Započela je nova, druga sezona HRT-ovog dokumentarno-zabavnog serijala u kojem zajedno s poznatim osobama istražujemo ljepote i posebnosti hrvatskih planina. »Planine« će ove godine ugostiti sportaše, umjetnike, glumce i novinare, a već u srijedu navečer s glumicom Jelenom Lopatić i njenim supružnikom, glazbenikom Nikicom Jurjevićem, basistom grupe Jonathan, obići ćemo Grobničke Alpe.

U intervjuu govore o snimanju, o tome kako su planine postale njihov bijeg od svakodnevice, o izazovima koje su zajedno prevladali te o posebnom odnosu prema prirodi koji ih uvijek iznova privlači u planinske vrhove. Nataša Kraljević Kolbas i Maja Tokić autorice su serijala i scenaristice, montažer Igor Roksandić, a snimali su Miran Krčadinac Flock, Marjan Živić i Mario Maslov.

Tonski snimatelj ove epizode bio je Kastavac Jan Galić.

Sestre Bostjančić

Planine su za vas postale ne samo rekreacija već i mjesto duhovnog odmora. Kako je vaša ljubav prema planinarenju i trčanju počela i što vas iznova privlači da se vraćate u planine?

Jelena: Sestre Bostjančić i ostale cure zmajevi pokorile su Himalajina dva vrha i oboje smo to pratili.

To je bila najbolja motivacija da i mi krenemo u osvajanje ovih naših gora i planina, da zaronimo u šume. Znate kako se njih dvije predivno smiju i uvijek s njihovih avantura na licima vidim osmijehe zadovoljstva i ispunjenosti. E, to sam si željela!

Nikica: Da, s Iris i Darijom bio sam susjed. Odrastali smo zajedno kao klinci i one su rano krenule u te puteve, a mene je put odveo u nekom drugom smjeru. Kad su se vratile s Everesta, povele su me na treking utrku na Učki i tu se dogodila ta ljubav prema trčanju i boravku u prirodi.

Zapravo sam shvatio da mi je to nedostajalo cijelo vrijeme i da sam zapravo bio jako gladan toga, a nisam znao što mi nedostaje. Hahaha. Zauvijek ću im biti zahvalan na tome.

U epizodi govorite o tome kako su vas planine obogatile kao par i kao roditelje. Možete li podijeliti neki trenutak ili iskustvo na planinama koje vam je bilo posebno značajno?

Jelena: Planinarenje je u obiteljskom okruženju mjesto za »jao ne mogu više, koliko još, bole me noge, mokra mi je majica«, grintanje…

Ali i za »vau, kako je lijepo, ajme vidi ovo«, dijeljenje jabuka i sendviča, igranje svih mogućih igara riječima dok hodamo, puno priča i sjajnih »daj pet – uspjeli smo« trenutaka. Volim kada naša mlađa curka poslije svima priča kako je planirala (umjesto planinarila) 10 sati i hodala 50 kilometara, a mi obišli đir od Sv. Katarine do Autotroleja (smijeh).

Jelena Lopatić i arhitekt planinskih skloništa Ivan Juretić, Foto: HRT

Prisutnost s prirodom

Nikica: Sjajno je kad vidiš djecu da u prirodi sama primjećuju i veseli ih ono što i nas veseli. Ponekad pitaju kad ćemo ići jer nam je tamo zabavno.

Što je ono što vas motivira da se nosite s fizičkim naporom i izazovima u tim okruženjima?

Jelena: Ja volim osjećaj kad mi tijelo bridi od napora i umora, volim svoje ispitivanje granica. Možemo puno više nego što mislimo. S godinama sam naučila zaustaviti se, odmarati se i ne precjenjivati se, ali planinarenje zbilja donosi samo korist i dobar osjećaj.

Ako su koljena i kukovi dobro, nema razloga ne uživati u dobroj upali mišića.

Nikica: Fizički napor zapravo pada u neki drugi plan. Više uživamo u mirisima, vjetru, zelenilu, tišini, dodiru zemlje i trave kad ležiš i odmaraš se. Super je kad često prolaziš istim stazama pa gledaš kako se sve mijenja od gole šume do neprozirnog zelenila.

Slušati prirodu kad spava i kad se budi. Fantastično.

Jelena, vaša glumačka karijera nosi mnoge fizičke i emocionalne izazove. U kojoj mjeri vam planinarenje i trčanje pomažu u održavanju mentalne i fizičke ravnoteže za scenski rad?

Jelena: Jako puno. Prvenstveno jer cijenim svoje slobodno vrijeme i živim život mimo kazališta i posla, a onda jer me mentalno resetira, osnaži, zagrije. Igrala sam mnoge predstave subotama nakon utrka i vjerujem u to da sam bila slobodnija, neopterećenija.

Moj posao nas glumce uzme jako, a sa svojim tekstovima i ulogama smo gotovo neprestano. Dobro je kad ih malo prošećemo i prodrmamo dok je tijelo u nekoj drugoj prisutnosti – prisutnosti s prirodom.

