Elokventna, šarmantna i svestrana. Kako će za sebe reći, »najviša na plaži«. Po struci filozofkinja, Mileva Pavlović ujedno je i medijska teoretičarka, sveučilišna profesorica, TV autorica i književnica.

Poznato lice s malih ekrana u Srbiji, voditeljica emisija, ali i gošća mnogih televizijskih programa, nekadašnja manekenka, pored već spomenutih životnih uloga je također i majka i supruga…. Zaljubljenica u Opatiju. Živi na relaciji Beograd – Opatija. More je »vuče«. Uspješna i puna energije, vrlo otvorena, za sebe će reći kako »danas živi svoju budućnost«.

Piše iduću knjigu jer »ne mora«, a do sada ih je objavila četiri. Ne želi biti obična, već drugačija... Osmislila je i odradila tijekom karijere više od 1.400 TV-emisija, radila na osam televizija i zbog otvorenosti i sukoba s urednicima dobivala otkaze te zatim počinjala ispočetka…

Dok mi između »dvije teme«, tijekom našeg susreta u Opatiji poklanja svoju prvu knjigu iz 2002. godine, »Miris žene« s posvetom, riječi same teku, a nova poglavlja se s lakoćom otvaraju… Neispričane priče golicaju znatiželju…

– Dolazim iz Beograda i profesorica sam filozofije, a u proteklih 25 godina sam autor, producent i voditelj svih svojih televizijskih projekata koje sam realizirala na mnogim beogradskim TV postajama.

Predajem na fakultetu za poslovne studije i pravo, metodologiju, estetiku i komunikologiju, a i književnica sam. Objavila sam četiri knjige, od kojih su dvije znanstvene monografije, a moja oblast je filozofija medija. Uspjela sam na neki način »zatvoriti krug« tako što sam napravila poveznicu između filozofije i medija.

Doktorirala sam na temu »Spektakl kao programska orijentacija u medijskim kućama«.

Pisala sam za mnoge časopise i magazine i dobitnica sam desetak nagrada za svoj novinarski rad, a čak sam pred nekoliko mjeseci dobila i nagradu »intelektualni influencer«, što mi se jako dopada jer se razlikuje od influencera druge vrste.

Majka sam 22-godišnje Maše i supruga jednog sjajnog gospodina s kojim zajedno radim projekt »Život u boji s Milevom Pavlović«, televizijski projekt koji se bavi njegovim poslom, a on je vlasnik Gudmark grupe, tvrtke koja se bavi bojama – rekla nam je o sebi Pavlović.

Životna želja

Razgovor vodimo u Opatiji, u njezinom »posebnom gradu«.

– Opatija je moja životna želja. Dok sam bila djevojčica, kada mi je netko rekao riječ more – onda sam odmah pomislila na Veli Lošinj gdje smo s obitelji ljetovale moja sestra i ja. 

Prolazila sam kroz Opatiju… Još kao djevojčica, u vrijeme kada se drug Tito s terase u Opatiji, odjeven u svoje bijelo odijelo obraćao ljudima, shvatila sam da je ovo posebno mjesto i da ga kroz povijest svi ti slavni i poznati ljudi nisu birali slučajno.

Dogodilo se da sam, kada sam došla na znanstveni skup iz filozofije, koji je prije 4 ili 5 godina okupio filozofe iz regije oko tematike filozofije medija, u Opatiji provela nekoliko dana.

I čim sam stala na opatijsko tlo rekla sam kolegama – ovo je mjesto gdje zamišljam svoju budućnost. Ovdje želim živjeti i stvarati. Budući da firma koju vodi moj suprug ima podružnice diljem regije, pa između ostalog i u Hrvatskoj, rekao mi je kako bi bilo lijepo da se malo više posvetimo poslu u ovoj zemlji te da neko vrijeme budemo recimo u Zagrebu ili Rijeci.

Znači – Opatija – rekla sam mu na to i dogodilo se da smo prije dvije godine pronašli božanstveni stan na Slatini i upoznali sjajne ljude. Dogodilo se to da sam osim ljubavi prema Opatiji doživjela i nevjerojatan spoj s ljudima i ušla u jedan krug poznanstava, među kojima je bio i pokojni, nažalost prerano preminuli Vidoje Vujić.

