Možda je dio onoga što se zbiva na svjetskoj rock-sceni u prvih pet mjeseci ove 2023. godine malo prejako nazvati “olujom oldtajmera”, ali ta odrednica prilično je precizna ima li se na umu da je od siječnja do kraja svibnja ove godine objavljeno više od dvadeset novih studijskih albuma autora i grupa koje su karijeru počeli davnih, davnih šezdesetih, a vrhunce slave doživljavali sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća.

I još su tu! I to ne mali broj njih! Definitivno – nije riječ o uobičajenoj pojavi. Da je nove albume objavilo njih pet-šest, još bi se i moglo reći da se neki vitalni ohohogodišnjaci nikako ne daju godinama i protoku vremena, ali kad bez po muke nabrojite njih dvadesetak (a ima ih sigurno još!), onda je jasno da je riječ o nečem nesvakidašnjem.

Korona-faktor

Naravno, nameće se logično pitanje zašto i kako odjednom tolika produkcija, tim više što uz nekoliko njih, koji su itekako znani po tome da ne mare za godine i uporno objavljuju nove albume, na listi novih albuma rock i pop veterana imamo i podosta “novih” imena, odnosno onih koji su davno (neki čak i nikad do sada!) objavili albume. Jedan od odgovora koji na pitanje o motivima objavljivanja daju ne samo oni već i brojni drugi, znatno mlađi autori je – korona. Očigledno, pandemija tog opakog i smrtonosnog virusa pobudila je kod mnogih naglašenu spoznaju o smrtnosti, a jedan od odgovora na tu spoznaju uvijek je – stvaranje.

Uz taj “korona-faktor”, koji je i najbitniji, svakako pri motivima za stvaranje novih djela u dubokoj životnoj dobi odgovore treba tražiti u nostalgiji, želji da se svijetu prenesu stečena životna iskustva, pokušaju ponavljanja i oživljavanja onog divnog što je činilo (davnu) mladost… Dalo bi se tu još analizirati i zaključivati, ali bitnije od svega je to da su novi albumi tu te da će oduševiti mnoge, posebno vršnjake (ako su živi!) njihovih autora i one koji su ih desetljećima pratili na svjetskoj rock i pop sceni. A možda privuku i neke nove slušatelje! Bilo kako bilo, pregršt novih albuma niza “časnih starina” je tu, a iz te “oluje oldtajmera” mi izdvajamo neke, i to ne redom pojavljivanja u proteklih pet mjeseci, već po godinama starosti njihovih autora.

Bezobrazni album

Na čelu je, naravno, devedesetogodišnji Willie Nelson (29. travnja 1933.), koji je za okrugli devedeseti rođendan objavio 73. studijski album nazvan “I Don’t Know A Thing About Love: The Songs of Harlan Howard”, na kojem opet odlično pjeva pjesme spomenutog Howarda, jednog od ljudi koji su mu pomogli na početku karijere davnog prvog dijela šezdesetih godina prošlog stoljeća.

Koju je godinu od njega mlađi 87-godišnji engleski pop-pjevač Engelbert Humperdinck (2. svibnja 1936.), autor brojnih hitova iz davnih šezdesetih i sedamdesetih, četverostruko za Grammy nominiran autor, pjevač čiji su albumi i singl ploče prodavani u milijunima primjeraka. On je ovog proljeća objavio album “All About Love”, na kojem je obradio trinaest svjetskih pop i soul klasika.

Humperdinckov zemljak, briljantni rock-gitarist Ian Hunter u 84. je godini (rođen je 3. lipnja 1939.) objavio album “Defiance – Part 1” (planira, dakle, i nastavak!), na kojem, između ostalih, gostuju Slash, Robert Trujillo, Ringo Star, Mike Campbell, Joe Elliott, Johnny Depp, Jeff Beck…

No, svi su oni pomalo u sjeni čuvenog soul pjevača Smokeyja Robinsona, koji je u 83. godini (19. veljače 1940.) objavio ne zna se koji po redu studijski album nazvan “Gasms”. Ono što Robinsona, bivšeg pjevača grupe The Miracles, ali i potpredsjednika čuvene dikografske kuće Motown Records, razlikuje od gore spomenutih je da njegov album nije album obrada već poznatih pjesama, već potpuno novi materijal vezan uz one stvari koje ga u životu ludo usrećuju. Otuda i naziv “Gasms”, što je skraćenica za orgazmi, a kao zanimljivost kažimo da su ga žena i unuke nastojale odgovoriti od objavljivanja tog “bezobraznog” albuma. Bezuspješno.

