Procjena rada jednog od najpoznatijih rock glazbenika s područja Balkana, srpskog rock kantautora Bore Đorđevića, neizostavno je obilježena politikom, točnije pretjeranom okretanju politici čovjeka koji je kao frontman čuvene srpske hard rock grupe Riblja Čorba tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća bio, kao i grupa sama, iznimno popularan na prostorima bivše države zvane Jugoslavija.

Uz njihove pjesme odrastale su generacije mladih tog desetljeća, a njihovi su koncerti išli u red najposjećenijih, kao što je i svaki njihov objavljeni album iznimno dobro prodavan. Njihove su pjesme svirane na feštama, uz more, kraj logorske vatre…

Ukratko, Bora i njegova Čorba bili su velike zvijezde. Nažalost, promjene društvenih sustava, nezaustavljivi rast nacionalizma u svim bivšim republikama SFRJ-a, a pogotovo rat koji je u prvom dijelu devedesetih godina prošlog stoljeća razorio tu nekadašnju državu, stubokom su promijenili sve.

Tim se promjenama – i to u vrlo negativnom obliku za sve osim dijela ljudi u Srbiji – okrenuo i sam Đorđević koji se umjesto sveopće jednakosti i bratstva među ljudima, čemu rock glazba gotovo uvijek teži, okrenuo teškom nacionalizmu pri čemu se vrhunac te njegove zaluđenosti srpstvom dogodio 2012. godine kad je stekao status – četničkog vojvode!

Naravno, taj je potez, kao i niz ranijih u prethodna dva desetljeća, razočarao ogroman broj poklonika Bore i njegove grupe te je i popularnost sastava dramatično pala i bila vezana ponajprije uz uske okvire Srbije.

Na pola puta

Je li je tako baš moralo biti, jedini zna samo Bora Čorba, ali ono što je svima jasno je da u početku, a to je – kad je o grupi Riblja Čorba riječ – bilo 1979. godine, kad su objavili debitantski album »Kost u grlu«, ništa nije slutilo na takav rasplet.

Naime, grupa se javila u trenucima kad je nakon zvjezdanog uspjeha Gorana Bregovića i njegovog Bijelog dugmeta tadašnjom scenom itekako žestoko drmao YU novi val. Tadašnji mladi sastavi (Parafi, Pankrti, Azra, Haustor, Prljavo kazalište, Film, Idoli, Električni orgazam, Šarlo akrobata…) zauzimali su sve više prostora i stvarali redom sjajnje pjesme koje su privlačile mladu publiku i bile dio suvremenog urbanog europskog i svjetskog rock izraza, a to znači i bitno suprotstavljene tzv. pastirskom rocku kakvog su svirali Bregović i Dugme.

Negdje na pola puta između te dvije rock sfere smjestila se Riblja Čorba koja je glazbeno nastavljala tradiciju na tadašnjim prostorima omiljenih britanskih hard rock sastava (Deep Purple, Uriah Heep, Led Zeppelin, Black Sabath…), a tekstualno bila bliža Bregovićevom »narodskom« izražavanju, pri čemu je Đorđević definitivno bio bolji tekstopisac od Bregovića, posebno kad je riječ o duhovitosti, blagoj ironiji i cinizmu. Zahvaljujući toj kombinaciji jednostavnog glazbenog izraza i često vrlo efektnih, duhovitih i lako pamtljivih stihova, Riblja čorba stekla je ogromnu popularnost.

Nije to bilo još toliko vidljivo kod spomenutog debi albuma, ali četiri naredna LP-ija (»Pokvarena mašta i prljave strast« i »Mrtva priroda« iz 1981. te »Buvlja pijaca« iz 1982. i »Večeras vas zabavljaju muzičari koji piju« iz 1984.) itekako su potvrdila status diskografske i koncertne rock atrakcije koja je bez ikakvih problema punila dvorane i osvaja vodeća mjesta na ljestvicama najprodavanijih singl ploča i LP albuma. Štoviše, Đorđević se sve više razvijao i kao autor te su njegove pjesme o muško-ženskim odnosima, kao i o nekim lošim pojavama u tadašnjem socijalističkom društvu, bile sve citiranije i prihvaćenije.

No, kad je te 1984. godine grupu napustio mladi gitarist Momčilo Bajagić Bajaga, mnogima je bilo jasno kako je Đorđević ostao bez zaista iznimnog suradnika, čovjeka koji će te godine objaviti svoj sjajni debitantski album »Pozitivna geografija« i napraviti izuzetnu solokarijeru koja traje i danas.

Odlazak Bajage

Bajagin odlazak bio je neminovan jer dva jaka autora teško mogu duže vremena surađivati. Naravno, i njihova je dotadašnja suradnja donosila »iskrice« i sukobe tijekom kojih bi pobjeđivao stariji Đorđević kojemu odlazak mladog gitariste nije teško pao, ali se ubrzo vidjelo kako grupi nedostaje onaj profinjeni rock senzibilitet i nježna erotičnost koju je Bajaga znao iskazivati kroz neke od najboljih ljubavnih pjesama iz prve faze rada te grupe.

Istina, i naredni su albumi privlačili pažnju i bili jako dobro prodavani, posebno »Osmi nervni slom« (1986.) i »Ujed za dušu« (1987.), a »Koza nostra« iz 1990. godine doživjela je i brojne političke napade jer se Đorđević usudio prilično žestoko kritizirati model tadašnjeg socijalističkog društva usporedivši ga s mafijom. Već tada Đorđević se više no ljubavnoj tematici počeo okretati temama vezanim uz društvene probleme, pri čemu je njegova sklonost veličanju srpstva bila sve očiglednija, a devedesetih se – dok je bijesnio rat u Hrvatskoj i BiH – iskazala kroz albume u kojima je najprije veličao sve što je tražio zlokobni srpski lider Slobodan Milošević (»Labudova pesma« iz 1992., »Zbogom, Srbijo« 1994.) da bi potom soloalbumom »Njihovi dani« (1996.) oštro napao lik i djelo tog bolesnog »vožda«.

No, ideja vezanih uz veličanje srpstva nikad se nije odrekao, a to mu je donijelo i uspjeh na političkom polju jer je 2004. godine na kratko postao i savjetnikom ministra kulture tadašnje Vlade Srbije.

No, ni godinu dana kasnije »odletio« je s tog položaja, stoga što je novinare poznatog beogradskog B92 radija nazvao »izdajničkom stokom«. Naravno, ovo okretanje uskim nacionalnim i nacionalističkim okvirima nanijelo je, kad je riječ o popularnosti, veliku štetu grupi i samom Đorđeviću van Srbije. Albumi su i dalje objavljivani, a koncertne turneje održavane, ali je sve to bilo svjetlosnim godinama daleko od euforije i značaja koji su Bora i Čorba imali davnih osamdesetih. Baš stoga će, za razliku od Balaševića čija je smrt izazvala tugu i bol kod velikog broja ljudi u cijeloj regiji, odlazak Đorđevića biti bolan samo za Srbiju, i to ne cijelu.