Stoga je moj život ovdje i u profesionalnom smislu vrlo ispunjen. Na terasi svog stana na Slatini pišem nove knjige, imam predivan pogled na more i inspiracija koju imam na toj opatijskoj terasi ne može se mjeriti s nekim drugim prostorom u Beogradu. Tako da ja Opatiju smatram svojim domom i živim ovdje, a samo povremeno idem u Beograd.

Ovo je vrlo kulturan grad u kojemu žive kulturni ljudi i u kojemu se mogu nesputano kretati, susretati ljude s kojima ću surađivati, s kojima ću uspostavljati suživot…

Imam nekoliko prijateljica koje ne mogu zamisliti život u Opatiji u kojoj nema buke, niti nekog velikog noćnog života i brojnih klubova. To je »a« strana priče, no »b« strana koju proživljavam, a slažu se sa mnom i moja sestra i suprug, kaže da je upravo opatijski mir ono što trebam.

Kada sam u Opatiji, ne znam što bih prije učinila. Hoću li uz lungomare prema Voloskom ili ću prema Ičićima? Hoću li skoknuti do svoje omiljene plaže ispod hotela Savoy ili popiti koktel ili neko drugo piće na terasi Kvarnera.

Hoću li cijeli dan provesti na terasi i pisati, cijeli dan čitati ili jednostavno cijeli dan gledati more? Hoću li otići na božanstvene trešnje u Lovran ili ću kupiti fantastičan, mirisni »zeleniš« na tržnici u Opatiji?

Obožavam ljeti navečer otići na Ljetnu pozornicu, zimi u Gervais, na sjajne predstave, koncerte, ali i filmove među kojima ima i onih koji ovdje stignu prije nego li u Beograd.

Hoću li biti na barci sa svojim suprugom, jer ovdje imamo i barku, ili ću otići u Rijeku na degustaciju vina i pršuta, ili pak u Istru, u Dolinu na ručak, zatim posjetiti Hum, najmanji grad na svijetu, Motovun ili zimi na skijanje na Platku?

Ili jednostavno roštiljati u dvorištu u Opatiji i pozvati prijateljice i sve divne ljude? Hoću li hvatati sunce ili hodati po kiši koju obožavam? Vjerujte mi, nemam dovoljno vremena da bih sve to mogla stići…

Volim i jedrenje i svake godine tri tjedna provedemo krstareći po Jadranu, a suprug i ja smo ujedno i bajkeri, obožavamo motore.

Moram reći da je Opatija i strateški vrlo važno i zanimljivo mjesto: u Trstu si za čas, u Veneciji za 2-3 sata, blizu su također i slovenska i austrijska skijališta, što nas, budući da smo skijaši također privlači. Opatija je grad parova.

Puno sam putovala, no nikada nisam vidjela da toliko ljudi šeće zagrljeno, držeći se za ruke… Nije im problem iskazati svoju ljubav čak niti ako su u poznijim godinama, a žene nisu opterećene nošenjem štikli.

No, postoji i nešto što bi se moglo popraviti. Naime, tržnica je jako mala, a ponuda bi se mogla popraviti uz ulične tezge s voćem i povćem koje je ovdje zbilja iznimno kvalitetno i ima ga u izobilju.

Od ostalih stvari u Opatiji ne bih ništa promijenila, jer kada bi se to dogodilo – ovo više ne bi bila Opatija.

Meni je Opatija kao vrijedna naušnica koju nasljeđuješ od svoje bake i s koliko pažnje takvu naušnicu nosiš, s toliko pažnje ovaj grad nosim u srcu. Ona je stara, divna, šarmantna, kulturna, prekrasna dama – rekla je o »staroj dami« naša sugovornica.

Velika borba

Oduševljena gradom, u njemu provodi što je moguće više vremena, a kada povremeno zbog obiteljskih i poslovnih obveza otputuje u Beograd, u tri dana snimi devet televizijskih emisija. Nakon korone, obveze koje ima na fakultetu sređuju se elektroničnim putem, pa ih može obavljati i iz Opatije, u kojoj ujedno piše i znanstvene radove.

 

– Ukoliko sam gost u nekoj televizijskoj emisiji, a to je dosta često, pa sam recimo neki dan u programu kuhala, kolege koji znaju da živim u Opatiji, najave mi takve stvari unaprijed, tako da se stignem organizirati. Moj se profesionalni život sada sastoji od dobre organizacije u Beogradu i relaksacije i pisanja u Opatiji. Tri tjedna sam ovdje, a zatim pet do sedam dana u Beogradu.

