Pobjednica osamnaestog izdanja ČAnsonfesta je Emanuela Lazarić Ella. Kvarnerska pjevačica se na nedavno održanom festivalu čakavske šansone predstavila pjesmom »Pozabi«, a tom su joj se zgodom na kastavskoj pozornici pridružili članovi glazbenog sastava Terra Magica.

Pjesma »Pozabi« zaslužila je nagradu za najbolju skladbu ovogodišnjeg izdanja ČAnsonfesta, a Ella je tako ponovila prošlogodišnji uspjeh. Emanuela nije samo glazbenica koja je drugu godinu zaredom osvojila nagradu publike na tom festivalu.

Ova kantautorica, projektantica, umjetnica, majka desetogodišnje Dielle ugostila nas je u svom unajmljenom »seoskom ateljeu« na obroncima Učke u mjestu Tuliševica gdje pronalazi većinu svoje inspiracije.

Prošlog ste petka po treći put osvojili nagradu za najbolju skladbu na Festivalu čakavske šansone ČAnsonfest u Kastvu. Što vam znače te nagrade i sam Festival?

– Priznajem da otpočetka postoji neka posebna veza između mene i Kastva, ipak je nagrada za pjesmu »Zavavek Kuntenta« 2014. godine otvorila mnoga vrata za sastav »The Blondes« u kojem sam tada svirala.

Tada smo zapravo bile debitantice. Nekako spontano nastavila sam komponirati na čakavštini, pjesme su se počele redati jedna za drugom i bila sam sigurna da ukoliko ih negdje budem izvodila, to će biti pred kastavskom publikom.

ČAnson je nama izvođačima postao poput nekog »obiteljskog festivala«, zaista se svi osjećamo kao kod kuće, a također već 18 godina svojom kvalitetom radi na očuvanju i promicanju naše čakavštine.

Ne znam koliko je publici poznata činjenica da se svaki tekst prije završne snimke daje na lektoriranje stručnjacima što je, primjerice, kod ostalih festivala vrlo rijetko.

Foto: Mateo Levak

Sastav »Terra Magica« ujedno je i dio pratećeg orkestra festivala. Kako oni doprinose vašim nastupima uživo?

– Najsmješnije mi je kad dečkima čestitam što su prošli na natječaju za ČAnson, a ionako prate i sve ostale izvođače. Vrlo sam sretna i zahvalna što su mi se pridružili dajući taj »magični« prizvuk čitavom materijalu, jer bez njih to nikako ne bi isto zvučalo.

Kažem da bi to tada bila samo »Terra«, bez »Magica«. Maestro-doktor na harmonici Mihalj Ivković i ja surađujemo od samog početka, još otkada smo komponirali glazbu za adaptaciju čakavske komedije »Duhi« Drage Gervaisa. Tada je i krenuo čitav projekt, a pridružili su nam se i Damjan Grbac na kontrabasu te Tonči Grabušić na bubnjevima, svi odreda vrhunski glazbenici iz našeg kraja.

Povezao nas je sličan senzibilitet prema tradicijskoj glazbi koju su mnogi upoznali upravo zahvaljujući njihovom hvalevrijednom projektu GIIPUJA. Na dan koncerta koji smo održali na Lokvini, dečki su se baš vratili iz Budimpešte, gdje su večer prije nastupili u prepunoj dvorani i oduševili publiku zvukom Istre i Primorja.

Mnogo doprinose svojim specifičnim izražajem i veliki je gušt surađivati s takvim iznimnim glazbenicima i ljudima s velikim LJ.

Foto: Mateo Levak

Prošle ste godine osvojili 1. mjesto s pjesmom »Ča je Mare« inspiriranu pričom o Mare(Morani) i Juri(Jarilu) iz Staroslavenske mitologije. Odakle ideja?

– Naši su krajevi poznati po mitovima i legendama; mnoga mjesta čak i nose nazive po nekim od drevnih bogova, primjerice brdo Perun ponad Mošćeničke drage.

Naš prijatelj, glazbenik i načelnik općine Riccardo Staraj zajedno sa suradnicima već godinama radi na valorizaciji takvih posebnih mjesta i njihovog uključivanja u turističko-edukativnu ponudu kraja.

