Poštovane slušateljice i poštovani slušatelji, ugodno vam ljetno poslijepodne i dobrodošli u prvu emisiju posebnog ciklusa emisije posvećenih Pulskom festivalu, koji ove godine slavi 70. rođendan.

Ovom rečenicom, u kojoj se samo iz dana u dan mijenjao broj emisija, protekla dva tjedna, tik do pred sam početak ovogodišnjeg Filmskog festivala u Puli, novinari i filmski kritičari Ivan Žaknić i Josip Grozdanić započinjali su serijal na Prvom programu Hrvatskog radija, po svemu poseban.

Uronili su njih dvojica u bogati arhivski materijal pa složili deset polusatnih emisija koje kazuju što Pulski festival jest i zašto je važan. Rudarski posao zaslužuje razgovor.

Oteto zaboravu

Emisija je deset, no niste išli na varijantu da obrađujete dekadu po dekadu festivala!?

GROZDANIĆ: Trudili smo se pratiti nekakav kronološki red, obraditi ono što smatramo da je najvažnije, a iz današnje perspektive najvažnija su ipak bila ona desetljeća od 50-ih do 90-ih.

Crni talas, bitni hrvatski filmovi kroz ‘60. i ‘70. godine, jaki autori… Iz povijesne perspektive to se doba nameće kao ono koje treba biti oteto zaboravu. Lijepo je i potrebno oteti važne godine zaboravu, ali 70 godina nije malo. Traži to da se baci čovjek u ‘rudnik’, a da ni ne zna što ga u tom rudniku čeka. Nisam siguran da se ikada itko na ovaj način bavio pulskim festivalom.

ŽAKNIĆ: Na radiju ne, koliko znam. Na televiziji je tandem Šoša-Mršić radio film »Pula povjerljivo« u povodu 60 godina festivala. Ovo je bilo rudarenje u smislu da od 1954., kada je festival počeo, više nema baš ni živih svjedoka tog vremena. Zahvaljujući Igoru Galu došli smo do tona Marijana Rotara, koji je pokrenuo cijeli festival.

Sva sreća da se Josip sjetio Miroslava Tatića, čovjeka koji je 80-ih godina bio tehnički direktor festivala. GROZDANIĆ: I koji je kao četverogodišnjak, 1953. godine, bio na reviji stranog filma koja je prethodila festivalu. Njega, četverogodišnjaka, sve je to jako oduševilo. Budući da klinac nije znao engleski, ni bilo koji strani jezik, Pula ga je oduševila jer je mogao gledati filmove na svom jeziku i, kako kaže, uživati.

U jednoj emisiji nam je ispričao zgodu. U Areni je pušten slovenski film, a on je rekao ocu: »Ovo nije naš film.« Otac ga je napao: »Što pričaš!? Kako nije?« Bilo je ‘je, nije’, sve dok otac nije kazao: »Hoću li ja zbog tebe imat’ problema!? To je naš film i šuti!«

ŽAKNIĆ: Sjeća se Tatić svega, čak i vatrometa koji je gledao s četiri godine, tako da nam je on puno pomogao. Pomogla nam je puno i arhiva, pa se zahvaliti moramo i Tamari Bregeš, našoj kolegici iz arhive koja je dosta toga iskopala, starih intervjua, Branka Bauera, Vatroslava Mimicu…

Ta arhiva je pravo blago. Našli smo čak 15-minutnu radijsku reportažu Laze Rakijaša o snimanju filma »Bitka na Neretvi«. U njoj Veljko Bulajić daje upute Francu Neru na talijanskom, žali se na početku snimanja da je zima i hladno, ali i na kraju drži monolog u kojem kaže da će film gledati 500 milijuna ljudi, što je vjerojatno i bilo točno. (smijeh)

Foto: Renato BRANĐOLICA/HRT

Slonovsko pamćenje

Film se prvenstveno gleda, pa pretpostavljam da je tim teže ovakvu vrstu emisije napraviti za radio. Kako je uopće došlo do ideje da se serijal radi?

