Ponekad, jednostavno, sve dođe na svoje. Život te nagradi, nagradi tvoje trude, makar bilo kad se najmanje nadaš. Treba samo imati mrvu vjere i hraniti se dobrim pričama. Baš je takva dobra i blagotvorna priča o pobjedi Đorđija Peruzovića na ovogodišnjem Splitskom festivalu.

U gradu kojem jedan festival zabavne glazbe nije dosta već mu trebaju dva, prava je priča na koncu bila samo jedna, apsolutni trijumf pjevačkog veterana koji je nakon 60 godina nastupanja, na svom oproštaju od Splitskog festivala, osvojio prvu nagradu i publike i žirija. Poletio je visoko Đorđi Peruzović pjevajući pjesmu »Letim u svemir« za koju je glazbu napisao Predrag Martinjak Peggy, a stihove Ivo Šćapanović i Juroslav Buljubašić. Prokurativama je tekla čista emocija.

Teško da ću reći išta originalno, ali moram konstatirati da sam vas jedva ulovio za razgovor. Svi vas novinari hoće, živite drugu mladost kako god da se okrene?

– Ha, ha, ha, izbacili su me iz mog penzionerskog ritma. Ali dobro je, svakog čuda za tri dana.

Tekst pjesme je dijelom napisao splitski poduzetnik Juroslav Buljubašić, koji je nedavno iznenada preminuo. Osjetila se jaka emocija i u vašoj izvedbi.

– Kada sam na prvom izvođenju vidio njegovu obitelj u prvom redu, suprugu, brata, djecu, došla mi je knedla u grlo i skoro sam prestao pjevati. Jake su to emocije, bili smo dobri prijatelji. Iznenada je umro, tako da je bilo pitanje hoćemo li pjesmu izvesti na festivalu. Očito je da je publika osjetila te emocije, pa je glasovala za mene, a pjesma je toliko dobra da ju je i stručni ocjenjivački sud ocijenio kao najbolju. Rijetko se događa da se poklopi ukus publike i žirija, ali u ovom slučaju je tako bilo.

Nakon više od 60 godina karijere knedla u grlu!?

– Ne možete to predvidjeti. U drugoj izvedbi, onoj nakon što sam dobio nagrade, sve je bilo normalno. Normalno je sve bilo i dan prije finala za autorske večeri Nenada Vilovića gdje sam pjevao »Di si bija kad je grmilo« i »48 uri kad bi traja dan«. Ali kad sam vidio u prvom redu njegovu familiju, zapela mi je knedla u grlu.

Pjesma je nesumnjivo kvalitetna, vi ste pjevačka legenda, ali poručuje li nam ipak ova pobjeda još štogod!? Je li se to publika poželjela dobrog, starog, normalnog nastupa i pjesme? Jesmo li u jednom trenu dobili s »Putujem u svemir« sve što nam u današnje vrijeme fali, ili je nešto drugo ipak u pitanju?

– Tekst pjesme je napisao Ivo Šćepanović i moj prijatelj Juroslav Buljubašić, a uglazbio ju je Predrag Martinjak iz Zagreba, jako dobar kompozitor. Čim sam vidio tekst znao sam da je pjesma neobična, da nije »idi mi, dođi mi« kao što to danas pišu pisci tekstova. A kad sam čuo i glazbu odmah sam pristao.

Buljubašić je bio moj dobar prijatelj, jako me cijenio, kao dijete je živio pored Prokurativa, pratio je moje nastupe i insistirao je da mu ja pjevam tu pjesmu. Inače se ne bih uopće pojavio na festivalu. Ali s obzirom na to da smo bili dobri prijatelji i da je bila dobra pjesma, rekao sam: »S ovakvom pjesmom treba završiti festivalske nastupe na Splitskom festivalu nakon 60 godina pjevanja.«

E, tu smo sada kod male polemike. Jeste li vi počeli pjevati na Splitskom festivalu 1963. ili je početak nastupanja 1958.!?

