Točno u ponoć, u utorak 1. lipnja, nakon 37 godina, prestalo je emitiranje programa Radija 101. Deset dana ranije Vijeće za elektroničke medije odbacilo je ponudu za koncesiju za frekvenciju 101 MHz kao nevaljanu zbog nepotpune dokumentacije.

Zaposlenici radija tražili su izdavanje privremene koncesije kako bi mogli nastaviti s emitiranjem do novog natječaja i koncesije. Zahtjev nije prošao, jer, pojasnili su iz VEM-a, Zakon o elektroničkim medijima ne poznaje pojam privremene koncesije.

Vlasnik radija Thomas Alexander Thimme održao je tiskovnu konferenciju, djelatnici Radija sastali se s čelnicima VEM-a, a VEM je brzo pokrenuo novi postupak dodjele koncesije. Eto nade, makar tko zna tko će se sve za koncesiju kandidirati i na koncu je dobiti.

Radio 101: fenomen, simbol, podsjetnik da smo nekad bili mladi i da je bilo bolje, a možda i slobodnije. No, ako je 1996. zbog pokušaja da se radiju uzme koncesija Trg bana Jelačića bio dupkom pun, što nije mogao ignorirati ni tadašnji ‘gospodar svih političkih valova’ Franjo Tuđman, ovaj put jedva da je itko suzu pustio.

Vremena su druga. Možda je i zato priču o Radiju 101 teško ispričati, jer ne postoji jedna ‘istina’.

Smijeh slobode

Bosiljko Domazet, danas savjetnik u kabinetu ministrice turizma, prvi je urednik kulture u onoj prvoj redakciji koja je 1984. povela Stojedincu put naprijed. I danas je na Radiju Silvestar Silvije Vrbanac, prvi glazbeni urednik Stojedinice i čovjek od čije je ilegalne radio postaje Šlic Stojedinica i nastala.

Vrbanac nas dočekuje s darovima, s ono malo preostalih naljepnica s logom na kojem piše Radio 101. Pali televizor, pa pušta DVD na kojem je snimio valjda sve slikovno što se od 1984. na ovamo na malim ekranima prikazalo vezano za Stojedinicu.

Na prastaroj snimci tad nove redakcije, evo i njih dvojice: Domazet crnih vlasi, Vrbanac mladenačke brade koja i priliči momku od 23 godine. Vadi Vrbanac i još jedan raritet, požutjeli papir imena »Odluka o osnivanju omladinskog radija«.

Datum je studeni 1982. godine. Onaj tko je osnivanje blagoslovio je Savez socijalističke omladine Jugoslavije, Gradska konferencija SSOH Zagreb. Razgovor počinje lijepim uspomenama. Prisjetio se Domazet kako su mu u studio došle glumice Urša Raukar i Alma Prica ne bi li snimali jinglove.

– Odemo mi u studio, a one su bile tako uzbuđene tim dolaskom u radio i počele su se luđački smijati. I ja sam mahnuo Macu da počne snimati. Imam pet minuta njihovoga smijeha! I to je ono što bih ja nazvao, po knjizi o Feralu, smijeh slobode. Onaj vedar, mladenački smijeh – spomenuo se Domazet.

Na to Vrbanac s police vadi magnetofonsku vrpcu na kojoj je originalni tonski zapis snimanja onog znanog jingla koji kaže: »Ja sam mali, pa sam vrijedan i slušam Radio 101«. Snimali su ga Vrbanac i pokojni Nenad Nešo Radulović iz beogradskog benda »Poslednja igra leptira«.

– Pustiš Nešu, a on iz glave baca džinglove. Oni su nama tada razbijali barijere sa svojom slobodom. Imali su Indeksovo radio pozorište na Radiju 202 i razbijali su nam led. Govorili nam kako možemo imitirati glumce, pričati izmišljene priče. Bili su ispred nas, jer su radio sličan nama imali već pet godina. Poslije smo, za vrijeme Miloševića, taj led mi razbijali njima – priča Vrbanec.