ŽAKNIĆ: Posljedica je tog jednog sastanka sadašnje direkcije Pulskog festivala i nadležnih na HRT-u gdje su nas pitali kako HRT, pa i radio može pomoći vezano za 70. obljetnicu festivala. Kolege s televizije rekli su da će oni na Trećem programu prikazivati filmove, a glavna urednica radija je amenovala emisije koje smo napravili.

Zapravo, moram priznati da od 1995., koliko sam tu, na radiju ovako nešto nisam nikada radio.

I to ne zbog razlike između televizije i radija, nego upravo zbog činjenice da nismo znali što je u arhivi i kako se Pula pratila. Znali smo da se film sustavno pratio na Hrvatskom radiju, da su postojale filmske emisije, ali što ćemo naći, nismo znali. Drugo, a tu je Josip potegnuo veći dio posla, bilo je snimanje sa živim akterima, s tadašnjim akterima, filmolozima.

GROZDANIĆ: Imao sam, recimo, sreće što sam s Bogdnom Žižićem razgovarao nekoliko godine prije njegove smrti. Tada se pokazao kao jako zanimljiv i zahvalan sugovornik. Imao je slonovsko pamćenje, kao i, recimo, Ivanda, koji je još i izvrstan pripovjedač, a svi su oni, kao primjerice i Rajko Grlić, bogati anegdotama, detaljima, i to je ono ‘meso’ jedne ovakve emisije.

Opasnost koja je prijetila od samog početka bila je ta da nam se ne dogodi puko nabrajanje nagrada, da samo kronološki prolazimo kroz povijest.

Zato smo tražili sugovornike koji mogu iznijeti neke i malo škakljivije, pikantnije detalje. Pula je bila i politički intrigantna, utjecaj politike na filmski festival, kao i na cijelu kulturu, bio je u socijalizmu intenzivan. Sve je to trebalo predočiti, a da ne bude suhoparno.

Našli ste dobre sugovornike, one koji se ne libe kazati da im se nešto i nije svidjelo, od filma do režije.

ŽAKNIĆ: Meni je i rad na ovom serijalu potvrdio da Hrvatska ima sjajne ljude na tom planu filmske teorije, filmologije, povijesti filma, elokventne, one koji poznaju do najmanjeg detalja povijest pojedinih autora.

I Bruno Kragić, i Tomislav Šakić, Dijana Nenadić, Nenad Polimac, Hrvoje Turković, Jurica Pavičić, Danijel Rafaelić… Svi su nam izašli u susret. Pokazalo se na koncu da bilo tko od tih ljudi može napisati povijest i hrvatskog i jugoslavenskog filma. Ono što je meni bilo najzanimljivije je to da smo mi ipak krenuli, ajmo to tako reć’, vođeni Škrabalom – hrvatski film u nekakvom jugoslavenskom kontekstu.

Međutim, na kraju cijele priče čini mi se da je upravo Pulski festival bio onaj koji je integrirao jugoslavensku kinematografiju i da je ta kinematografija bila snažno obilježena autorstvom. Jednostavno, postojao je taj integrirajući faktor u jugoslavenskoj kinematografiji, i to se vidi upravo kroz Pulski festival.

Na kraju krajeva, kad pogledamo zvijezde tog festivala, od Bate Živojinovića, Ljubiše Samadrdžića, Milene Dravić, Borisa Dvornika, oni su redom bili najveće zvijezde upravo u pulskoj Areni. Nigdje nisu bili zvijezde u tolikoj mjeri kao što su bili na Pulskom festivalu, i to je ono što meni govori o značaju Pulskog festivala i kao integracijskog faktora. S druge strane, nije Pula slučajno odabrana.

