ga slučajno na posteru koji sam dobio u talijanskom školskom časopisu. Od tog dana, pratim sve vezano uz njega. Kad rastete paralelno uz svojeg idola, a to govorim jer je razlika u godinama mala, iliti, on je 2010. imao četrnaest godina, ja devet, u vama se stvori nekakav odnos koji nije strogo “ajme on je moj najdraži pjevač”, već ga gledate kao klinca koji kao i vi raste i živi vaše snove. Branio sam ga od prvog dana i vjerno podržavao, a sad kad sam stariji, kad vidim što je ovo čime se mi bavimo, da to nije samo muzika i nastupanje, shvaćam kroz koji je on pakao prolazio isključivo jer je bio dijete kojemu je cijeli svijet zavidio.

2016. godine izašao je na pozornicu u Zagrebačkoj Areni, i dok su svi oko mene vrištali, ja sam ga gledao kao da gledam vlastitog brata i da ga vidim po prvi put, međutim, iako je u meni bilo izuzetno puno sreće, na njegovom licu vidjela se tuga i bol, i to sam itekako osjetio.

Imao sam priliku kada sam posjetio očevu stranu obitelji u Kanadi odraditi jedan izlet do njegovog rodnog grada. Jeo sam u njegovom najdražem restoranu, sladoledarnici, slikao se ispred kuće u kojoj je odrastao pa čak i ispred mjesta gdje je gažirao na ulici, i nakon svih tih spoznaja, shvatio sam da, čak i s toliko moći i slave, on je samo dječak kojeg su stavili u poziciju da ispuni prevelike cipele, bez razmišljana o tome kako će se to kasnije na njemu odraziti. Da ga mogu poznati, najiskrenije, ne bih ga pitao nit za sliku nit za autogram, već samo za razgovor. Upoznat ću ga ja, u to sam siguran, ali kad bude bilo vrijeme za to i nadam se njemu puno ljepši period u životu.

I sami gajite pjevačku karijeru putem diskografskih radova i brojnih nastupa uživo. Koliko je različito nastupati u kakvom klubu s pjesmama koje ste pripremili, nego u emisiji TLZP?

Kad nastupate pod svojim imenom, nema greške jer sve prolazi kroz osobnu interpretaciju. Ja prvi ne mogu reći da sam savršen, dapače, pogriješim svoje tekstove više nego tuđe, ali, na kraju dana sam to ja i to je moj put i moj pečat. Sve što napravim dio je Devinovog identiteta. TLZP je ipak malo uža forma gdje je nastup namijenjen i publici u studiju, ali i gledateljima doma, pa je sve iskoreografirano da jedni i drugi dobiju dobar i pravilan dojam nastupa. Teško je prenijet emociju live nastupa na televiziju.

Na sceni postoji užitak u greškama i spontanošću, dok je u emisiji, iako uvijek korisna i cijenjena, spontanost i sklonost improvizaciji uvijek dvosjekli mač, jer iako možda fora uživo, nije uvijek dobro prenesena na kameru, pa treba znat kad riskirat. Međutim, tonska ekipa koja se bavi nama je jednostavno savršena. Da se našim vokalima inače bave ljudi kao što se bavi ekipa na TLZP-u, mi ne bi nikad s pozornice sišli. Radio sam s vrhunskim toncima, jedan od kojih je tonac u cabaretu u kojem pjevam koji svaki put namjesti zvuk da zvučim još deset puta bolje nego zadnji put, pa zato njemu, ali i ekipi na televiziji skidam kapu za izvanredan posao!

Radite li na novim pjesmama?

Uvijek, ili barem kad stignem. Glazba je stalno oko mene i u mojoj glavi. Gradim jednu priču koju ću moć ispričat, ili, koju će lik Devina moć prenijet. To je ta mješavina alter ega i autorskog rada. Ja sam samo ljuska koju on utjelovi da bi iz sebe izbacio to što osjeća prigodno. Veselim se izlasku novih pjesama koje će sigurno doći uskoro. Dovoljno duga pauza u mom stvaralštvu prilazi, ja se nadam, kraju.

Tko vam je tijekom karijere dao najbolji savjet i kako je on glasio?