Lažna potvrda

Kad zapravo radio počinje s radom!? Službeno, to je 8. svibnja 1984. godine. Neslužbeno, radio je počeo emitirati još 1983.

– Imali smo novogodišnji program i počeli smo emitirati na temelju dosjetke, ja bih rekao lažne potvrde, da imamo pravo emitirati, jer je prvi i odgovorni urednik Dobrivoje Keber tada bio u Beogradu u Saveznoj upravi i dobio je dozvolu da emitiramo na području Studentskog naselja »Sava«.

Prvi ozbiljniji program je tako počeo za Novu godinu 83./84. – kazuje Domazet.

Program je trajao ravno dva sata. Samo, kako su oni tako mladi, nadobudni, drugačiji, pa još nezadojeni socijalističkim idejama, uspjeli šarmirati tadašnju vlast da im išta dozvoli!?

Domazet će reći kako sve zasluge za to idu čovjeku kojeg svi zaboravljaju i ne spominju, Ivanu Majstoroviću, prvom čovjeku zagrebačke socijalističke omladine.

– On je onaj koji je, makar ne znam na koji način, uspio tu gradsku konferenciju omladine nagovoriti, ili inicirati da se taj radio osnuje s velikim, ambicioznim projektom da radio kasnije postane i televizija.

I još nešto valja spomenuti, a zaboravlja se, a to je tehnika. Tehniku je osposobio tada radnik Studentskog centra, pokojni Fahrudin Kulenović. On je zapravo nabavio svu tehniku. Da njega nije bilo nikada ne bi radio proradio – ističe Domazet.

Nije, kazat će Domazet, ni politički kontekst u to doba od pokretanje radija bio posve bezazlen. Podsjeća kako je ta 1984. godine bila godina Bijele knjige.

– To je bilo vrijeme kad su Šuvarovi bojovnici, kako smo ih mi zvali, pisali tekstove u novinama kako treba postupati s neprijateljem – podsjeća Domazet.

Jedini »iskusnjaci«

Još je jedan dobar razlog zašto je odabir sugovornika iznjedrio ovaj dvojac. Od svih članova prve redakcije, oni su jedini koji su tad imala neko radijsko iskustvo. Vrbanac je imao ilegalni radio »Šlic«, dok se Domazet na radiju okušao na Radiju Rijeci u omladinskoj radio emisiji »Bura«. Od »Šlic« radija je sve i počelo, godinu dana prije Stojedinice.  

– Bili smo škvadra koja je voljele HiFi. Imao si kazetofon, gramofon koji je bio toliko kvalitetan da je trebao samo odašiljač i mikser. Mikser sam kupio u Trstu, sam ga složio, koštao je 133.000 lira. Za odašiljač se pobrinuo dečko koji je genije za elektroniku.

Bila je samo diskusija kako sakriti odakle dolazi signal. U zgradi moje mame imali smo antenu i izrezali je na tu valnu dužinu od 101 MHz. Zašto 101?!

Radio Kopar je emitirao na 101 MHz do sedam navečer, i skener RSUP-a (Republički sekreterijat unutrašnjih poslova) je imao tu frekvenciju zabilježenu da je preskače, jer je normalna difuzna frekvencija, a kontrolirali su frekvencije koje nigdje nisu bile evidentirane.

I mi bismo počeli u pola osam, osam, nakon Kopra. A oni nisu imali pojma – priča Vrbanac.

Svidjelo se to njegovu susjedu koji mu je ponudio da ga poveže s novinarima »Starta«, pa da o njima četvorici osnivača »Šlica« piše. I pisalo se, uz sliku s leđa i konspirativna imena.

No, milicija svojim metodama tjera autora fotografije da oda tko su momci od radio »Šlica«. Danas će Vrbanac reći kako je miliciju mučilo ponajprije to što je radio postojao, a oni to nisu znali.

– Još im je diglo živac to što smo koristili telefonske govornice za kontakt program. Znali smo brojeve govornica, svaka ima broj, ali to nije bilo javno.

