Uoči početka prikazivanja u hrvatskim kinima, u Zagrebu je održana novinarska projekcija dramskog igranog filma »Djeca sa CNN-a«.

Riječ je o dugometražnom prvijencu Aide Bukvić inspiriranom novinarskim i televizijskim izvještajima o djeci žrtvama rata u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini.

Cilj filma je potaknuti mlađe generacije na razumijevanje kulture sjećanja, ali i biti podsjetnik kako se strahote tog doba ne smiju ponoviti.

Film je nastao temeljem istoimene drame redateljičina oca Amira Bukvića koji ovoga puta potpisuje scenarij, dok iza produkcije stoji Kreativna De kultura u suradnji s Panglass Sarajevo.

Iz perspektive kazališne drame, ovo je priča o životnoj lutriji uslijed koje se sreće dvoje mladih ljudi – Dino (Amar Bukvić) i Dora (Iva Mihalić), koji su preživjeli strahote rata u Srebrenici i Vukovaru.

Međutim, film je fabularno izdašniji utoliko što se fokusira na traumatična iskustava koja posljedično ostaju na mladim ljudima stasalima u ratnim okolnostima, a koji stoga bivaju prijemčivijima za manipulaciju koja potencijalno vodi i k terorizmu.

Redateljica je pojasnila: »Naš film je nastao iz potrebe da ne zaboravimo strašne zločine kojima smo svjedočili te budućnosti koju moramo živjeti uz traume koje nas prate«.

Fantastični kadrovi

Kroz Dinine razgovore s drugim likovima, ali i sjajno montažerski uklopljena sjećanja, doznajemo kako je po padu Srebrenice Dino s tetom i mlađim bratom došao u Zagreb gdje im je pomogao Gogo, bivši branitelj i slikar.

Petogodišnjak ubrzo biva s izbjegličkim konvojem poslan u Dansku i otad mu Dino gubi svaki trag. Prezent filma je smješten sredinom 2000-ih, kad protagonista Dina upoznajemo kao pomalo smušenog mladića koji je u genocidu izgubio oca i dva brata.

Još uvijek je podstanar kod nerijetko alkoholiziranog Goge s kojim dijaloški otvara filozofske teme tragajući za odgovorima na događaje iz prošlosti.

Umjetnik ga uspoređuje s Raskoljnikovim, a jedini vid društvenog života, koliko-toliko prikladnog jednom mladiću, ostvaruje razgovarajući s prijateljem u Sarajevu iz telefonske govornice smještene na Gornjem gradu.

Direktor fotografije Edib Ahmetašević gledateljima pruža užitak fantastičnih i, uslijed obrade sraza dviju različitih kultura uključujući i vjeroispovijest, ništa manje simboličnih kadrova poigravajući se znamenitostima Gornjega grada gdje Dino radi kao ulični čistač.

Značajna promjena u životu nepovjerljivog Dine nastupa kad mu cimerica postaje studentica Dora, slične sudbine, koja radeći kao noćna dama u hotelu, što izravno asocira na požrtvovnost Sonje Marmeladove, financijski skrbi za bolesnu majku i sestru u Vukovaru.

Obiteljska priča

Dora je ekstrovertirana inteligentna djevojka, ali nesretnom sudbinom toliko ranjena da ostavlja dojam trajne blokade koja je bespoštedno vuče k potpunom razočaranju.

Ovaj nihilistički put perspektivne studentice je uprizorila Iva Mihalić, iako u ulozi sjajna, možda nedovoljno uvjerljiva studentica u svojim srednjim tridesetima.

Na svjetskoj premijeri u Sarajevu scenarist Bukvić je kazao: »Sve što je sklopljeno od tih malih priča, na neki način je i dokumentarno jer sam koristio događaje koji su se zbili«, dok je Amar Bukvić dodao: »Volim reći da tamo gdje je predstava završavala, u dramskom pogledu film nekako i počinje«.

Filmsku dramu izvanredno prati glazba Nikše Bratoša koja podcrtava ne samo fabularno ključne momente, već detektira kako likovima, tako i publici, emotivne neuralgične točke.

Upravo jedan takav trenutak se odvija kad Vukovarka za potrebe prekarnog angažmana pjeva sevdalinku »Žute dunje« pri čemu se, uz pretpostavku nespretnosti za potrebe filma, itekako razaznaje ugodan vokal Ive Mihalić.

Dodatna vrijednost ovog dirljivog filmskog projekta leži u obiteljskoj priči kojom je pogonjen. Pored redateljičina brata Amara Bukvića, koji je izrazito uvjerljivo udahnuo život protagonistu, u što nije ni bilo sumnje s obzirom na čak četiri osvojene nagrade za glavnu ulogu istog lika u predstavi, ulogu ima i njegov sinčić koji tumači Dinova mlađeg brata koji se u gotovo čarobnim kadrovima retrospektivnih lamentacija, među igrom leptira koji su lajtmotiv, pojavljuje suncem okupan na srebreničkim proplancima.

Duboka simbolika leptira ne samo da latentno sugerira optimističnu metamorfozu blokiranih likova, nego i sugerira strašnu istinu – uslijed minerala od ljudskih ostataka, nad srebreničkim masovnim grobnicama su se pojavili rojevi plavih leptira. Kad već ljudi nisu htjeli, priroda je otkrila istinu.

Nadahnut smrću se jednako tako i protagonistima ostvario jedan posve novi život.