– Zvanično sam 1963. počeo pjevati na festivalu. Bila je to »Balada o tovaru« Zdenka Runjića, Tereza Kesovija u alternaciji, i dobili smo odmah treću nagradu publike. Međutim, jedna moja prijateljica na Facebooku me obavijestila da je 1958. bila na priredbi u »Vicka«.

Ja sam tad bio plesač, a kako na tu priredbu, a bila je matineja, stjecajem okolnosti nije došao Jimmy Stanić, pokojni Đeki Srbljenović pita mene znam li što pjevati. Ja mu kažem da malo pjevam po doma, a on će na to: »Daj, molim te, izađi van da popunimo program!« Na San Remu je tad prvu nagradu dobila pjesma »Volare« Domenica Modugna.

Izašao sam van, otpjevao je i publika me jako lijepo primila. Najinteresantnije je da volare znači letjeti. Za zvanični početak moga pjevanja »Volare«, a za kraj, evo, »Letim u svemir«. Ima neke simbolike.

Goto: Milan Sabic/PIXSELL

Slab na tekst

Znao sam da ste bili plesač, ali nisam znao niti da ste se rodili u Šibeniku pa živjeli k’o dijete u Vrboskoj na Hvaru, a bome niti da ste htjeli biti nogometaš i boksač.

– U Šibeniku sam se rodio sasvim slučajno. Otac je bio pomorac, upravitelj stroja, a mama je išla kod sestre koja je bila učiteljica u Šibeniku. U rodnom listu piše da se zovem Juraj Điđi Peruzović. Zašto Điđi Paruzović!? Zato što je moja nona bila Talijanka Bepina Zanetti koja je iz Genove došla u Pulu i tamo se upoznala s mojim nonom. Ona je dodala Điđi. Inače, u Vrboskoj se svi koji su Juraj zovu Đorđi, odmah ih prekrste.

Tako da sam ja ostao Đorđi i svi me zovu Đorđi, makar mi na osobnoj piše Juraj Điđi Peruzović. Čini se meni da je nona kriva da ste u duši, ako se smije slikovito reć’, Talijan. Volite se lijepo odjevati, volite lijepo pjevati… – Ima tu neke logike. Uvijek sam volio talijanske pjesme, vozio Alfe, za svaki festival odlazio obuć’ se u Padovu.

U Padovu sam išao i 1984. Kasno sam se krenuo vraćati prema Splitu, pa sam morao prenoćiti u motelu u Karlobagu. I ostavio sam odijelo u motelu, u ormaru pa tek u Zadru primijetio da ga nemam.

Morao sam se vratiti nekih 200 kilometara natrag po odijelo, taman da na festival stignem zadnji čas. Već je festival počeo, već su me i najavili kad sam zatvarao kaiš na hlačama. Pjevao sam »Samo ti« sa Snježanom Naumovskom, pjesmu Joška Banova, i dobili smo prvu nagradu stručnog žirija.

Puno je lijepih pjesma iza vas, a meni je drago da sam otkrio da ste pjevali i stihove Momčila Popadića »Na dnu dobrog mora«.

– Povremeno se i sam bavim pisanjem tekstova pa ako mi se neki stih svidi, uzmem ga i napravim pjesmu. Čak sam i pobijedio 1994. na Splitskom festivalu pjesmom »Dok ploviš morima«, a pjevala ju je Zorica Kondža. Dobili smo grand prix. Popadić je bio moj dobar prijatelj i nekoliko sam pjesama napravio na njegove tekstove iz knjižice koju mi je dao. Znači, slabi ste na dobar tekst. – Osnova je dobar tekst i uvijek vodim računa da mi tekst bude prvoklasan. Za mene su pisali Popadić, Fiamengo, Britvić, Zuppa… Sve profesionalci koji su jako dobro radili svoj posao, za razliku od današnjih. Danas se svatko laća pera i misli da će to biti nešto, a to je uglavnom loše.

Smeta li vas to što su se malo izgubili kriteriji, ne samo u glazbi?

