Časne sestre kao objekt požude iznjedrile su jedan od seminalnih eksploatacijskih podžanrova sedamdesetih. Bila su to zlatna vremena »nunsploatacije«.

U orgijama lezbijskih zagrljaja, koji se nerijetko pretvaraju u sadizam. Uvijek je u fokusu nevina ali seksi »švora« kao žrtva pohotne časne majke.

S kultnim komadima poput »Killer Nun«, »Flavia the Heretic« i »The Sinful Nuns of Saint Valentine«. Iako su se u tim samostanskim svetim vodicama okušali i majstori poput Jessa Franca (»The Demons«) i Walerian Borowczyk (»Tajne samostana«), koji je Stendahlovu predlošku podario posve novi štih.

No već u osamdesetima nunsploatacijski komadi su praktički iščezli s velikog platna. Tek se veliki Paul Verhoeven u najnovijem filmu prisjeća njihovih izgubljenih vremena. No njegova priča o redovnici koja doživljava erotske vizije (šifra: »Benedetta«) nikako da ugleda mrak kinodvorana, čemu je očito kumovala pandemija.

Danas se motiv lezbo redovnica rabi u posve drukčijem diskursu, što dokazuje i hibridni komad dvosmislenog naslova »Nun of Your Business« u režiji Ivane Marinić Kragić. Iako ni sudbine autoričinih časnih sestara nisu imune na eksploataciju.

Ona se događa izvan crkvenih zidova (odnos Fani i njena nasilnog oca) i unutar njih (pohotni župnik pipkao je Fani kad bi nakon vjeronauka ostali sami, iako joj je mama rekla da je sve to izmislila te da velečasni sigurno nije imao zle namjere). Fani je odrastala u neimenovanom slavonskom selu. Marita je živjela na Korčuli. Obje se odlučuju zarediti.

Nakon što se upoznaju na godišnjem susretu časnih sestara, njihova lezbijska ljubav predugo će tinjati iza samostanskih zidina, da bi napokon planula na sunčanom otoku u vatri seksualnog oslobođenja, kad odluče napustiti samostan i započnu graditi ljubavno gnijezdo za svoju malu obitelj.

Noćni plijen

Ima u sudbinama Fani i Marite dovoljno materijala za punokrvni »nunsploitation«, s časnom koja se u tajnim noćnim seksualnim susretima ne libi ugurati u postelju kolegice, što otvara prostor za ucjenu.

U liku mlađe redovnice, koja postaje plijenom one starije i iskusnije koja joj nije privlačna. No autorica slijedi ponešto drukčiju trajektoriju.

»Ja sam godinama molila Boga da me ozdravi od te moje bolesti. Jer sam luda. Volim žene«, kazat će Fani.

Iako priznaje da je bila zaljubljena u djevojčicu s kojom je dijelila školsku klupu, ali i u onu koja je sjedila iza nje. Marita je puno opreznija u svojim ispovijestima.

No Marinić Kragić veću pažnju poklanja stilu. U spoju doksa i igranofilmske rekonstrukcije njihove priče koju autorica podastire u formi foto-filma, prizivajući autore poput Jurja Lerotića (šifra: »Onda vidim Tanju«), u kojem njihove likove glume Maruška Aras i Mija Anočić Valentić.

Slični prosede pričanja priče u formi fotografija koristi i sjajni Ivan Ramljak u doksu »O jednoj mladosti«. Samo što na crno-bijelim fotkama koje je snimio njegov prijatelj nisu glumci, već stvarni likovi.

Iako su ti segmenti s glumicama koje utjelovljuju Fani i Maritu puno »istinitiji« od fotografija iz obiteljskih albuma koje nam podastiru njene akterice, s naizgled idiličnom slikom Fani i njena nasilnog oca.

Doduše, Mima Simić u svojoj recenziji na portalu Kulturpunkt zamjera Fani i Mariti njihovu totalnu apolitičnost, pa čak i prezir prema politici, kao što im je bilo kakav aktivistički angažman u LGBTQ niši posve stran.

Možda i zato jer su u samostanu bile psihički prisiljavane na izlazak na izbore, s jasnom uputom za koga treba »glasovati«, što ulazi u posve novu i dosad neotkrivenu lobotomijsku nišu u genezi »nunsploatacijskih« narativa.

Ljubavna priča

Uostalom, ni kultni Domenico Paolella (šifra: »Le monache di Sant’ Arcangelo«) nije zazirao od »političkih« analiza, uz premisu da je crkveni sustav zao i korumpiran, a redovnice nevine i naivne.

Jer, kako to podvlači Simić, film o Fani i Mariti »ne bi postojao da nije politike«. Kao što Fani i Marita nikad ne bi mogle sanjati o blizancima (»Jedan meni, jedan tebi«) i pružiti im toplinu i sigurnost između dvaju okopavanja rajskog vrta, da ne postoje aktivističke udruge poput Duginih obitelji.

A već sama njihova odluka da progovore o zlostavljačkim mehanizmima najmoćnije hrvatske institucije stavlja ih na tron LGBTQ političke akcije par excellence, koliko god odbijale jurišati na barikade, pronašavši spas u izolaciji otočnog edena.

Naposljetku ostaje tek »gola ljubavna priča«.

Iako prednost dajemo Mingozzijevoj heroini Flaviji Gaetani (Florinda Bolkan) koja, unatoč godinama provedenim unutar samostanskih zidina, i dalje nije u stanju pronaći racionalni odgovor na pitanje »Zašto je Bog muškarac?« i zašto svi apostoli, Otac, Sin i Duh Sveti imaju penis, zgrožena rodnom nepravdom.

Može li biti »nunspolitičnije«?