Tako je potpuno obnovljen kameni mlin u zaseoku Trebišća do kojeg postoji uređena pješačka staza, a u izradi je i pripadajući interpretacijski centar u jednoj od obnovljenih kamenih kuća. Šum obližnjeg potoka, netaknuta priroda i legenda bila je dovoljna da nastane jedan takav blues sa izvornim istarskim prizvukom.

Pjesma »Pozabi« s kojom ste se predstavili ove godine na studijskoj snimci krase glasovi članova zbora Lovranske črešnjice. Kako je došlo do te suradnje?

– Spontano i »slučajno« ukoliko je to uopće moguće, jer često se uvjerim da ništa nije tako. Želja da nekad nešto snimim s dječjim zborom rodila se mnogo prije, točnije nakon jednog od koncerata »Božić je judi« u Sv. Vidu gdje smo zajedno s Lovranskim Črešnjicama izveli pjesmu »War is over« Johna Lennona.

Danas je članica zbora i moja kći Diella, stoga mi je palo na pamet da bih se mogla obratiti voditeljici Nataliji Banov s upitom za suradnju. Srećom, pjesma joj se dopala »na prvu«, cure su bile fantastične, i zato vjerujem da će ovo biti samo početak jedne lijepe priče.

Osim toga, Natalija Banov već 30 godina mladim naraštajima prenosi tu ljubav prema tradicijskoj glazbi našeg kraja, pa smo odmah »kliknule«. U pripremi je još jedna kompozicija, »Mića otročica«, pa se svi jako veselimo ponovnom druženju u studiju na jesen.

Foto: Mateo Levak

Motivi koje koristite u pjesmama su vrlo slikoviti, postoji li neko posebno mjesto, neka vaša osobna »Terra Magica« gdje pronalazite inspiraciju za svoju glazbu?

– Glazba koju stvaram zahtijeva jedan poseban odnos s prirodom, stoga sam tako poslušala kad su nam savjetovali da se izoliramo. Upravo sam to i učinila – isključila društvene mreže, pospremila TV i okrenula se stvaralaštvu.

Projektantica »bauštelka« u meni naravno nikad ne miruje, pa sam se prijavila na jednu od radionica suhozidanja i tu upoznala ljude koji se trude prenijeti to vrijedno znanje naših predaka.

Tu sam se zaljubila i u taj dio naše tradicije, te se uključila u rad lokalnih udruga koje rade na očuvanju tog blaga. Danas se možemo pohvaliti da je zalaganjem udruge »Dragodid« obnovljeno mnogo kilometara suhozida diljem zemlje, a zahvaljujući udruzi »Brsečki Česan« koja radi na zaštiti lokalnih sorti, istoimeni češnjak predložen za listu čuvanih sorti RH.

Danas radionice suhog zidanja kamenom koje se održavaju u etnološkom parku »Anton Plašimuha«, posvećenom lokalnim tradicijskim graditeljima, posjećuju ljudi svih profila iz raznih zemalja.

Tako smo dosad imali prilike izmjenjivati iskustva sa stručnjacima iz permakulture, biodinamike, arhitekture, etnologije, pedagogije, arheologije, kao i life coachevima, kiparima, slikarima i pjesnicima koji su u ovim našim krajevima očigledno također prepoznali svoju »Terru Magicu«.

Foto: Mateo Levak

Osim glazbenog stvaralaštva, imali ste i nekoliko izložbi na kojima ste sudjelovali sa svojim radovima u gipsu. Tu također koristite etnomotive poput čipke. Kako je došlo do te neobične kombinacije?

– S obzirom na to da sam većinu adaptacija u stanu napravila svojim rukama i naučila gletati zidove, materijal sam dobro upoznala. Također sam velika zaljubljenica u razne zidne tehnike, stoga sam se domislila da bih, umjesto da satima radim zid segment po segment, to mogla ukomponirati u sliku.

Obožavam čipku, imam podosta sačuvanih starih heklanih »tabletića« kakve su radile naše none i krenula je ideja da pokušam otisnuti te prekrasne motive u gips. Nastali su krasni reljefi, a i na taj način sam pokušala jedan komadićak tradicije prenijeti u nešto trajno što bi krasilo nečiji dom.