Moja mentorica pjevanja u Zagrebu, Denis Vasilj, koju ovim putem pozdravljam, rekla mi je na prvim našim satima: „Bitno je znati ispod koje crte ne ideš, iliti, bitnije je znati što ne želiš nego ono što želiš.“

Smatram da je preveliki kompromis u stvaralaštvu smrt umjetnika. Svatko ti prodaje svoju neku interpretaciju i vid, ali nikad potkrijepljeno nekim iskustvom iliti uspjehom. Ako pretjerano slušaš druge, prestaneš čuti sebe i to zadovoljstvo umire. Jednostavno treba znat što ne želiš i tako kreneš filtrirati suvišne stavke iz svojih okruženja.

Povrh poslovne svakodnevice, što vas privatno istinski veseli? Imate li kakav hobi koji radite s velikim entuzijazmom?

Veseli me moja obitelj. Nikad se nisam više osjećao kao član svoje zajednice nego sad kad dijelim s njima ove životne izazove. Računi, putovanja, obiteljski ručkovi i obiteljske odluke. Oni su moja utjeha, moj dom, moj mir, moj mač i štit. Njima se vratim kada “Devin” postane prenaporan i preveliki teret za mene. Što se hobija tiče, najviše volim bježat u druge svjetove.

Književnost i kinematografija i dalje spadaju pod okrilje mojeg “posla” pa mi je pravi i istinski hobi bijeg kroz video igre. Slatko mi je kako netko može reći da djeca prestanu biti djeca, naprosto, mi odrastemo ali dijete se samo sakrije malo više u dubinu i čeka svoj trenutak.

Igrice u meni i dalje bude onu istu milu i neiskvarenu dječju euforiju koju sam osjetio prvi put s možda sedam godina i u pravoj avanturističkoj ulozi zakoračio sam u milijun svjetova koje treba istražiti. Prekasno sam rođen da bih otkrivao ovaj svijet, prerano da bih otkrivao svemir, ali u točno vrijeme da koračam svjetovima koje su stvorile duše koje jeanako kao i ja vjeruju u bogatstvo ljudske sreće u zabavi.

Koja su Vam omiljena TV lica nevezano kojom se televizijskom formom bave i zašto?

Jako teško pitanje, nažalost. Dolazim iz generacije koja jako rijetko gleda televiziju jer smo u ranoj dobi imali autonomiju u odabiru vlastitih iliti preferiranih medija koje konzumiramo. U mom slučaju to je bio YouTube a kasnije Netflix, pa televiziju nisam sigurno deset godina aktivno gledao. Moram priznati doduše da mi jako fali ta kultura praćenja televizijskih programa.

Kako živimo u dobi hiperprodukcije, postalo je puno lakše nezavisnim platformama stvarat produkcije na razini televizijske kvalitete pa pomalo sve to razvodnilo, ali bili su to lijepi dani kad bi znali da, primjerice, u nedjelju navečer ne idemo nigdje i ne radimo ništa jer nas čeka omiljena emisija ili serija koju aktivno pratimo. Fale mi oni dani kad smo morali čekati za ono što volimo i gdje nam taj isti materijal onda nije dostupan apsolutno svugdje.

Danas je ta crta skoro pa nepostojeća i sve možete naći svugdje. Čak i bankovna aplikacija me obavještava da mogu osvojiti neke karte za gledanje nečeg negdje. Fali mi onaj ekskluzivitet i kultura koja se izgradila, ali, da je nešto sigurno, to je da je nostalgija stravično snažna kad se sjetim koliko sam sati i sati proveo gledajući domaću i talijansku televiziju i sve čarolije koje su ispunile moje mladenačke dane.

I za kraj, uz koji se TV sadržaj opuštate u slobodno vrijeme?

Jedan je jedini odgovor, uz emisiju Tvoje lice zvuči poznato! Šalu na stranu naravno, emisija TLZP je za mene posebna emisija jer nudi jedan dublji prikaz u putovanje mojih kolega iz svih polja, ali ono što najviše volim je što nudi prilike za umjetnike koji su još u razvoju. Divno je gledati svu tu ambiciju i ljubav prema svemu ovome što jest ovaj naš ludi posao i život, pa mi je drago kad vidim kako i na koji način svi proživljavamo ove iste ispite.