HTV-ov dokumentarni film ”Tenžera, podstanar u novinama”, autorice Branke Kamenski u četvrtak je pretpremijerno prikazan u Histrionskom domu.

Uz pomoć Tenžerinih kolega i prijatelja, Branka Kamenski, direktor fotografije Ivan Kovač i montažer Hrvoje Mršić u 52 minute filma saželi su život i djelo jednog od najvećih hrvatskih novinara, kritičara i esejista druge polovice 20. stoljeća.

Intelektualna nepotkupljivos

Tenžera je cijeli svoj radni vijek proveo kao novinar u Kulturnoj redakciji Vjesnika, dok nije tragično umro na operacijskome stolu 1985. godine, nedugo nakon 43. rođendana.

O tom karizmatičnom autoru, kojeg je publika čitala i voljela, a šefovi jedva podnosili, jer je svojom intelektualnom nepotkupljivošću uvijek bio u koliziji sa službenom politikom, u filmu govore njegovi kolege i prijatelji Igor i Slavica Mandić, Igor Zidić, Josip Pavičić, Milan Ivkošić, Zlatko Vitez, Miroslav Ćiro Blažević, Marko Grčić, Željko Žutelija, Zdravko Zima i Seadeta Midžić.

Veselko Tenžera, kritičar, esejist i feljtonist – pisac iz novina i hrvatskog književnog vrha, umro je u Zagrebu prije 35 godina, 20. veljače 1985. Za života (rođen 10. veljače 1942. u Prozoru) objavio je dvije knjige feljtona i tri likovne monografije, a kao suradnik mnogih listova i časopisa (Vjesnik, Start, Slobodna Dalmacija, Studio i Danas) ispunio je nekoliko tisuća novinskih stupaca vrhunskog teksta.

Kao što kritičari ističu, Tenžerine novinske kritike i feljtoni svojom su lucidnošću, imaginacijom i intelektualnom britkošću usporedive s Matoševim, Šenoinim, Ujevićevim i Šoljanovim, što ga čini jednim od najvećih imena domaće publicistike.

Književni kritičar Zdravko Zima, svojevremeno je objasnio značaj Veselka Tenžere za hrvatsku publicistiku. “Tenžera je, uostalom, sedamdesetih i osamdesetih godina za nas bio glasnik slobode. Njegova veličina sadržana je u sposobnosti da pišući o malim stvarima zahvati problem cjeline svijeta. Bio je homo ludens. Ako je pisao o nogometu, pisao je o laži, moralu, korupciji, o nemogućnosti da se suočimo s porazom. Književnu je scenu pretvarao u fascinatnu pozornicu”, isticao je Zima.

Književnik Josip Pavičić, koji je uredio i pogovorima opremio knjige Tenžerinih tekstova, naglasio je i da se zbog svog podrijetla, političkih nazora i intelektualne nepotkupljivosti “novinski trkač” i “glasnik slobode” Tenžera često znao naći na dnu novinske stranice i u slogu tako sitnom da se mogao čitati samo s pomoću povećala. No, koliko god bio skrivan, čitatelji su ga pronalazili, čitali i vjerovali mu više nego bilo kojem raskošno prezentiranom novinskom autoru.

Ljubav prema Zagrebu i Dinamu

“Tenžera je kao pisac živio u nonparelu (sitnom novinskom pismu), ali s odjekom o kojem su autori tiskani krupnim pismom mogli samo sanjati”, ističe Pavičić

Iako je Tenžera bio književni i likovni kritičar, ostao je i poznat po svojoj velikoj ljubavi prema Zagrebu i Dinamu, o kojima je napisao neke od najnadahnutijih tekstova.

Za prave navijače Dinama, ali i za sve Zagrepčane, ostat će trajno zapisana rečenica iz antologijskog Tenžerina teksta “Dinamo kao filozofija utjehe”.

“̎Dinamo je važan i psihološki i kulturološki fenomen ovog grada, ne ide li vam u životu onako kako ste zamisliti, imate se s kime identificirati; ide li vam, pak, u životu iznad očekivanja, Dinamo vam je dobra mjera koja pokazuje što ste sve izbjegli”.

Tenžera je volio Zagreb, ali kako se moglo iščitati u kultnoj knjizi njegovih feljtona “Zašto volim Zagreb”, od grada više su ga zanimali ljudi. Bio je, kako mnogi ističu, vjerojatno zadnji istinski zagrebački gradski kroničar.

S druge strane, Tenžeri ni poslije smrti novinarski živalj nije dao mira. Naime, četiri godine nakon njegove smrti 1989. uredništvo Danasa pokrenulo je inicijativu za dodjeljivanje nagrade “Veselko Tenžera” za najbolji novinarski tekst na području bivše Jugoslavije. Ta se nagrada dodjeljivala do 1992., godinu prije nego što se taj politički tjednik ugasio.

Neovlašteno korištenje Tenžerina imena

Sredinom devedesetih, Hrvatsko novinarsko društvo (HND) je, kako se kasnije ispostavilo, neovlašteno koristilo njegovo njegovo ime za nagradu za unapređenje novinarskog stila. Nakon više godina osporavanja, Tenžerina obitelj izborila je pobjedu i HND je 2004. udovoljio zahtjevu da ta godišnja nagrada više ne nosi njegovo ime.

Obitelj Tenžere i supruga Ivana, kako su mediji isticali, tome su se protivili budući da Tenžera nikada nije bio član HND-a, a “gadile su mu se nagrade i kriteriji po kojima se dodjeljuju”.

Iako se o Tenžeri u posljednjih petnaestak godina rijetko piše i ne objavljuju se nova izdanja njegovih feljtona, vrijedno je podsjetiti na dosad objavljene zbirke njegovih tekstova “Miting” (feljtoni, 1978.), “En passant” (feljtoni, 1978.), “Zašto volim Zagreb” (feljtoni, 1987.), “Sportski život” (feljtoni, 1987.), “Makar se i posvađali” (književni portreti, 1988.), “Zašto volim TV” (feljtoni, 1988.), “Želja za dobrim kupanjem” (književne kritike, 1992.), “Likovne teme” (feljtoni, eseji, kritike, 1993.), “Pisma Ivani” (pisma, 1995.), “Preživljuje dobro pisanje” (književne kritike, 1995.), “Šok običnosti” (književne kritike, 1997.), i “Sloboda u rezervatu” (2012. tekstovi objavljeni u Vjesniku i Startu od 1972. do 1975.)

Film ”Tenžera, podstanar u novinama”, nakon pretpremijere u Histrionskom domu u ponedjeljak, 28. rujna, bit će premijerno emitiran i na Prvom programu Hrvatske televizije.