Obilježavanju 50. godišnjice filma »Kum« pridružuje se i riječko Art-kino, koje će 24. ožujka održati projekciju ovog filmskog naslova u sklopu svojeg Kultnog kina. U originalu »The Godfather«, ovaj film danas kultnog statusa režirao je 1972. godine Francis Ford Coppola prema romanu Marija Puza, koji je uz Coppolu i autor scenarija. Soundtrack filma, koji je potpisao Nino Rota, vremenom je također postao antologijski.

Glumačku podjelu predvode Marlon Brando (Vito Corleone), Al Pacino (Michael Corleone), James Caan (Sonny Corleone), Robert Duvall (Tom Hagen) i Diane Keaton (Kay Adams). Svojevremeno je redatelj Stanley Kubrick izjavio da je »Kum« film s najboljim glumačkim castingom svih vremena. Radnja filma proteže se na deset godina, od kraja 1945. do 1955., te predstavlja kronologiju mafijaške obitelji Corleone.

Kako u tekstu za Al Jazeeru podsjeća Mirza Skenderagić, prva sekvenca Coppolinog ostvarenja posvećena je vjenčanju kćeri don Vita Corleonea, kojeg su prijatelji i obitelj simbolično prozvali Kumom.

»Upoznajemo se ne samo s porodicom Corleone, složenim odnosima unutar nje i njezinim patrijarhalnim poretkom, već i s cjelokupnom talijanskom kulturom i tradicijom te mafijaškim pravilima i zakonima.

Naime, niti jedan Sicilijanac nikada neće odbiti uslugu na vjenčanju svoje kćeri, što u svijetu mafije predstavlja jedinstvenu priliku, s obzirom da svima treba pomoć moćnog mafijaškog šefa«, piše Skenderagić.

Don Vito Corleone podjednako je zaokupljen odnosima s ostalim mafijaškim obiteljima u New Yorku i rješavanjem problema unutar vlastite, osobito pitanja svojega nasljednika, kojim neočekivano postaje najmlađi sin Michael.

U natuknici za Filmski leksikon Tomislav Brlek ističe da se već uvodnom sekvencom, usporednim prikazom raskošne svadbe u svijetlim tonovima i kumove zamračene radne sobe, dijalektika unutarnjeg i vanjskog nameće kao središnji tematski i oblikovni interes filma, istodobno ikonografski povezujući moć s tamnim bojama i zatvorenim prostorima, a izloženost i ranjivost sa svijetlim.

»Nerazdruživa povezanost intimnog i javnog, pokazanog i pritajenog, izravno je predočena u sekvenci u kojoj Michael postaje kumom u oba smisla: dok prisustvuje krštenju svojega nećaka, po njegovoj se zapovijedi izvršava masakr.

Snimljen naglašeno statičnom kamerom, u ujednačenom, polaganom i prijetećem ritmu, kao niz tabloa u kojima se ističe prevlast cjeline nad pojedinim detaljem, prikaz mafijaškoga svijeta razvija se kao autonoman, zatvoreni sustav, u kojemu pojedinac presudno ovisi o odnosima s drugima, ponajprije članovima svoje obitelji.

I kad se kreće, npr. u čestim grupnim scenama, kamera neprimjetnim vožnjama također ističe mjesto i značenje pojedinog lika unutar skupine dodatno podcrtavajući motiv posvemašnje međuovisnosti i središnju metaforu obiteljske odanosti«, navodi Brlek.

Mnogi su primijetili da je glavna tema u filmu zapravo – obitelj. Za don Vita Corleonea, naime, ništa nije toliko važno kao obitelj. On je vrhovni vođa mafije, no riječi »mafija« ili »gangsteri« se nikada ne izriču.

On ne zahtijeva novac za svoje usluge, samo lojalnost i prijateljstvo. Oni koji su mu lojalni su dio njegove obitelji. Carlo se u uvodu filma udaje za don Vitovu kćer Connie, ali ipak ne postaje dijelom obitelji. Tom Hagen je usvojeni sin i nije krvno povezan s don Vitom, ali je ipak dio obitelji.

Čak i ako se bave nelegalnim poslovima, za njih uvijek postoje neke etičke granice, kao u sceni u kojoj on odbija financirati prodaju heroina jer se protivi drogi. Isto tako, nikada se ne slika bez svojeg sina Michaela jer zna da će ovaj tako biti zapamćen.

I sama kontrola je vrlo važan lajtmotiv priče – Sonny nikako ne može kontrolirati svoje agresivno ponašanje, dok Fredo nije osobito bistar pa bi i sam mogao biti kontroliran, stoga je samostalni Michael don Vitov najdraži sin – on kontrolira svoje događaje, želje i okolinu.

Iako se Michael dugo opirao postati dijelom mafijaških poslova svoje obitelji, odbijajući determinirani način života koji se od njega očekuje, na kraju ipak nije izbjegao svojoj sudbini te je postao nasljednik svojeg oca i njegovih poslova.

Mirza Skenderagić podsjetio je i da »Kuma« otvara ispovjedna rečenica »Ja vjerujem u Ameriku« pogrebnika Bonasere kojem je kći nasilno pretučena, a koji je došao kod čuvenog Kuma zatražiti »pravdu« za huligane koji su joj zauvijek unakazili lice, a koje je državni sud istog dana pustio na slobodu.

