Matt Damon u filmu s redateljskim potpisom Toma McCarthyja – pitanje je što očekivati. Tom McCarthy prekaljeni je redatelj nagrađen Oscarom. Najpoznatiji je po filmovima »Čuvar stanice« iz 2003. godine, »Posjetitelj« iz 2007., »Pobjeda na kvadrat« iz 2011., »Spotlight« iz 2015. godine. Potonji mu je donio tri nominacije, uključujući onu za najboljeg redatelja koju na kraju te godine nije osvojio te nominacije za najbolji scenarij i najbolji film koje je na kraju i osvojio za spomenuti film. Scenarij za film »Stillwater« McCarthy je napisao zajedno s Marcusom Hincheyjem, Thomasom Bidegainom i Noeom Debreom, a prikazan je na ovogodišnjem Filmskom festivalu u Cannesu na kojem je dobio i ovacije publike.

Istinita životna priča Amande Knox i događaji kojima je ona došla u javnost inspirirali su redatelja da njezina priča posluži kao temelj za novi film. Knox je, naime, 2007. godine punila talijanske i svjetske naslovnice zbog sumnje da je u talijanskoj Perugiji ubila svoju cimericu, a zbog toga je provela četiri godine uz zatvoru, da bi naposljetku, 2015. godine, bila potpuno oslobođena svih optužbi. U filmu »Stillwater«, slično tome, radi se o studentici Allison (Abigail Breslin) koja je provela četiri godine u zatvoru zbog ubojstva svoje cimerice i djevojke. Iako se zbog takve premise čini da se radi o biografskoj drami optužene djevojke, riječ je o primarnim žanrovskim obrascima drame s manjim kriminalističkim elementima, to jest elementima trilera.

Promjenu dobro uklopljenih žanrovskih obrazaca prepoznajemo u ritmu pripovijedanja, koji je cijelo vrijeme sporiji, no u pojedinim trenucima on se suptilno mijenja uz glazbenu podlogu zadobivajući novi oblik, nakon čega ponovo prelazi u prvotno stanje dramskog obrasca. Također, u filmu prepoznajemo i manje elemente romanse koji dograđuju žanrovsku slojevitost.

Put prema pravdi

Redatelju je kao uvodnik poslužio prikaz američkoga ruralnog kraja Oklahome i nezaposlenog radnika naftne platforme Billa, koji živi s bolesnom majkom i koji odlazi u posjet u Francusku svojoj kćeri Allison osuđenoj za ubojstvo cimerice i partnerice. Iako njegova kći boravi u zatvoru, kako saznajemo, četiri godine, ovaj njegov posjet i njezina izjava nevinosti natjerat će oca da krene sam u potragu za pravim krivcem. Na svojem putu prema pravdi, prilikom boravka u hotelu, upoznaje Francuskinju, kazališnu glumicu s malom kćeri, s kojom se postupno sve više zbližava, a dio njihovih života Bill postaje cimerstvom.

Damon je ovoga puta preuzeo ulogu oca koji je prošao teško razdoblje u životu i koji nije bio očinska figura kakvu je njegova osuđena kći trebala. Upravo zato se otkrivanjem istine djelomično i on sam pokušava iskupiti. U odnosu s njegovom vlastitom kćeri te s kazališnom glumicom i njezinom malom kćeri prepoznajemo lika suzdržanih i potisnutih emocija koji stoički podnosi životne nedaće, a takav ostaje sve do samoga kraja.

Naznake za tvrdnju toga da je u kćerinu nevinost potpuno siguran, daju se iščitati iz njegova ponašanja i obrazlaganja ponovne istrage samo činjenicom da je to njegova kći. Dakle, radi se o očinskim osjećajima i bezuvjetnom povjerenju unutar obitelji koji su ispred svega ostaloga. Uz to, otac je svjestan da je u jednome dijelu života zapostavio svoju kćer koja je upravo zbog toga i odlučila otići daleko od kuće.

Scena iz filma

Odnos kćeri i oca

Scene zajedničkih trenutaka oca i kćeri, a posebice one na plaži, vrlo su životne, na domak poetičnosti. Djeluju kao povratak onom iskonskom, prirodnom i neiskvarenom, onom što svi imamo i što svi uzimamo zdravo za gotovo – zrak, svjetlost i sunce, prirodu oko sebe. Upravo na takav način, vrlo upečatljivo, i Allison uživa u prirodi, u svemu onome što su joj surov pravosudni sustav i zatvorski život uskratili. Taj segment filma, kao i cjelokupna fotografija francuskoga grada Marseillea, izgleda prozračno, svijetlih boja.

Odnos kćeri i oca te Billa i Virginie dijelovi su u kojima film zadobiva pozitivniji ton, iako je cjelokupan dojam koji ostavlja i pogled koji nudi ipak onaj mračniji.

Ono što treba istaknuti jesu kulturološke implikacije kojima se McCarthy vješto poigrava, pa tako ističe odnos stranac – Francuz, zatim pojačano figuru Amerikanca iz njezina konzervativnog dijela te sve ono što je karakteristično za taj kraj – kauboj, »gun culture«, a naposljetku i pitanje Virginieine prijateljice je li glasao za Trumpa. Film tako, možemo reći, počiva na temeljima obiteljske problematike, romantičnih elemenata te dobro uklopljene kulturološke pozadine.

Mogućnost iskupljenja

Matt Damon do kraja je i uvjerljivo iznio lik Billa Bakera, Amerikanca koji je ipak spreman na promjenu, iako u filmu možemo čuti kako Amerikanci nisu spremni na promjene. Allison Baker također je iznijela dobro lik kćeri, Camille Cottin lik Virginie te Lilou Siauvaud lik male Maye. Sam kraj filma u smislu podnošenja žrtve i u smislu promjene, vrlo je znakovit te daje onu posljednju nijansu umješnosti.

Iako su priče o nepravedno osuđenima i zatvorenima već dobro poznate te često ne donose nikakvu svježinu, McCharty je u filmu »Stillwater«, žanrovskom kompilacijom drame i trilera, dobrim ritmom pripovijedanja, fotografijom koju ne bismo očekivali za ovakav film holivudske produkcije te umjerenim i dostatnim profiliranjem likova uz vješto izvedene kulturološke implikacije, stvorio zanimljivo i vrlo dobro ostvarenje na tragu njegovih prijašnjih filmova »Spotlight« i »Gost«. Uz to, još je jednom obrađeno pitanje povjerenja i žrtve koju smo spremni podnijeti za nekoga koga volimo, ovoga puta u suptilnoj formi svojevrsne mogućnosti iskupljenja.