Posljednji u nizu intervjua koje donosimo u povodu prošlogodišnjeg 45. Ri Rock Festivala onaj je s riječkim bendom Pomelo Chess Society, Novim nadama 2023. te entuzijastima za šahom i egzotičnim voćem. U nastavku pročitajte o čemu smo razgovarali s Leom Marohnićem, Vedranom Medanićem Medom i Ivanom Polonijom.

Nepredvidljivosti života

Krenimo od povoda – na Ri Rock Festivalu održanom prošlog mjeseca osvojili ste čak dvije nagrade, Ri Rock Kipića, za najbolji album art cover i novu nadu 2023. godine. Jeste li očekivali ove nagrade?

Leo: Budući da smo bili nominirani u nekoliko kategorija, vjerovali smo da bi koja mogla krenuti u našem smjeru tako da smo zadovoljni što se na kraju to i dogodilo.

Osvojena nagrada za album art cover odnosi se na naslovnicu vašeg albuma »En Passant« koju ste dizajnirali sami. Tko je od vas potajno talentirani grafički dizajner, što predstavlja naslovnica te kako ste došli do njezinog koncepta?

Ivan: U trenutku viška slobodnog vremena zaigrao sam se coverom gdje sam htio prikazati apstraktne elemente koji se stapaju u jedinstveni oblik, simbolizirajući ideju nepredvidljivosti života. Kroz korištenje različitih boja, tekstura i oblika, pokušao sam stvoriti vizualni prikaz složenosti i raznolikosti ljudskog iskustva kroz koji svi mi prolazimo. Finalni koncept covera je nastao kroz zajednički brainstorming s ostalim članovima benda kao i oko svega što radimo. Željeli smo da cover bude otvoren za interpretaciju i da svatko može pronaći svoje značenje u njemu.

Session na barci

Kao Pomelo Chess Society svirate nekoliko godina, a sada ste službeno i »nove nade« riječke scene. Kako sada, kada su se dojmovi malo slegli, gledate na razvoj benda od samog početka? Je li se što promijenilo?

Medo: U suštini se stvari nisu puno promijenile i dalje imamo redovite probe kao i na početku. Želja i strast za sviranjem su još uvijek tu, a opet imamo želju za nekom promjenom u glazbenom smislu, da se ne ponavljamo. Session na barci je jedan takav zanimljiv glazbeni »izlet« koje ćemo imati i u budućnosti.

Kakav je vaš doživljaj riječke rock scene sada kada ste neko vrijeme dio nje?

Medo: Scena je uvijek u Rijeci bila bogata. Što brojem bendova, što u raznovrsnosti žanrova. Najveći problem scene je nepostojanje pravog klupskog prostora, ali nadam se da će Palach napokon početi raditi punim plućima pa da i taj problem ostavimo iza sebe.

Na vašem prvom albumu »Pomelo Chess Society« pjesme nose nazive imena na hrvatskom, npr. »Tvrtko«, »Matko« i »Ratko«, dok na drugom i najnovijem albumu »En Passant« prelazite na nazive kao što su »Diego«, »Dolores« i »Hector«. Što je još, osim potencijalnog plasiranja na inozemno tržište, razlog ovoj promjeni i kako ste ovog puta birali nazive?

Ivan: Nazivi pjesama su bili inspirirani specifičnim karakterima i događajima koji su nas okruživali u trenutku stvaranja glazbe. Željeli smo da svaka pjesma ima svoju priču i da izrazi različite aspekte našeg glazbenog putovanja. Najbolje da ni jedno ime posebno ne elaboriramo kako se ostali ne bi osjetili nepravedno izostavljenima.

Samo u prolazu

A zašto naziv »En Passant« za album?

Leo: En Passant je potez u šahu koji se može odigrati isključivo kada su određeni uvjeti zadovoljeni, a prijevod na hrvatski bi bio »u prolazu«. Nekakva misao iza svega je bila da smo i mi ovdje samo u prolazu, kratkog vijeka u kojem se vode bitke traženja smisla ili prepuštanja anarhiji svemira.

Osim kvalitetno produciranog i narativno zanimljivog spota za pjesmu »Diego«, prošle ste godine objavili i dva videa u kojima u barci svirate uz obalu otoka Krka pod dirigentskom palicom Davora Jugovca i Josipa Jurasića. Kako ste došli na ovu ideju i koliko je tehnički komplicirano bilo izvesti ovaj pothvat? Planirate li imati još koju epizodu gdje nakratko postajete Pomelo Boat Chess Society?

Medo: To je Ivanova ideja koju već planiramo neko vrijeme. Ja sam bio malo skeptičan u početku, ali bilo je cool tako nešto probati. Tehnički i organizacijski je bilo dosta zahtjevno i uključivalo je još ljudi koje moramo spomenuti, a to su Ivo (koji nam iznajmljuje prostoriju za probe) koji je napravio bubnjeve samo za ovu priliku te Kristina Pandža koja je asistirala na dodatnoj kameri.

S obzirom na to da svirate instrumentalni rock, iako je bilo trenutaka gdje je nakratko isplivao i koji vokal, koliko vam je teško (i je li uopće) ostati inovativan unutar ovog žanra?

Leo: Iako smo imali nekoliko live verzija pjesme »Philip« u kojima sam preuzeo vokalne dionice, smatram da nam izuzeće vokala pruža puno šire mogućnosti kako u stvaralaštvu tako i u samoj dinamici te inovativnosti unutar pjesama. Nepostojanje vokala nas zapravo tjera da pjesmama pristupimo na neobične načine i pokušamo kroz različita idejna rješenja istupiti iz standardnih okvira stvaranja.

Treći album

Iza vas je nekoliko većih nastupa, uključujući one na festivalima INmusic, Bearstone i Pandemonium. Volite li više festivalske ili klupske svirke? Ima li već nekih poziva za svirke za ovu godinu?

Medo: Volimo i jedno i drugo. Taman kada se zasitimo klupskih svirki, dođu svirke na otvorenom. Zasad je fokus na novim stvarima tako da nismo još ništa dogovorili iako su neki pregovori u tijeku, uglavnom doznat ćete sve na vrijeme.

Za kraj, što dalje? Kada se može očekivati neki novi singl, radite li već na nečemu?

Leo: S prva dva albuma smo zaokružili jednu priču tako da je došlo vrijeme za nove izazove. Trenutačno radimo na novim pjesmama kojima se odmičemo od već utabanih puteva prethodnika. Električna gitara trenutačno skuplja prašinu na zidu, a njezinu ulogu su preuzeli synth i digitalna gitara kojima kreće nova citrusna etapa koja bi klimaks, u obliku nosača zvuka, trebala doživjeti već sredinom ljeta.