Uživali smo

Planinarenje je, kažete, poboljšalo vaše povjerenje jedno u drugo. Koji su trenuci na planini najviše testirali vaše sposobnosti kao tima i kako ste to zajedno prevladali?

Jelena: Ja sam se u Nikicu jako pouzdavala kao vođu našeg tima u trkama i tako je i ostalo. Snalažljiv je i spretan, brzo odlučuje i ne odustaje. Tu se dobro pratimo. A i drukčije se slušamo i čujemo tamo negdje u šumi iznad Mošćenica. Možemo zbilja biti jedno za drugo. Puno nam to znači.

Nikica: Jelena je planinarila u visokom stupnju trudnoće.

Postoji li neko mjesto na planini ili staza koja vam je posebno draga i zašto?

Nikica: Učka je predivna planina sa super predivnim stazama, ali staza od Plomina do Vojaka meni je jedna od najdražih jer pokaže koliko je Učka i pitoma i divlja. Osjećaš da si doma i da si istovremeno jako daleko. I ima jedno mjesto na Ćićariji kamo volimo otići. Livada, nema signala i počinje divljina.

Kako je izgledalo snimanje vaše epizode »Planina«? Je li vam bilo teško održavati tempo snimanja dok ste se penjali na planinske vrhove?

Jelena: Hahlić i Grobničke Alpe dobro poznajemo i Mudna dol nam nije bila strana. Iako nam se po mnogočemu činilo kao da smo u tom kanjonu prvi put jer smo ga doživjeli prvi put s dosta vode u dijelu kad krene ferrata tj. dio gdje se ide preko sajli. Bilo je jako zabavno. Ekipa »Planina« je sjajna, ali baš sjajna, i baš smo uživali.

Nikica: Tempo je spor jer se vuče sva oprema, a teren je zahtjevan. Ali ekipa je bila fenomenalna i svi su tu jedan za drugoga. Puno smijeha i sve je lakše.

Nikica Jurjević, Jelena Lopatić i snimatelj Miran Krčadinac Flock, Foto: HRT

Bravo svi mi!

Koliko je različito snimati u prirodnom okruženju poput planina u odnosu na rad u kazalištu ili na sceni? Koji su bili najveći izazovi tijekom snimanja?

Jelena: Ovo snimanje je za mene bilo divno jer je cijela ekipa stvorila obiteljsko okruženje i, iako smo morali imati tzv. igrane momente za kameru, bilo je sve kao da ćakulamo na kavi. Valjda je nama to bivanje u planini zbilja kućni moment i vjerujem da je sve snimljeno prilično neposredno i spontano.

Jako sam zahvalna timu serijala na tom osjećaju. Puno ih pozdravljamo ovim putem. Svakog, svakog! Snimatelje Mirana i Marjana, snimatelja dronom Maslova, snimatelja tona Jana te divne Maju i Natašu koje su sve osmislile. Hvala vam.

Postoji li neki trenutak sa snimanja koji vam je posebno ostao u sjećanju – bilo zbog izazova, prirodnih ljepota bilo atmosfere među ekipom?

Jelena: Ah, toliko smo se smijali da ima cijeli jedan serijal videa i fotki »off the record« i »behind the scenes«.

Samo ću reći – svi smo na Hahliću imali puno osobnih velikih pobjeda! Bravo mi svi!!! I jako sam sretna što sam upoznala Ivana Juretića. Čovjek je inspiracija, multitalent koji radi arhitektonska čuda u planinama – takvih baš trebamo. I da ne zaboravim na PD Obruč i njihovog Vedrana koji čuvaju dom na Hahliću. Mi kao planinari baš smo im zahvalni za sve što čine.

Kako ste se osjećali dijeleći svoje privatne trenutke i iskustva s planinarenja pred kamerama? Je li bilo neobično razgovarati o tako osobnim temama u dokumentarnom formatu?

Jelena: Možda mi je bilo najteže izvući misao zašto volim planine jer zapravo nema nekog posebnog razloga. To nam je dio života i pruža nam nezamjenjiv osjećaj. A ja sam se više »prtljala« u odnosu prezentiranja sebe kao glumice jer mi je šuma nešto gdje sebe hranim drukčije i gdje volim zaboraviti na posao. Divno su nas vodile cure – redateljica Maja te Nataša koja je uz Maju i autorica i scenaristica. Te prekrasne žene zbilja znaju svoj posao, vole planinu i baš se veselimo vidjeti nas i kako je sve to ispalo na kraju.

Nikica: Zahvaljujući super timu nemaš osjećaj da se snima dokumentarac, već da si s društvom na planinarenju i da usput malo razgovaramo, a zapravo smo si puno rekli. Super ljudi – od Maje i Nataše s kojima imaš osjećaj da se znaš oduvijek, preko dronaša bojnika Marija koji je valjda čovjek za sve izazove i spreman za sve situacije. Spašava stvari u sekundi.

Do kamermana i tonca kojima je bilo najteže jer uvjeti u Mudnoj doli su sve samo ne za snimanje. A svi zajedno smo uživali jer smo na kraju svega planinarili. A to je ono zbog čega i postoji ovaj serijal – zbog ljubavi prema planini.