Skužili smo šablonu po kojoj su brojevi složeni. Daš broj govornice u eter, a jedan od nas četiri je išao tamo, snimao razgovor, kojeg smo montirali u kuhinji i išli u eter s njim – priča Vrbanac.

Psovka u eteru

Ne čudi stoga što je Stojedinica prva na kojoj se išlo s kontakt programom, prva pustila slušateljsku psovku u eter. Članak u »Startu« imao je efekta. Na scenu stupa spomenuti Majstorović, sekretar gradske omladine.

Zove Majstorović Vrbanca na razgovor.

– Ali, nisam se dao lako nagovoriti. Rekao sam: ljudi, ja sam vam na sasvim drugoj strani, ja sam delinkvent. Htio sam ih odbiti.

Zadnji moj uvjet je bio da mi treba 10.000 njemačkih maraka za ploče i svaki mjesec 1000 maraka da idem po nove ploče. Kaže on – može! Više nisam imao kud – prisjeća se Vrbanac tog 1. prosinca 1983.

Je li Majstorović uopće znao što će dobiti, odnosno su li oni na radiju uopće znali kojim će pravcem krenuti.

– Ja sam znao da će to biti opasno slušano – veli Vrbanac.

Temelj takvoj tvrdnji našao je u glazbi, u fonoteci koju su gradili, u odluci da ljudi zagriženi za pojedini glazbeni pravac imaju tematske emisije, u tehničkim i programskim inovacijama.

– Kako napraviti dinamični program? Tako da jingl pustiš da nema pauze. A kako ćeš to učiniti ako je na početku blenk!? U Jugotonu su nam napravili male kazete po tri minute, premotaš ih na kazetofonu u studiju i jingl je odmah bio spreman – otkriva Vrbanac.

Uz njih dvojicu tu su i urednik redakcije društva Dražen Duilo i urednik aktualne političke redakcije Željko Roško. Emitira se iz prostora Studentskog centra. Domazet apostrofira uradak, odnosno, kako kaže, genijalnu i alternativnu priču koja je trajala ravno četiri utorka, emisija »Frigidna utičnica«.

Povijesna je istina, ističe, da je tu emisiju koja je otvarala prostor slobode osmislio Sead Alić, a ne Toni Marošević koji se pojavio kao gost u jednoj od emisija.

– U dvorani gdje je bio naš miks pult, probe je imao Haustor za svoj povijesni album »Treći svijet«, tamo je svirao i Boško Patrović, bili plesnjaci. Govorim o tom kulturnom kontekstu i buđenju omladinske svijesti za nešto što je važnije od toga da dobiješ jeftinu hranu u Studentskom centru.

Inače, mi smo kao zaposlenici SC-a imali bonove – 60 posto bonova je bilo za hranu, 40 za piće. Uglavnom, znam da smo slabo jeli, mijenjali bonove one za hranu za one za piće – veli Domazet.

– A pili smo Havana club, kubanski rum. Bili su Nesvrstani i Hrvatska je uvozila s Kube najbolji rum na svijetu – smije se Vrbanac.

Kritika svega i svačega

Glazba, kulturni kontekst, a usporedo s tim kreće i kritika svega i svačega. Željko Roško, primjerice, svoj komentar vijesti daje preko glazbenih isječaka i zvučnih efekata. Ljudi ima praktički prilaze sami.

– Bili smo odskočna daska za slavu – veli Vrbanac.

U redovima se čeka red na audicijama za voditelje.

– Rekao bih da je to bilo prštanje kreativnosti, ali je bila i slobodarska atmosfera, veselje što se sve događa odmaknuto od aktualne politike, iako je aktualna politika imala svoje prste u svemu tome. Znam da su sve govorne emisije bile snimane na kazetu i odnošene u Centralni komitet – kaže Domazet.

Željko Roško preći će s vremenom na Hrvatski radio, Dražen Duilo ide u »Slobodnu Dalmaciju«, Domazet je odradio tu prvu godinu kao mandat, jedno vrijeme radio i u tehnici da može platiti stanarinu da bi i on krenuo dalje put tiska.