Bilo je politički važno da festival jugoslavenskog filma bude u Puli. Festival je pokrenut 1954. godine, Istra je vraćena u sastav Jugoslavije nakon Drugog svjetskog rata, trebalo je potvrditi hrvatski i jugoslavenski identitet tog festivala. Puno se toga iz serijala da i naučiti. Pritom o ozbiljnoj temi pričate na lako slušljiv način.

GROZDANIĆ: To nam je bio cilj, da ne bude zamorno, suhoparno, teško, akademski, nego da sve obogatimo anegdotama, nekom duhovitošću, pričama samih sudionika, koliko god je moguće.

Foto: Renato BRANĐOLICA/HRT

Kritički filmovi

Meni je sjajno bilo čuti Branka Bauera i čuti koliko tu nema cifranja, koliko nema velikog ega. Čuješ čovjeka koji ‘samo’ radi svoj posao.

ŽAKNIĆ: Bauer je simbol te hrvatske i jugoslavenske kinematografije i svega što je ona prolazila. Počeo je na dječjim filmovima, radio partizanske filmove, dokumentarce, međutim opet je kao takav radio i filmove koji su bili vrlo kritični kao »Licem u lice« ili »Tri Ane«.

Filmovi su to koji propitkuju, možda upravo i zbog te pozicije koju je izgradio. Ili Vatroslav Mimica, za kojeg znamo da je bio marksist i partizan, ali je i činjenica da je napravio neke od prvih kritičkih filmova tadašnjeg društva poput »Prometej s otoka Viševice«.

Možda mu je to njegovo marksističko partizansko zaleđe otvaralo te mogućnosti, ali genijalno je gledati da već sredinom 60-ih godina imamo u jugoslavenskom i hrvatskom filmu likove razočaranih komunista.

GROZDANIĆ: Sva do filma »Posljednji podvig diverzanta Oblaka«, koji je već toliko duboko razočaran čitavim sustavom da više ne vjeruje ni u što.

Kad će doći doba da ćemo imati filmove, recimo, o razočaranim HDZ-ovcima?

ŽAKNIĆ: Imamo jednog redatelja koji je razočaran svojim filmovima napravljenim 90-ih godina.

GROZDANIĆ: Branko Schmidt.

ŽAKNIĆ: Branko Schmidt ne odriče se svojih filmova iz 90-ih, smatra da su loši, ali kaže da je jednostavno vjerovao. Kasnije je radio neke druge filmove poput »Metastaza«, »Ljudoždera vegetarijanca«.

Ono što odmah upada u oči, ili zapinje za uho, jest da je ogromna šteta što filmove poput spomenutog »Tri Ane« više nema čovjek gdje vidjeti, makar su od iznimne važnosti za našu kinematografiju.

GROZDANIĆ: To je ono što nam je Rajko Grlić rekao. Kaže on: »Branko Bauer odmaknuo se od filma, gotovo ga se odrekao, ali se i hrvatska kultura, hrvatska kinematografija odrekla Branka Bauera.

On je bio prešućivan desetljećima dok nije došlo do revalorizacije.« Sam Grlić kaže da je inzistirao na tome da se Baureov film »Tri Ane«, najbolji po općem mišljenju, stalno prikazuje u Motovunu ili u Grožnjanju na imaginarnoj akademiji. Odnosno on ga nastoji prikazivati svima kojima može, koji pokazuju interes, jer jednostavno smatra da se radi o redatelju koji zaslužuje da bude sačuvan kao vrijednost, valoriziran i danas kao vrijedan autor, kao umjetnik.

Zanimljivo je da su kritički filmovi i autori radili, imali prolaz, usprkos ‘crnom’ socijalizmu.

ŽAKNIĆ: Jedna od najbizarnijih situacija vezana je za film »Živa istina« Tomislava Radića, koji i nije politički film, već zapravo neki zakašnjeli, ali radikalni modernizam. Međutim, godina je 1972., svi gledaju koji će se filmovi prikazati u Areni i »Živa istina« uopće nije uvrštena u program festivala.