Prometnice u Hrvatskoj su iznimno dobre, tako da automobilom mogu doći bez nekih zastajkivanja za pet i pol sati, no ako su baš velike gužve – mogu sletjeti avionom na Krk i zatim suprug, ako je ovdje, po mene dođe brodom – otkrila nam je ova nesvakidašnja mještanka Opatije.

Na pitanje smatra li se danas, u pedesetim godinama života zadovoljnom osobom, odgovorila nam je predstavivši svoj životni put kojega je ocijenila »iznimno teškim«.

– Sve ovo do sada bila je jedna velika borba. Godinama sam bila samohrana majka, budući da moj prvi brak nije uspio, a moram reći i da je biti intelektualkom i graditi svoj životni put na taj način u Beogradu bilo jako teško.

Shvativši da su intelektualci u mojoj zemlji vrlo loše plaćeni i da je preživljavanje jako teško, a samostalno živim od svoje 20-te godine, živjela sam od svojih televizijskih projekata i od privatne škole mode koju sam vodila više od 20 godina.

Nastojala sam povezati svoju filozofiju i estetiku, te ustrajati na tome da postanem profesorica na fakultetu, za što je bilo potrebno objavljivati puno radova i usavršavati se.

Jer kada u Beogradu kažete da pripremate doktorat iz filozofije, nasmiju vam se i ja sam toga vrlo rano bila svjesna. Put je bio težak, a odgovor na vaš pitanje glasi da – sada uživam. Kada su me nedavno pitali kako se zamišljam u budućnosti, rekla sam da zapravo »sada živim svoju budućnost«.

Uvijek sam težila životu kraj mora, da budem isključivo profesor i pisac, da se ne moram boriti za opstanak u Srbiji jer je to jako teško, te da mogu živjeti od svog intelektualnog rada. Na svu sreću prije devet godina srela sam svog sadašnjeg supruga, imamo zajednički biznis i uspostavilo se da je moja baka imala pravo kada je govorila »džaba sine silne škole, važno je za koga ćeš se udati«. Uživam u ljubavi, uživam u plodovima svoga rada i pišem – jer ne moram! Moj je moto »sve mogu i ništa ne moram« – navela je Mileva Pavlović.

Usponi i padovi

Ljubav prema filozofiji, studiju kojega bi da se opet rodi ponovno odabrala, usadio joj je jedan profesor koji je »zanesenu srednjoškolku« upoznao sa Sokratom koji je napisao: »Ja sada idem u smrt, a vi u život. Tko će od nas dulje živjeti, vidjet ćemo«.

– Shvatila sam da život ne ovisi samo o našem fizičkom prisutstvu, što ponekad može biti dosadno i neinspirativno i to može svatko. Ali treba živjeti život ispunjen nekim svojim ambicijama, promišljanjima, stalnim preispitivanjima sebe, mogu li više, koliko doprinosim ovom svijetu, hoće li moje dijete biti ponosno na mene i hoću li ja biti ponosna na svoj život?

Nekako sam stalno preispitivala sebe, a filozofija je bila izazov, dovela me do dubokih spoznaja o sebi i o drugima, do spoznaja kako možemo težiti najboljem. Svjesna međutim vrlo rano toga da me filozofija ne može nahraniti, radila sam najprije neko vrijeme kao manekenka, budući da sam visoka 1,82, no shvatila sam da ne volim prodavati svoju ljepotu, već da volim podučavati druge kako da budu lijepi.

Falila mi je još jedna pozornica, pozornica medija i kroz nju sam shvatila koliko nas zapravo mediji indoktriniraju i željela sam provjeriti koliko mogu utjecati na one kojima govorim.

Uspostavilo se da je to vrlo zarazno i prijemčljivo i tako sam u TV emisijama počela ugošćavati poznate osobe, radila sam na više televizija, uvidjela da je to unosan biznis. Televizijske emisije su mi omogućavale da pozovem sve goste koje sam željela. Shvatila sam da mogu kupiti vrijeme u kojemu mogu govoriti ono što mislim.

Put »od jyuga do mercedesa« bio je jako dugačak, bilo je puno uspona i padova, bilo je tu i bolesti, jer posao je stresan, iscrpljenost zbog svega velika, no danas sam ispunjena osoba koja je ostvarila svoju urođenu želju za samostalnošću. Uzor su mi na životnom putu bili filozofi, pisci i uspješne žene…