Vrijeme teče, eto i hrvatske države. Vrbanac će reći kako se ona kritičnost radija prema bivšoj državi, prenijele i prema novoj državi.

– To je jedna navika kritiziranja svega i svačega bez uspostavljenih kriterija. Ja i pokojni Željko Matić, koji je bio jako važan i sposoban, tu smo bili antipodi. Moj je stav bio da nije više najbitnija politika nego stvari koje su bitne za politiku, kao ekonomija – priča Vrbanac.

Na političkom nivou se, kaže, nisu znali iščupat’ iz kritizerstva. Franji Tuđmanu je to izuzetno smetalo.

– Svakog tko je i malo bio protiv, on je odmah gurao u crvene, žute vragove. On je to gledao čisto politički i antidržavno. Što je više on stiskao nas i slobodu izražavanja, mi smo više išli u kontru. Week Report mu je totalno išao na živce, sve što je on branio mi smo forsirali tipa Dinamo – pojašnjava Vrbanac.

Dani ponosa i slave

Kreće akcija s vrha da se radiju uzme koncesija. Godina je 1996. Na Trgu je, u znak potpore Radiju 101, preko 100 tisuća ljudi, kažu spontano. Previše i za Tuđmana.

– Međutim, dan prije je stvar već bila riješena. Na Cvjetnom trgu je bio skup i to je bio spontani skup. Tada smo već dobili koncesiju i ja sam na tom skupu, na toj skeli, rekao: »Imamo privremenu koncesiju!« – prisjeća se Vrbanac.

Ti su dani dani ponosa i slave. No, što nakon? Počinju li tu krize? Reći će i Vrbanac da se pojavilo par struja unutar radija, da počinju netrpeljivosti. Oko čega su se sukobljavali, pitamo. »Oko gluposti«, kaže Vrbanac.

Radijska scena raste, marketinški kolač je manji, a navike su stare, i one dobre i one loše pogotovo. Vrbanac je tad direktor pa pokušava, kako veli, uvesti financijskog reda. Novi zakon traži drugačiju podjelu vlasništva, Grad ulazi u igru, a ono što je ostalo dijeli se među djelatnicima, taman da krene priča »zašto on, a ne ja«.

Na van se možda sve i ne vidi, ali unutra se mijenjaju odnosi na gore. A možda je jednostavno Tuđmanova smrt razotkrila da i na Stojedinici ima i lijevih, i desnih i onih centralno, odnosno razorila zajedništvo sad kad je nestalo, uvjetno rečeno, glavne mete za kritiku!?

– Možda glupo uopćavam, ali ta jedna navika ovih prostora da kad ‘tate’ više nema, nema ni teleta kojem ćemo se klanjati. Meni je to strašno – kazuje Domazet.

I vrijeme čini svoje. Vrbanac kaže da je onaj tko je osnovao obitelj postao konformista, pa tako i on kad je dobio kćer Rozu. Godina 2009. nakon svega i zbog svega donosi stečaj. Otkrilo se, veli Vrbanac, da je tadašnji direktor zadužio Radio na sve strane dijelom i zato što su neke od vedete smišljali nove emisije koje je trebalo platiti.

S druge strane slušanost pada, marketing radi slabije. Kritičnost prema svemu kao da više nije slušateljima dovoljan vab. Nema novca za plaće. Prvi stečajni upravitelj želi odmah stečaj.

Radijski ljudi su se uspjeli izboriti za novog stečajnog upravitelja koji radi stečajni plan koji je spasio radio. Uslijedio je novi natječaj za koncesiju, na koji se javio jedino Jura Hrvačić.

Već je bio i položio 15 milijuna kuna kada premijerka Jadranka Kosor donosi zakon o zabrani prijenos koncesija. Natječaj se poništio. Ide novi.

I tu dolazi Nijemac, sadašnji vlasnik Thomas Alexander Thimme. Vrbanac će danas reći da ih je u dobroj mjeri obmanuo dobro dizajniranom pričom. A opet druge opcije nije ni bilo.