GROZDANIĆ: Zato što je smatran subverzivnim kao što i je.

ŽAKNIĆ: Međutim, nakon toga kritičari, teoretičari filma, filmolozi pišu pismo Stipi Šuvaru, koji je predsjedavao žirijem.

GROZDANIĆ: I on intervenira, ona kaže: »Kad struka tako misli, idemo na ponovno glasovanje«. Naposljetku rezultat je taj da je Božidarka Frajt dobila Zlatnu arenu.

ŽAKNIĆ: Iako film nije prikazan u Areni. Politika se užasno prelamala preko filma i festivala.

GROZDANIĆ: I politika nije nužno intervenirala samo na negativan način.

Foto: Renato BRANĐOLICA/HRT

Propuštena prilika

Pula je, moj je dojam, bila velika jer je jednostavno pozornica, tržište bilo veće. Ipak govorimo o festivalu zemlje koja je imala 20 milijuna ljudi.

GROZDANIĆ: Nagađalo se početkom 90-ih da je Pula gotova, ali uspjela je preživjeti i smatram da je to itekako zasluženo i da tako mora biti.

Jedan naš sugovornik rekao je da je današnji Pulski festival u rascjepu između toga da bude festival nacionalne kinematografije koja nije pretjerano gledana bez obzira na povremene hitove, dok s druge strane stoji potreba da bude nekakav populizam, po čemu je Pula bila poznata, poznata kao festival za narod najšireg mogućeg opsega.

U toj kontradikciji leži čak i njezina privlačnost, da se taj jaz premosti, i to je ono što mi se čini da pokušava i ovogodišnje vodstvo festivala.

U cijelom ovom radu na serijalu ima li nekih podataka koji su vas osobno baš onako jako iznenadili?

ŽAKNIĆ: Mene je iznenadilo da Slavko Štimac nije nikada dobio Zlatnu arenu. Pojavio se 1972. godine prvi put, u pravilu imao dva filma na Puli, rijetko jedan, i nikada nije dobio Zlatnu arenu. Nikad nijednu Zlatnu arenu.

GROZDANIĆ: Mene je iznenadilo da nas nitko koga smo zamolili za razgovore nije odbio. Svi su bili voljni razgovarati, svi su buli puni anegdota, otvoreni, srdačni. Imaš dojam kao da su bili željni, kao da su jedva čekali da ih netko pita za neke stvari.

Mene stalno baca na neku nostalgiju, možda sam malo i nepošten prema Puli od 90-e naovamo. Što se tu i tad događalo? Je li to razdoblje bilo teže za obraditi ga?

ŽAKNIĆ: Raspala se Jugoslavija. Postaje lošiji nogomet, postaje lošija glazba, kvantiteta rađa kvalitetu, i to je tako. Te 1992. godine festival se nije čak ni održao, pa je bilo pitanje kako uopće dalje. Mali je tu problem, bar mi se čini, da je u glavama, pa i dobrog dijela naših sugovornika, to još uvijek ostao festival jugoslavenskog filma.

U međuvremenu je postao festival hrvatskog filma, ali za razliku od prije, kad ste imali 30 do 40 filmova godišnje, mi smo danas sretni i kad ih je deset. Ove godine ih je 14. Mislim da nakon prestanka rata Pula nije iskoristila šansu da postane regionalni festival, onako kako se Sarajevo nametnulo.

Ostao je to festival hrvatskog filma, što je ok, ali nije se isprofilirao kao festival regionalnog filma i onda je kao takav izgubio na nekakvom glamuru. Nikad se taj glamur, koji je festival imao, nije vratio, a u međuvremenu se dogodilo da ni drugi europski festivali nisu više glamurozni. To je jednostavno gotova priča.

