Pop-rock sastav Valentino u četvrtak će održati koncert u zagrebačkoj Tvornici kulture. Nešto starija generacija grupu pamti po hitovima »Volim te još«, »Bez tebe«, »Oka tvoja dva« te drugim pjesmama. Grupa je osnovana prije četrdeset godina, a povratnički koncert bio je povod za razgovor s osnivačem i spiritus movensom grupe, gitaristom i autorom Zijom Rizvanbegovićem, koji se u razgovoru za naš list prisjetio početaka, ali pomno i opisao kako su nastali neki od najvećih hitova grupe Valentino.

»Dođite da promuknemo zajedno«

Što vam znači nadolazeći nastup u Tvornici kulture i kako se osjećate uoči ovog značajnog koncerta?

– Ulovio sam sebe kako svaki dan, dok boravim u Zagrebu, bar nekoliko puta lagano pravim krugove u autu oko Tvornice, što je po mom iskustvu početak lijepe romanse i, nadam se, uspješne veze. Sam koncertni prostor je izuzetan, a samim tim i inspirativan.

Velika bina će nam dati puno prostora da je napunimo sviračima, gostima i iznenađenjima i mogućnost da se dobro rastrčimo po istoj. Program uvelike pripremam namjenski i odavno se nismo pripremali ovako pedantno za neki koncert. O detaljima je slađe pričati nakon koncerta. Iznenađenja se ne smiju nazirati jer gube draž.

Što sve pripremate za taj nastup, otkrijte nam bar neki detalj?

– Svirati koncert na ovim našim prostorima, a preskočiti najveće i najznačajnije pjesme, ravno je situaciji kad atletičar sam sebi podmetne nogu. To ovdje publika ne oprašta i shvaća kao najveću uvredu. Takav sam i ja dok gledam omiljene strane bendove iz dvorane.

Sjećam se novinskih natpisa i komentara još iz 1976., nakon prvog velikog koncerta u ex Yu, koncerta Rolling Stonesa. Pisalo je: “Zadovoljstvo i bez ‘Satisfactiona'”, kao, kako su mogli nastupiti ne svirajući pjesmu zbog koje smo svi pustili kosu, posvađali se s roditeljima i nastavnicima u istom danu, počeli maštati o odlasku u Englesku i prvi put osjetili buntovnu esenciju rock ‘n’ rolla…

Tako da će biti i »Volim te još«, »Oka tvoja dva«, »Idu ptice selice«, »Samo sklopi okice« pa do ostalih. Planiramo svirati dugo i uporno, kao da je Nova godina. Nije svaki dan ni praznik, a ni koncert grupe Valentino u Zagrebu. Naša turneja se inače zove »Dođite da promuknemo zajedno«, tako da moramo poštovati naslov. Mi kao domaćini tu noć ne puštamo nikog van dok dobro ne promukne.

Bez kalkulacija

Kad se prisjetite vremena hita »Volim te još«, što vam je ostalo u najljepšem sjećanju?

– Što se tiče sjećanja, ono je sve bolje kad si stariji, i to što dalje doseže. Znači, dolazim polako u fazu da mi se otvaraju sentimenti i slike od prije 30 godina lakše nego prekjučerašnji rezultati utakmica. Prvi album je nešto što se dogodi samo jednom u životu. Njega određuje totalna iskrenost, posvećenost, energija, kipući talent, kao i doza amaterizma, nesnalaženja i apsolutne nekalkulacije.

Sve ono što mi se ugradilo u emotivni život do pripreme prve ploče sam to i autorski dao javno, da se čuje, zavoli, ocijeni ili ignorira, ali to sam autorski bio ja. I htio sam da, bez kalkulacije, totalno ogoljen izađem na vrelu autorsku arenu bivše Jugoslavije koja je već bila prepuna očaravajućih autora i vrsnih glazbenika. Dok su druga ploča, a posebno one koje su slijedile nakon, već nosile nove emocije, doživljaje i brige emotivnih paćenika i one su tematski bile malo drukčije od prve.

Nisu inspiracije i motivi isti. Posebno ako prvijenac napravi veliki uspjeh. Promijene se totalno i životi i iskustva, pojave se iz mraka neki novi ljudi, prijatelji i predivne krasotice i valja ti se snaći u totalno novom okruženju i pod energetskim udarom. A pošto stalno sviraš i gledaš publiku u oči, ponekad poželiš da im pokloniš neku pjesmu, koja bi im se dopala. A tu se već pomalo javlja i kalkulacija.

Zato se i prvi album razlikuje od ostalih. Mada ja sad u ovoj zreloj fazi radim pjesme kao da mi je osamnaest godina, vraćam se esenciji i uopće nisam opterećen da moraju biti hitovi. Radim ih totalno za sebe, kao pjesme koje bih ja volio čuti. Tako da oni koji vole Valentinovu poetiku, emociju i melodije, sigurno neće biti uskraćeni ni novim radovima.

Poslušajte zadnju, simboličnog naziva »Da se rodim ponovo«, i bit će vam jasno da govorim iskreno. Bez kalkulacija i formatiziranja pjesama. U Americi, priča mi profesor na Sveučilištu Loyola, Mladen Miličević, moj prijatelj i prvi klavirist Valentina, već godinama postoje softveri koji prepoznaju hitove. Međutim, niti jedan od njih nije prepoznao »Hotel Californiju« kao hit. Znači, prava muzika je ipak u uhu slušatelja, a ne u mašini i kompjutoru. I ja guram tu umjetničku strategiju do kraja.