»Ta scena u kojoj je sročena sva ambivalentnost »američkog sna«, ironično predstavlja Ameriku kao zemlju snova u koju njezini narodi slijepo vjeruju i koja im uzvraća zločinom i nepravdom, a da biste pronašli mjesto pod njezinim suncem, ponekad morate izjednačiti dobro i zlo.

Kada gangster sanja »američki san«, on ga neće iščekivati kao ukazanje, već će od stvarnosti koja mu je ponuđena sam kreirati novi svijet u kojem više nije neželjeni europski imigrant i građanin drugog reda, nego apsolutni vladar vlastite sudbine…

Iako je film »Kum«, prije svega, filmska adaptacija istoimenog romana Marija Puza, bez kojeg on zasigurno ne bi ni postojao, njegova najveća vrijednost se ogleda u sposobnosti redatelja da uz pomoć filmskog jezika nadogradi već iznimno uspješno i relevantno književno djelo, te u konačnici kreira sasvim novi komad umjetnosti«, smatra Skenderagić.

Američki filmski institut prvo je proglasio »Kuma« trećim najvećim filmom u povijesti američke kinematografije, iza »Građanina Kanea« i »Casablance«. Poslije je »Kum« prešao na drugo mjesto iza »Građanina Kanea«, dok se »Casablanca« spustila na treće mjesto.

Film je pozicioniran na prvom mjestu u izboru najboljih filmova svih vremena filmskih portala IMDb, Metacritic i Rotten Tomatoes. Oscarima su nagrađeni (od 10 nominacija) sam film, scenarij prema predlošku te Brando za glavnu mušku ulogu (odbio je primiti nagradu).

Snimljena su i dva nastavka, »Kum II« 1974. i »Kum III« 1990. godine. Kao tri najpoznatija mafijaša na filmu spominju se Vito Corleone – koji je postao arhetip mafijaša u sedmoj umjetnosti, zatim Al Capone – lik zasnovan na mafijašu iz stvarnog života, te Tony Montana – glavni lik filma »Lice s ožiljkom«, kojega je u filmu Briana De Palme iz 1983. utjelovio Al Pacino.

Iako su mnogi glumci prihvaćali ulogu Al Caponea, smatra se da ga je Robert De Niro u filmu »Nedodirljivi« Briana De Palme iz 1987. najbolje predstavio.

Punog imena Alphonse Gabriel Capone (Brooklyn, New York, 17. siječnja 1899. – Miami Beach, Florida, 25. siječnja 1947.), Al Capone američki je kriminalac i mafijaš. Sa samo 26 godina postao je šefom jedne od najvećih mafijaških obitelji koja je imala više od 1.000 članova.

Iako je Capone bio ubojica, svodnik, utjerivač i trgovac alkoholom, javnost ga je voljela. Često je bio viđen u društvu političara, poslovnih ljudi i filmskih zvijezda. Ograničio je poslove na samo one koje je javnost voljela – alkohol, kocku i žene.

»Jer ako im daš što žele, neće ti suditi«, rekao je Al Capone. Kad bi bio viđen na nekim kulturnim događajima, često su mu pljeskali i skandirali. Capone je izgradio reputaciju strahopoštovanja, tako da mu nijedna suparnička banda nije smjela parirati u reketaškom poslu.

Capone je organizirao i jedan od najpoznatijih atentata u povijesti mafije. Protivnička North Side banda koju je vodio Bugs Moran je sve više zadavala probleme, pa ih je Al odlučio zaustaviti. Takozvani »Masakr na Valentinovo« dogodio se 14. veljače 1929. godine.

Kad je riječ o Al Caponeu, spomenimo i njegovu vezu s Rijekom. Kako čitamo na stranici Riječka baština, Riječki neboder, ili Visoka kuća Albori, građen je od 1939. do 1942. prema projektu Umberta Nordija, milanskog arhitekta.

Kuću, to jest stambeno-poslovni objekt daje sagraditi Marco de Albori, povratnik iz Amerike, koji u svojim zahtjevima za projektiranje stavlja i protuzračno sklonište, centralno grijanje i spremišta razne robe.

Ono što je zanimljivo je da se obitelj koja naručuje gradnju, De Albori, obogatila u Americi za vrijeme prohibicije. Otac Marca de Alborija radio je kao knjigovođa Al Caponea pa se pretpostavlja da je upravo taj novac financirao izgradnju nebodera u Rijeci!

Uz Ala Caponea veže se još jedan objekt na kvarnerskoj rivijeri – Villa Costabella. Riječki neboder se svojom visinom i specifičnim arhitektonskim oblikovanjem nametnuo kao jedan od simbola grada Rijeke.

Da bi postigli željenu visinu od 53 metra, naručitelj i arhitekt slali su zahtjeve i objašnjenja gradskim vlastima kako bi se promijenio pravilnik o gradnji. Neboder je obložen keramičkim pločicama boje mesa, koje su mijenjane od 1987. do 1989. godine. Svojom visinom dominira i monumentalan je završetak glavne gradske šetnice – riječkoga Korza.