– Naravno da mi smeta. Uvijek sam imao visoke standarde što se tiče pjesama koje sam pjevao. Tu i tamo bi se potkrala neke pjesma koju bi mi poturili. (Smijeh) Uzmeš neku stvar za ploču, ona bude na A strani, a na B ti i poznati autori nekad nešto poture. Prije dvije godine sam izdao album s 12 svojih najvećih hitova, najvećih uspjeha, sa Splitskog festivala, a sada imam namjeru napraviti CD s 12 mojih najvećih neuspjeha.

O, to bi bilo divno, ma hoće li biti teško odabrati!?

– Bit će teško, ali pronaći ću nešto s B strana svojih ploča. Malo je šala…

Bome i nije. Možda se pokaže kao novi trend!?

– Ha, ha, ha, moglo bi bit’.

Prošla vremena

Puno pričamo o prošlim vremenima. Scena je bila jaka, a svi ste nekako bili u dobre makar pjevački posao traži jak ego. – Čini mi se da smo više bili u dobre mi onda nego ovi danas. Mi smo svi bili prijatelji, pogotovo ja. Nemam neprijatelja, cijenim sve svoje kolege i oni cijene mene, naravno. Je li tome bilo tako i zato što su neki od vas nastupali na puno većem tržištu? Vi ste bili zvijezda i u Čehoslovačkoj, SSSR-u, DDR-u…

– Ovi današnji pjevači ne izlaze iz regije, a mi smo izlazili vani. Samo u bivšem SSSR-u imao sam 800 koncerata, tamo snimio uživo ploču, baš kao i u Čehoslovačkoj. Pjesma »Di si bija kad je grmilo« je osvojila bratislavsku Liru, a bio sam na festivalima i u Bugarskoj, Poljskoj, Istočnoj Njemačkoj i svuda sam snimio ploče. Današnji mladi, koji su odlični pjevači, ne izlaze iz regije, nemam pojam zašto.

Ima li koja dobra anegdota iz tog doba, tih inozemnih koncerata?

– Ima anegdota dosta, ali je meni najdraža ona iz Hrvatske. Pjevao sam u Gruziji pred 40.000 gledatelja na stadionu Tbilisiju, i u drugim gradovima u velikim dvoranama i na stadionima, ali sam u skroz drugačijoj atmosferi jednom prilikom pjevao u Čavlima. Bila je zima, došli smo u neki dom, počeli se spremati za svirku, međutim nema nikoga, baš nikoga, samo jedna žena naslonjena na šank.

A kako su mene učili da moram pjevati jednako i za 40.000 ljudi i za jednog čovjeka, pjevao sam za tu ženu. Ona je ispočetka pažljivo slušala i pljeskala, međutim aplauz je bio sve tiši i tiši da bi mi u jednom trenu rekla: »Gospodine Peruzović, kad ćete završit’!? Ja moram počistit’ salu, jer me doma djeca čekaju.« Ha, ha, ha!

Znači treba se jednako davati publici koliko god da je ima, i treba pazit’ na odijevanje. Štono bi se reklo, slabi ste na lijepu odjeću!?

– Uvijek sam se oblačio dobro, pratio sam uvijek kako su se oblačili u San Remu. Prije 50 godina u Münchenu sam kupio svjetleće odijelo, od staniola je bilo. U SSSR-u to nikad nisu vidjeli, pa su me zvali ‘Želiozni čolovek’ kad bi upalili svjetlo. Međutim, pjevači tek danas nose tu odjeću svjetleću. Pedeset godina sam ispred njih. (Smijeh)

A da ste otišli put ozbiljne glazbe ne bi se ni mogli tako odijevati. A malo je falilo, zar ne?

