Ivan Ivezić – jedan od naših najvažnijih dizajnera omota gramofonskih ploča, za sebe će reći da je bio zanatlija; nešto na tragu prve hrvatske dizajnerice barunice Grete Turković, koja je za sebe kazala kako je obrtnica i da je ono što stvara čisto epigonstvo. No, struka ih opovrgava, djela barunice Turković odavno se smatraju i umjetnošću, a u tu se skupinu može svrstati i svestrani opus Ivana Ivezića.

Tako izložba »Ivan Ivezić: Tihi obrt – Retrospektiva grafičkih radova 1967. – 1997.«postavljena u prostoru HDD Galerije u Zagrebu prvi put javnosti donosi pregled djelovanja našeg najproduktivnijeg domaćeg dizajnera omotnica vinilnih ploča koje je, za diskografsku kuću Jugoton, odnosno Croatiju Records, oblikovao od 1960-ih do 1990-ih.

Uz te su ploče odrastale, i odrastaju – s obzirom na sve veću potražnju za vinilima, generacije, a ovaj sjajni, pomno izabrani postav omogućava da se izgubite među dragim i poznatim licima glazbenih zvijezda poput Tereze Kesovije, Josipe Lisac, Gabi Novak, Ljupke Dimitrovske, Radojke Šverko, Elvire Voća, Nede Ukraden, Lole Novaković, Novih fosila, Silvane Armenulić, Ksenije Erker, Boška Petrovića, Kiće Slabinca, Miše Kovača, Ive Pogorelića i tako dalje, i tako dalje.
– Do trenutka u kojem kustos ove izložbe, Željko Luketić, s asistentom Lerijem Ahelom nije kod nas održao svoju prvu izložbu, bez obzira na to što je usko područje mog djelovanja upravo dizajn, ja nisam znao koliko je obiman raspon rada Ivana Ivezića. Nisam znao u kojoj je mjeri djelo jednog dizajnera toliko čvrsto povezano s našim životima. Svi koji su ikada slušali našu glazbu, bili u javnom prostoru ili gledali televizor, bili su izloženi njegovim brojnim radovima i silno mi je drago da smo uspjeli ostvariti ovu suradnju, kazao je Marko Golub, ravnatelj galerije.

Raspjevani socijalizam

Luketić se odmah nadovezao.
– Usred pandemije i upravo u ovom prostoru, napravili smo izložbu »Utilitarni dizajn raspjevanog socijalizma« i već se tad Ivan Ivezić nametnuo kao jedan od autora najvećeg broja rješenja. Naši ljudi ne znaju koliku je ogromnu količinu produkcije i proizvodnje imao tadašnji Jugoton – to su nevjerojatne naklade. Ljudi koji prate dizajn vinila često započinju od osamdesetih i s tom generacijom ‘novovalnih’ dizajnera koji su prilično poznati i slavni, te je riječ o posljednjoj fazi Jugotonova vrhunca. Prije novog vala postojali su ljudi koji su uspostavili sistem tog rada i radili u uvjetima u kojima se dizajn nije smatrao nečim osobito važnim za ploču, već čistom omotnicom koja štiti ploču od oštećenja. Ivan Ivezić, kojem je ova izložba posvećena, bio je prvi koji je došao iz domene crteža i stripa, čovjek koji je završio Školu za primijenjenu umjetnost, kasnije i dizajn, i koji je počeo stvarati ideje, kazao je Luketić.

Dodaje kako je Ivezićeva produkcija obimom ogromna.
– Naša gruba procjena, prema sadašnjim nepotpunim zapisima, je oko 3.000 omota, a varijanta može biti i preko 6.000 s varijacijama i činjenicom da je Ivezić, u pojedinim fazama svoga rada, stvarao i do četiri omota dnevno. Riječ je o nevjerojatno zanimljivom sadržaju, pogotovo mlađim generacijama koje, uz sve tehnološke uvjete, ne uspijevaju postići tu produktivnost i brzinu rada.

Identiteti festivala

Na izložbi je cijeli jedan pano posvećen samo našim najpoznatijim glazbenim festivalima i identitetima tih festivala koje je stvarao upravo Ivezić. Većinu omota i plakata za festivale Ivezić je radio od danas do sutra, na što, kažu, niti jedan od današnjih dizajnera ne bi pristao. Ključ Ivezićeve brzine bila je dobra priprema, a on je kao osoba izuzetno samozatajan i, zbog posvećenosti radu, nije stigao raditi na svome brendiranju, a kako i sam kaže, to ga i nije previše interesiralo.
– U kompletnom sagledavanju tog dijela hrvatskog dizajna čini mi se da je on najmanje istražen, kao i općenito ljudi koji su došli iz konteksta velikih tvrtki. Nama je drago da smo ovime odali počast izuzetno radišnom i važnom čovjeku za povijest hrvatskog dizajna, čovjeku koji je sam, korak po korak, radio stvari izvan bitnih strujanja, izvan trendova, ponekad tvrdoglavo radeći svoje i inzistirajući na svome. Njegov se prepoznatljivi rukopis lako primjećuje – a tome svjedoče i nepotpisani radovi koje, bez imalo straha, možemo pripisati upravu Iveziću koji nikada nije bio stalno zaposlen, ali je bio Jugotonov najbliži, najčešći i najduži suradnik, posvjedočio je kustos Luketić.