Aktualni trenutak

Što se pak tiče aktualnog trenutka, radio je ugašen i zato jer na računu nije bilo novca za tri mjeseca poslovanja. Hoće li ga biti sada kad je VEM raspisao natječaj za istu, ‘staru’ frekvenciju!? Vrbanac nije siguran da hoće. Budućnost i nije blistava, velimo.

– Čini mi se da je vrijeme da se završi jedna faza radija, da se zaokruži vrijeme uspona i padova. Ne znam ni što će biti s radio industrijom u budućnosti.

Ide novi natječaj za frekvenciju 101, bilo tko se može javiti i čini mi se da će se javiti neki koji su izrasli iz Radija 101, poput Yammata, radija 808, ili neki novi koji su poput Manjinskoga društva pisaca već poslali VEM-u prijedlog da se osnuje tzv. manjinski radio pri čemu društvo ne cilja na ovu frekvenciju – na to će Domazet.

Vrbanac na to domeće da za sve to treba imati novca. Sve se, eto, u končanici ipak svodi na lovu. Stojedinica je, velimo, možda poput dinosaura koji se u jednom trenu nije znao prilagoditi promjenama oko sebe?

– Gramzivost, hrvatska gramzivost – na to će Vrbanac.

Stojedinica je prestala s emitiranjem a da nitko suzu pustio nije. Vremena su nova, radio je drugačiji i to je možda ipak neki poraz svih nas. Treba nam i novo i drugačije, pa makar se zvalo isto – Radio 101!

Možda su toga u nevolji postali svjesni i oni koji na radiju rade, pa se zato od oprostili objavom koja kaže: »Kao što znate došao je kraj jedne ere, hvala vam svima što ste uz Radio 101. Za sad nastavljamo na streamu i nadamo se skorom slušanju na frekvenciji 101.«

Vrbanac: Španjolsko iskustvo zlata vrijedno

Prije Radija 101 Vrbanac je radio na radiju u Španjolskoj!

– Došao sam u Palma de Mallorcu kao turist i imao sam fenomenalno snimljene kazete s najnovijom mjuzom. Otkud dobra mjuza!?

Moj susjed Austrijanac je švercao ploče iz Austrije i Italije za disko klubove, ali bogu hvala bio je toliko škrt da nije kupio kazetofon, pa bi prije nego je prodao ploče dalje došao kod mene snimat kazete da ih ima za sebe.

I ja kazete s tom glazbom nosim u Španjolsku – priča Vrbanac.

Radio što ga je iz jednog lokala emitirao Amerikanac postao je radi te glazbe jako slušan i popularan. Svuda po gradu sviraju Vrbančeve kazate. U konačnici, Vrbanac za Amere snima kazete, miksa program, radi džinglove i na koncu i govori u eter na engleskom kad 1983. radio seli u pravi studio. Iskustvo zlata vrijedno, jedina je nevolja što za to nije bio i plaćen.    

Domazet: Riječka energija važna za hrvatsku kulturu

Bosiljko Domazet školovao se u Rijeci, prvo elektrotehnička škola, a onda tadašnji Fakultet industrijske pedagogije, smjer organizacija kulturnih djelatnosti. Rijeka je, veli, dio njegova odrastanja, vrlo važan.

– Sebično, kao onaj koji je živio u Rijeci, moram reći da Zagreb nije imao kreativnu energiju kao Rijeka. Govorim o punk euforiji, govorim o grupama Paraf, Mrtvi kanal i drugima. Jedini je problem je taj da Rijeka nije imala izdavačku kuću da sve nadmaši, a ne da se pojavi ‘sića’ poput Prljavog kazališta.

Za nas na radiju je to bila estrada – priča Domazet o tim formativnim godinama.

Kaže kako bi volio da netko napravi monografiju o Stojedinice i čini mu se da bi to mogla samo riječka naklada Val koja je napravila Smijeh Slobode, Polet – igraonica za odrasle i monografiju Val.

– Riječka energija je napravila nešto bitno za hrvatsku kulturu, nije zagrebačka izdavačka kuća to napravila – ističe Domazet.