Dodajmo ovom nizu autora koji su već zašli u devetu deceniju života (Nelson bome i u desetu!) i nobelovca Boba Dylana (82. su mu, rođen je 24. svibnja 1941.), koji je pod nazivom “Shadow Kingdom” ovog proljeća objavio četrdeseti studijski album. Istina, nema na njemu novih pjesama, već je svojih 14 već ranije znanih pjesama uspješno obradio na novi način, najčešće u latino i tex-mex verziji. Nije novo, ali je dobro. Svakako bolje od suludih prethodnih poteza objavljivanja peterostrukih albuma s obradama pjesama Franka Sinatre.

Neshvatljiva energija

A kako nam stoje sedamdesetogodišnjaci? Nema ni kod njih zastoja. I tu se “špana” na veliko. Sedamdeset i sedam godina “mlad” Van Morrison (31. kolovoza 1945.) objavio je izniman album “Moving On Skiffle”, jedan od svojih ponajboljih albuma obrada i retropristupa.

Još je bolji godinu dana mlađi Iggy Pop (21. travnja 1947.), čiji je devetnaesti studijski album “Every Looser” čisti dobitak u njegovoj bogatoj karijeri i ide u red pet-šest njegovih najboljih albuma uopće, a količina agresije, žestine i energije koju je ponudio neshvatljiva je zna li se njegova životna dob.

To se, nažalost, ne može reći za velškog, nekada sjajnog rockabilly pjevača Shakin’ Stevensa, koji je objavljivanjem albuma “Re-Set” napravio grešku jer taj album nimalo ne podsjeća na njegovu nekadašnju razigranost i poletnost.

Suprotno tome Rick Wakeman (1. svibnja 1949.) i u svojoj je 74. potvrdio kvalitete davnašnjeg simfo rock pionira pa će njegov “dvadeset i neki” studijski album “A Gallery of the Imagination” bez imalo dvojbe usrećiti stare, ali i mlade ljubitelje simfo i prog rocka.

I nije to sve od sedamdesetogodišnjaka – Bruce Springsteen (23. rujna 1949.) upravo rastura sjajnom koncertnom turnejom po Europi utemeljenoj na prošle godine objavljenom albumu, a legendarni Peter Gabriel (72 – 13. veljače 1950.) priprema za kraj godine veliki povratak albumom “I/O. I”, dojam je, neće biti jedini pa ćemo na kraju godine morati širiti listu rock-veterana s objavljenim novim albumima.

Najaktivniji kantautori

Nedvojbeno je da su kantautori najaktivniji i najspremniji, bez obzira na godine, krenuti u nešto novo. No, i kad je riječ o rock-sastavima, lijep je broj onih koji su stvorili nove albume.

Najstariji su braća Mael (Ronu je 77., Russelu 74. godine) iz grupe The Sparks, koja je osnovana 1966. godine (diskografski su debitirali 1971.), a ovog su proljeća objavili svoj 26. studijski album “The Girl is Crying in Her Latte”, koji, slično kao i kod Iggy Popa, ide u red njihovih ponajboljih diskografskih trenutaka.

Britanski simfo rockeri iz grupe Yes (s njima je svirao i Rick Wakeman), koji su na sceni od 1968., 55 su godinu postojanja obilježili dvostrukim studijskim albumom “Mirror to the Sky”, dvadeset i trećim u karijeri.

Godinu kasnije osnovani Uriah Heep potvrđuju da su i oni još tu 25. studijskim albumom “Chaos and Colour”, a ne daju se ni punk-prvoborici The Damned, koji su još pri osnutku 1976. godine pljuvali po “starcima” kao što su Stonesi i Zeppelini, a sad su i sami takvi “starci” i isto se tako ne daju godinama, što potvrđuje i njihov dvanaesti studijski album “Darkadelic”.

Dodamo li ovom nizu “mladiće” koji su kretali osamdesetih, onda je ofenziva veterana još dojmljivija – Depeche Mode (osnovani 1980. godine) imaju iznimno dobar album “Memento Mori” (25-i u karijeri) i stižu u Hrvatsku.

Metallica (1981.) sa “72 seasons”, jedanaestim studijskim albumom, djeluje kao da godine stoje, album “Time” grupe Simply Red (1985.), koja 21. lipnja gostuje u Puli ide također u red njihovih ponajboljih…