Ivezićev trud nagradili su i Hrvatska diskografska udruga i Croatia Records uručivši mu Nagradu za životno djelo.
– Za nešto manje od mjesec dana Jugoton će proslaviti 75. rođendan. Riječ je ne samo o hrvatskom, već o europskom fenomenu i te velike obljetnice ne bi bilo da temelji nisu bili snažni, a njih je, između ostalog, udario i naš Ivan. Nije bilo puno prilika da o njemu javno govorimo, ali sada je taj trenutak, trenutak u kojem moramo ispitivati i slušati sve te priče o vremenima koja su, tehnološki, bila nemoguća, a Ivezić je ostavio iza sebe tako izvanredne kolorite, fondove, izraze i lica – doista nevjerojatno. Zaslužuje da ga slavimo, a ovaj Multi-platinum award, kao vrhovno priznanje diskografske struke, najmanje je što možemo učiniti kako bismo zahvalili našem Ivanu, kazao je direktor Croatia Recordsa Želimir Babogredac.

Nije od velikih riječi

Kao što je ranije rečeno, Ivezić nije ‘čovjek od velikih riječi’, ali je neiscrpno vrelo zanimljivih štorija, a jedna od tih je i da su se tzv. longplejke nosile lijepiti u zatvor, jer strojeva još nije bilo, te su ih ručno lijepili zatvorenici.
– Osim toga, bilo je mnogo smiješnih trenutaka. Jedna poznata pjevačica, u laganoj bluzi, nije bila zadovoljna kako joj je, na fotografiji za omot, ispalo poprsje, pa sam ja s kaugumama napravio bradavice i selotejpom sredio grudi. Terezu Kesoviju nitko nije mogao fotografirati osim mene, a uvijek me uz nju veže duhovito sjećanje jer ona, gdje god bi došla, svuda bi fizički zapinjala. Sve smo radili uz zabavu, kazuje Ivezić.
Dodaje kako je, iako se sve radilo izuzetno brzo i preko noći, tada bilo lakše raditi no danas i to iz jednostavnog razloga – svi su bili bliski i ponašali se kao jedna velika obitelj.

– Nije bilo toliko mržnje i loše energije. Valjda zato što se tada rađao jedan potpuno novi svijet i mi smo svi, u tom svijetu, bili početnici. Bilo je puno posla – istovremeno sam znao raditi i po četiri omota u jednom danu kako bih, do četiri sata ujutro, sve stigao napraviti. U to vrijeme dizajneri nisu imali status koji imaju danas. Moja je generacija bila šljakerska, u pravom smislu te riječi. Bio sam predložen i za Guinnessovu knjigu rekorda za broj omota u godini dana – bilo je riječ oko 700 komada, prepričava laureat čiji je rad ovjenčan brojnim nagradama, kako domaćim, tako i inozemnim. Godine 1991. prestao je raditi i laganim se korakom umirovio, ostavivši iza sebe istančano prepoznatljiv stil. Zanimljivo je kako je, od osamdesetak filmskih plakata koje je izradio, ostalo sačuvano samo njih desetak.

Izvanredan suradnik

Elvira Voća, naša glazbena diva, posjetila je otvorenje izložbe i Ivezića je lakonski okarakterizirala kao sjajnog, talentiranog i izvanrednog suradnika. Iz vremena u kojima je ovitak bio tek zaštita vinila od oštećenja, preko vremena u kojima su se dizajnom u diskografskim kućama bavili priučeni djelatnici drugih odjela, do vremena u kojemu su stvarana kanonizirana imena hrvatskog dizajna, vinil je oduvijek bio mjesto u kojemu se svaki profesionalac, ali i znatiželjni amater, želio oprobati.

– Ivan Ivezić bit je te vizualne komunikacije shvatio vrlo rano, a njegovi su radovi postali mjestom kolektivne memorije prostora, vremena i kulture. Radeći za Jugoton, najveću diskografsku kuću ovih prostora koja je iz pogona u zagrebačkoj Dubravi štampala brojna izdanja u danas nezamislivim tiražama, Ivezić je uvijek bio grafički prisutan u svim mogućim kanalima distribucije glazbe, zaključuju Luketić i Ahel. »Tihi obrt« značajnog dizajnera Ivezića imate priliku pogledati sve do 10. lipnja.