– Malo je falilo. Išao sam u Muzičku školu, solo pjevanje kod gospođe Branke Ristić. Dobro mi je išlo, pa kad su joj došli iz teatra da im preporuči nekog za jednu malu ulogu u »Don Carlosu«, preporučila je mene. Međutim, doznali su da pjevam po gažama i rekli mi: »Hvala.« Zahvalio sam i ja njima i krenuo put zabavne glazbe. I nije mi žao, jer sa zabavnom glazbom sam stvarno obišao čitav svijet, i Južnu i Sjevernu Ameriku, i Novi Zeland, Australiju, čitavu Europu.

Jeste li možda poželjeli gdje i ostati, u nekom gradu, zemlji?

– Ima gradova koji su mi jako dragi, recimo na sjevernoj strani Lenjingrad odnosno Sankt Peterburg koji je fenomenalan grad, a na južnoj hemisferi je bio Sydney. Zvali su me u Perth da ostanem.

Jedna šinjorina je došla napraviti sa mnom intervju i toliko se zbunila da sam više pitao ja nju nego ona mene. Njen urednik me pitao bih li ostao raditi na radiju kao voditelj programa. Ipak me Split najviše vukao, ipak je to grad mog odrastanja. Uvijek se vraćam u Split, iako sam vidio prekrasne gradove.

Cavallo di battaglia

Nego, znate li vi da smo nas dvojica bili jedan drugom konkurencija. Pjevali smo jedan kontra drugog na večerima »Ustanak i more« Splitskog festivala. Vi solo, naravno, a ja u zboru osnovnoškolskom »Marijanski tići«. Moram priznati da mi je bila velika čast pojaviti se na pozornici, pa makar i u zboru.

– Pa naravno! Svatko voli doć’ tu i pokazati što zna. Moja unuka, mog sina kćerkica, ima sedam godina. Interesantno je da je ona praunuka Tome Bebića. I zove se Leuta po pjesmi »Leute moj«. Dan prije finalne večeri, kad sam pjevao »Di si bija kad je grmilo«, htio sam je izvesti na pozornicu, međutim, malo se sramila, pa nisam htio forsirati. Prekrasna je, lijepa curica.

A ako će tu genetika svoje odraditi kako valja, imamo mi buduću veliku zvijezdu.

– Voli ona pjevati. Inače se bavi sportom. Nona njena se bavi plivanjem, tako da vježba skokove u vodu, već skija, osvaja medalje u plivanju. Talentirana je jako.

Onda je najljepše bit dida!

– Je. Je, je.

Lako moguće da ću sad postaviti blesavo pitanje, ali ajde… Je li vas ikad itko pitao: »Di si bija kad je grmilo!?«

– Svaki dan me to pitaju. Idem ulicom i stalno to viču za mnom. (Smijeh) Svaki poznati pjevač mora imat’ jednu, dvije pjesme po kojima je prepoznatljiv. To se zove cavallo di battaglia. Sinatra je imao »My way«, Tom Jones »Green, green grass of home«, tako i ja imam »Di si bija kad je grmilo«. Da danas ta pjesma ide na festival, opet bi pobijedila, jer je to pjesma koja podiže publiku. I nakon 50 godina ljudi se dižu na noge i skaču kad je čuju.

Ma, pamte se i drugi uratci. Recimo pjesma »Smiraj«.

– To je moja pjesma. Napisao sam je kad smo bili na turneji u Sibiru. Bila je jadna djevojka sa mnom, zvala se Larisa i ja sam joj napisao tu pjesmu. Kad sam došao u Split htio sam je poslati na festival i dao sam mnogima da mi naprave tekst. Međutim, nitko nije napravio tekst koji se meni dopada i onda sam ja to složio. Pjesma je jako dobra, sviđa se ženama srednjih godina.

Neću vas puno o planovima pitati. Zapravo, čekam k’o ozeblo sunce ovaj CD s 12 neuspjeha. Ali ajde da vas za kraj pitam ovo: da morate izabrati svoje tri najdraže pjesme bi li se dalo?

– Bi. Meni je osobno najdraža i najkvalitetnija »Ponoćno sunce«. Najkomercijalnija je »Di si bija kad je grmilo«. A meni najdraža, s obzirom na to da je to moja pjesma, je »Smiraj«.