GROZDANIĆ: Što se tiče kvalitete filmova s početka 90-ih, neki od naših sugovornika smatraju da bi možda bilo najpametnije čitavu dekadu pulskog festivala zanemariti na neki način, jer se tih godina nije nudila prava slika vrijednosti. Ali stvorila su se tada jaka autorska imena koja i danas vrijede, i Zrinko Ogresta, i Branko Schmidt, i Dalibor Matanić, i Ognjen Sviličić, Vinko Brešan, pa snažan ženski val.

Dakle, svake godine ima se itekako što pogledati na Pulskom festivalu, a to je ono najvažnije. Možda smo malo i prestrogi prema domaćem filmu. Još uvijek su nam filmovi, a onda i festivali, daleko bolji od, recimo, festivala lake glazbe koji također imaju dugu tradiciju.

ŽAKNIĆ: Filmovi jesu bolji, taj problem gledanosti u Puli se osjeća još i najmanje, ali s druge strane film je skup i kinematografija je ušla u razdoblje art house filmova. Takvih filmova je bilo i prije, ali je uvijek bilo nekih spektakala, dječjih filmova na koje publika hrli.

Živojin Pavlović, prvak crnog talasa, njegovi filmovi bili su negledani u tadašnje vrijeme. Nitko, valjda, nije htio gledati sebe kako živimo loše i čemerno. Oni su uredno dobivali Zlatne arene, ali u kinima nisu imali neku prođu. A govorimo o godinama kad su ljudi hrlili u kino.

GROZDANIĆ: Ono što je imanentno Pulskom festivalu je taj nekakav populizam, da je to festival za gledatelje, pučki festival na neki način, pa su se uvijek javljale nekakve kolizije između arta i populizma. Ali, uspijevalo se, 70 godina se uspijeva to nekako prevladati.

ŽAKNIĆ: Kada je prikazan film »Kaja, ubit ću te!« Vatroslava Mimice film je bio izviždan. Film su gledatelji mrzili do te mjere da je bio i grafit »Mimice, ubit ću te!« (smijeh). Pulska publika je poseban jedan žanr.

Foto: Nenad Rebersak

Druga vremena

Je li ostao žal za nečim što niste stigli ili mogli obraditi?

ŽAKNIĆ: Javio se problem što neki od mojih najdražih filmova nisu uopće nagrađeni na Pulskom festivalu. Recimo, »Ritam zločina« Zorana Tadića. Ili »Tko pjeva zlo ne misli«, koji je na Pulskom festivalu dobio brončanu nagradu i diplomu za glazbu.

GROZDANIĆ: Ali bila su to i neka druga vremena kad su se komedije te ležernije stvari smatrali čak i manje vrijednim. Jedan od naših sugovornika, Bruno Kragić, kaže da se uvijek smatralo da se moraju nagraditi ozbiljniji filmovi, oni ‘veće’ umjetničke vrijednosti, dok su komedije prolazile nekako mimo i eventualno osvajale nagrade publike. Nažalost, nemamo vremena i takvim filmovima posvetiti toliko pozornosti, makar smatramo da bi zaslužili.

Vidim ja, ići će ova suradnja i ovakav tip emisija i dalje!?

ŽAKNIĆ: Monografiju o Pulskom film festivalu nećemo pisati, to će ovi kolege iz Pule predstaviti. Ali ako za 10 godina budemo radili 80 godina Pule, ostaje nam samo zadnjih deset godina za obraditi. (smijeh)

GROZDANIĆ: A zahvaljujući našim sugovornicima imamo već toliko materijala da bismo mogli složiti još jedan ciklus od deset emisija. Bila bi šteta da i taj materijal ne ostane sačuvan.

Nego, kakvih novih 70 godina čeka Pula film festival?

GROZDANIĆ: Turbulentnih. Ali s obzirom na to da imamo jake mlade snage i etablirane redatelje u srednjim godinama, mislim da za hrvatsku kinematografiju nema straha, a onda ni za Pula film festival.

ŽAKNIĆ: Kakvi budu filmovi, tako će i Pula izgledat’.