Snimanje prvog albuma

Koga se sjećate iz vremena vaše prve ploče?

– Kad razmišljam o tim vremenima i stvaranjima pjesama, bit je bila što smo se svi generacijski furali da smo umjetnici, da nas to čini specifičnima i to nam je davalo veliki motiv da se dokažemo i sebi i okolini. U to smo doba najveću pažnju pridavali stvaranju i rađanju kompozicija, a ne marketingu i pričama oko toga.

Od prve ploče, koju smo snimali u Sarajevu punu godinu dana, kod Paše Ferovića, tajna uspjeha je bila u tome da smo imali luksuz da radimo samo u momentima totalne inspiracije i raspoloženja. Bez napetosti i presinga. Pored je bila kafana u kojoj smo provodili najveći dio našeg snimanja i odatle utrčavali u studio s vječito upaljenim spravama svirajući iz prve i istresajući trenutnu improvizaciju u magnetofonske trake. Totalni luksuz.

Budući da su u kafanu dolazili prijatelji umjetnici i glazbenici iz grada, svi su utrčavali s nama i u općem zezanju i euforiji dodavali poneki ton, glas, energiju ili ideju. Bila je tu plejada sjajnih likova, od Gorana Bregovića i Zorana Redžica, basista Bijelog dugmeta, pa do Milića Vukašinovića, Pave iz Plavog orkestra, Jevdje iz Gino banane, Miladina Sobića… Sve u svemu, to je bio trenutak i kutak gdje se oko naših pjesama okupilo veliko društvo, najboljih namjera.

Nitko nije povlačio pitanje troška i isplativosti. Sve smo podredili umjetnosti. Ili tri albuma, koja smo snimili u Bošnjacima, posavskom selu u studiju Rockoko, u kojem smo boravili po dva mjeseca u velikoj kući s najmodernijim uređajima, uz bilijarski stol, tek izašle videorekordere i kasete s puno snimljenih inspirativnih koncerata, gdje smo radili u trenucima kad nas udari inspiracija i po cijelu noć.

To je bio svjetski trend, svi veliki bendovi su radili remek-djela izvan gradova u prirodi i idili. I tamo su se ideje i energije uplele i nastale su pjesme koje traju desetljećima. Danas je to nezamislivo. Sve je podređeno marketingu, a komponiranje može i ne mora. Svakako se nađu komadi pjesama »na izvolite«, preko interneta. Producenti ih lijepe, a tekstopisci slažu riječi u pjesmu koje traju otprilike kao i feta sir…

Ove godine slavite 40 godina postojanja grupe Valentino. To su lijepe godine, kako ih vi doživljavate?

– Evo, mi doživjeli i preživjeli 40. Ustvari, mi radimo turneju 40+… Plus nije erotska stranica, nego cijelo razdoblje prije prvog singla koji je odredio našu karijeru. U tom plusu je sažeto sve što je nekad bilo potrebno da mladi, zaneseni, uporni i tvrdoglavi umjetnici prođu i probate, da bi došli do realizacije prvijenca.

Od vježbanja po vlažnim podrumima uz vječite sukobe sa stanarima, smrzavanja u raspalim kombijima, zarađivanja love na razne načine da bi financirali snimanja i švercanja novogodišnjih petardi i balona iz Italije. Sjećam se da sam išao u diskografsku kuću Suzy na pregovore, noseći u posuđenoj, skupoj, kožnatoj aktovki samo kazetu s pjesmom »Volim te još«.

Švercao sam se vlakom do Zagreba pa bih tramvajem došao blizu tvrtke, a onda sjeo u taxi nekih stotinjak metara da bih sav važan i u velikom stilu ušao u ured na pregovore. Tako da smo jako cijenili uspjeh koji nije kod nikog od nas, iz generacije sarajevskog novog vala, došao preko noći.

Taj nevidljivi rad je najteži i najvažniji. I koliko je on dug, tako će ti i karijera biti duga. Tako da naša priča traje i dulje od 40 godina, ali nam se prva ploča pojavila 31. prosinca 1982. na 1983., tako da je taj trenutak pretapanja godine u godinu, i dodir s publikom preko vinila, označio naš službeni početak.

Praznik za sva čula

Što biste još voljeli realizirati kad je riječ o glazbenim projektima? Što vam je inspiracija za pisanje pjesama? Što vas sve može motivirati da počnete pisati neku skladbu, je li ono klasično – ljubav i bol – ili ima i nešto treće?

– Mislim da još nisam napisao najbolju pjesmu i u potrazi sam za tim čarobnim cvijetom s Himalaja. Kao i želja da moje pjesme zažive širom svijeta, prevedene na strane jezike raznih zemalja. Dosad se sviraju po Bugarskoj, Rumunjskoj, Poljskoj i nadam se da će uskoro ući i na tržišta zapadne Europe…

Sve moje pjesme su se dogodile, imaju ime, prezime i adresu. Možda zato i traju, zato što su neke tužne jako odbolovane, a ove vesele nastale u veselju i u dobrom raspoloženju. Najbolje pjesme nastaju u momentu, ne trebaju se kuhati i dugo prepakirati.

Što se kraće rade, često budu bolje. One su kao i svježe školjke, kamenice iz mora. Ne jedu se često, ali je proces brz. Uloviš, izvadiš, pomirišeš, aranžiraš s malo limuna ili umaka, prineseš usnama i progutaš. To je jednostavno praznik za sva čula i ukus koji se pamti.