Punih 25 godina trebalo je Bernardu Butleru, sjajnom gitaristu znanom ponajprije po radu na prva dva albuma britanskog sastava Suede, da se iznova odluči na avanturu objavljivanja novog studijskog izdanja.

Prvi je put istupio još 1998. godine debitantskim albumom »People Move On«. Potom je samo godinu dana kasnije objavio i drugi solistički rad, odličan album »Friends and Lovers«. I nakon toga – ništa do ove godine kad se pojavljuje »Good Grief«, iznova odličan album.

»Dobra tuga«

Istina, puno je toga u tih četvrt stoljeća u suradnji s drugim autorima i grupama, Butler radio, ali solističkih istupa se klonio, kao da mu je neugodno biti frontmen. To je donekle i logično s obzirom na činjenicu da je riječ o uglavnom introvertiranoj i povučenoj osobi koja, očigledno, bolje funkcionira kao dio tima, no kao vođa.

Ipak, kad se pogledaju tri dosad objavljena albuma, jedini zaključak je kako je zaista šteta što Butler nije češće radio na vlastitim albumima. Potvrđuje to i »Good Grief«, odlična introvertirana, ali vrlo slušljiva, melodiozna i pitka rock ploča koja nudi devet pjesama o ljubavi, gubitku, prolaznosti, sjećanju na mladost, prvim sjenama starosti, patnji i očaju, ali i načinu na koji prihvatiti i prevladati tu bol o čemu svjedoči i naziv albuma koji bismo, u skladu s onim o čemu progovara u pjesmama, mogli prevesti i kao »Dobra tuga«.

Butler osvaja već uvodnom pjesmom. Prekrasna »Camber Sands« počinje kao tipična priča o sukobu i nezadovoljstvu zrelog bračnog para, a svađa se smiruje nakon što, kako Butler pjeva, svuku odjeću, uđu u vodu i »zaplivaju u 1983. godinu« prisjećajući se svih divnih trenutaka mladosti privedenih u Camber Sandsu.

Ova je priča uokvirena glazbom koja odmah budi sjećanja na Davida Bowieja iz njegove glam rock faze, a taj pristup Butleru omiljenim glam obrascima osjetit će se i u nizu drugih pjesama, ali s naglaskom na pristup prepun akustičnih, a ne električnih gitara.

Takvom stilu svjedočimo i u izvrsnoj nostalgičnoj skladbi »London Snow«, kao i u ipak bržoj, ritmičnoj i plesnijoj »Living the Dream« u kojoj Butler uspoređuje sadašnjost s dobom kad je imao samo 17 godina i kad je sve bilo otvoreno, a potajno se plašio baš ovih godina u kojima je sada! Taj val nostalgije i tuge, ali dobre tuge, zaključen je završnom »The Wind« u kojoj, uz divno akustično ozračje, slušamo kako je »sve što imamo prozor u vremenu, prije no što sve nestane«. I zato to što imaš, treba dobro iskoristiti.

Foto: Facebook

Jesen života

Sjeta i melankolija uočljivi su i u nekim drugim pjesmama (»Preaching to the Choir«, »The Forty Foot«, »Clean«), a povremeno se Butler bavi i konkretnijim ljubavnim »mukama« pa u soulom obojenoj »Deep Emotions« pjeva o čovjeku koji i nakon lijepog broja godina voli svoju dragu, a u još boljoj »Pretty D« glavni junak moli onu koja mu je srce slomila prije dvadeset godina da – počnu iznova!

Zanimljivo je da je sve to otpjevano, usporede li se četvrt stoljeća stari albumi s ovim novim, uočljivo drukčijim glasom. Butlerov je glas, logično, ostario, hrapaviji je i tiši i baš to cijelom ovom albumu daje poseban ton te dodatno naglašava temeljnu tematsku odrednicu albuma vezanu uz približavanje jeseni života.