Umro je Mislav Bago. Vijest je letjela naokolo, jer loše vijesti imaju taj običaj da se nestvarno brzo šire. I uvijek je isto; prvo nevjerica, onda ono malo nade da je netko tu pogriješio, krivo shvatio nešto i da nije istina, a onda tuga.

Na portalima fotografija crno-bijela, Bagina karakteristična poza u studiju i ona bijele slova velika koja kažu; Mislav Bago, 1973. – 2022.

Bagin stil

Otišao je onaj za kojeg vele da je bio sinonim televizijskog novinarstva bez kompromisa. Otišao je onaj po kojem se inzistiranje na jasnim odgovorima – makar preko put vas sjedio i Sveti Otac a kamo li ne naši političari – zove Bagini stil.

I jest, prvi ga je na malim ekranima promovirao, a sve da se nekom činilo i zericu agresivno davao je takav stil rezultata i mnogi su htjeli biti poput Bage, da se može tek tako i da je lako.

Otišao je onaj zbog kojeg je kolega Boris Rašeta jednu od svojih TV kolumni za tjednik Novosti naslovio sa „Nama džabe ni u starog Bage”.

I nije bilo džabe, ni za Sanadera, ni za Račana, ni za Plenkovića, ni za Milanovića…. Ni za koga. Zato se pamti da ga je premijer, nema dugo, u jeku afere Žalac, nazvao kampistom, čovjekom iz kampa.

„Ne možete tako sa mnom razgovarati. I nisam kampist!”, odgovorio je premijeru Bago.

Njegova bila zadnja

I njegova je, i opet, bila zadnja onako kako je bila zadnja onomad kada je tada nestvarno moćnom Ivi Sanaderu kazao: „Nećete vi mene učiti kućnom odgoju.”

Goli fakti kažu da je Bago višestruko nagrađivani novinar, reporter i politički komentator, a zapravo toliko je toga u njegovu životopisu da se onom ‘prosječnom’ TV gledatelju čini da je na malim ekranima oduvijek.

Tko će se svega i sjetiti. No, može to, recimo, i ovako… Godina je 2000.

Ulaziš k’o novak u saborsku sobu za izvjestitelje, a tamo je već Bago, znatiželjan, prodoran, ljubopitljiv, brze reakcije i vazda od pomoći, suvereni vladar situacije baš kao da je sve sazive pratio od stoljeća sedmog na ovamo.

Na društvenim mrežama dobar neki svijet se oprašta od Bage. Svatko tu, čini se, ima neku svoju osobnu uspomenu, pa je kani čuvati za vazda.

Postulat kojim se vodio

Novinarstvo koje je život, ili život koji je novinarstvo…Zaredali su odlasci Novinara, u malo vremena napustili su nas Antun Masle, Vladimir Matijanić, Mislav Bago, taman da se čovjek pita ima li smisla, u svijetu današnjem ovakvom kakva je, davati se stoposto i strastveno ičemu, pa i novinarstvu.

U Mislava Bage te i takve dileme nikada nije bilo. On je bio onaj koji pita i inzistira na odgovorima.

Zato je, kad bi ga pitali koji je to postulat kojim se vodi, i govorio: „Svaki dan raditi prilog ili intervju kao da vam je prvi i posljednji.

Prvi da pokažete najbolje što znate, a posljednji da ostavite pečat na svom radu.”