Direktor najveće hrvatske diskografske kuće – Croatia Recordsa, predsjednik Hrvatske diskografske udruge te dobitnik mnogobrojnih nagrada, Vinkovčanin Želimir Babogredac strastveni je kolekcionar gramofonskih ploča – još od mladosti.
U svojoj privatnoj kolekciji posjeduje ih više od 6500 tisuća, a za naš list otkriva kojih deset mu je srcu najmilije te progovara o situaciji u hrvatskoj glazbi danas, promjenama u industriji, konzumiranju glazbe putem različitih kanala, svojoj karijeri, dragim kolegama i mnogočemu drugome.

Prije svega – zna se kako imate jednu od najvećih privatnih kolekcija ploča. Kada ste počeli sakupljati? Možete li mi navesti deset najdražih, odnosno na koje ste najponosniji?

– Vrijeme moga ranog djetinjstva, kraj 50-ih i prva LP ploča “Elvis – For LP Fans only”, ostavili su neizbrisiv trag u mom razmišljanju o glazbi i svemu što se dogodilo do današnjeg dana. Vinili imaju svoju magiju i kada vas ona obuzme, nema nazad.

Prava umjetnost

Do koje ste došli najteže i ima li neka do koje pokušavate doći već dugo vremena, ali ne ide?

– Nabavljanje ploča 60-ih godina bila je prava umjetnost i kada uštedite neke novce trebalo je puno umješnosti za kupovinu. Rano sam otkrio jednu firmu u Engleskoj u kojoj su primali tadašnje dinare koje bih slao u koverti i jako brzo su poštom slali odabrane ploče. Poštar koji donosi ploče i danas je moje veselje, no sada one stižu s najbolje organiziranog webshopa i posljednje oaze za CD i vinile – Amazona.

I dalje se brojne ploče mogu naći, primjerice, na Hreliću – za malo novca.

– Pravi kolekcionari i zaljubljenici u prvom planu brinu u kakvom je stanju ploča, a nova ploča je daleko kvalitetnija.

Iako se činilo da su ploče passe, posljednjih nekoliko godina opet dolaze u modu i cijena im se diže. Kako to komentirate?

– Danas cijene rastu iz nekoliko razloga: proizvodnja nije jeftina, sama smjesa od koje se ploče rade je skupa, a i sve veći interes određuje cijenu. U posljednje vrijeme svi ozbiljni vinili se rade u posebnim, 180-gramskim težinama te bogatom opremom.

Gdje Croatia Records nabavlja ploče novijih izdanja? Nekad je Jugoton imao najjaču tvornicu u ovom dijelu Europe, što je s time danas?

– Zadnjih desetak godina u Croatia Recordsu jako pazimo da svi vinili budu i najkvalitetniji i zato sve proizvodimo kod naših dugogodišnjih partnera Sony DADC sa sjedištem u Austriji. Kada spominjemo Jugotonove pogone za proizvodnju vinila, istina je da su bili najmoderniji u doba 80-ih i 90-ih godina no danas se puno toga promijenilo pa su nekadašnje stare preše ipak neupotrebljive.

Foto Davor Kovačević

Razlika između konzumiranja glazbe na nosačima zvuka i digitalnim putem? Zašto bi se jedan mladi čovjek odlučio na kupovinu nosača zvuka?

– Slušanje glazbe je poseban, osobni doživljaj: od same kupovine, otvaranja omota, čitanja svih podataka i tekstova, a onda ono najmagičnije – stavljanje ploče na gramofon, spuštanje ručke s iglom i fizički kontakt slušateljeve ruke i zvuka. Tko jednom prođe taj proces, želi tu magiju stalno ponavljati. Veseli me što su i mlađe generacije to prepoznale pa se kroz priču o vinilu mijenja i njihovo poimanje glazbe. No ne smijemo niti jednog trena zanemariti ogromne prednosti digitalnog slušanja glazbe – veliki izbor, brza dostupnost, učenje novih i pronalaženje željenih pjesama te formiranje osobnih playlista isto ima svoju čar.

Prvo piratstvo

Kako gledate na druge formate nosača zvuka – kasete, cd-e? Hoće li oni doživjeti sudbinu vinila i nanovo oživjeti?

– Svi formati nosača zvuka u povijesti su imali svoj značaj i pogodnosti korištenja. Kaseta je bila lako upotrebljiva i za djecu i starije, a u povijesti će se pamtiti i kao prvi nosač zvuka na koji se moglo snimati, presnimavati što je značilo veliku revoluciju i put u prvo piratstvo u glazbi. Tehnologija otkriva nove trendove, pretvara glazbu u osobni doživljaj, a stotine milijuna slušalica na ušima govore o dobu koje nas okružuje.

Možete li, običnom laiku, kazati što je to posao diskografa?

– Diskografija je posebna kategorija izdavaštva u glazbenoj industriji. To je jedan zaokruženi put od autora, glazbe, teksta, aranžera, raznih glazbenika, opreme za snimanje i ton majstora do finalnog proizvoda – pjesme koja traži slušatelja. Sve je ispunjeno raznim talentima i ljudskim emocijama s jednim zajedničkim ciljem: naći što veći broj istomišljenika i napraviti od pjesme hit ili veliku pjesmu. Cijelo vrijeme diskograf odabire, savjetuje, financira i promovira cijeli taj proces sa željom da izvođač bude na putu željenog uspjeha.

Biti na čelu jedne takve institucije zapravo je doista, u jednu ruku, čast. Kako gledate na Croatiu Records danas, u moru konkurencije, te što tvrtku, kojoj ste na čelu, čini posebnom? Kako se borite s digitalnim dobom, kada hitovi postaju i pjesme snimljene kod kuće, a puštene u javnost putem TikTok-a i Youtubea?

– Godine 1947., na temeljima firme Elektoron, osnovan je Jugoton. S velikim entuzijazmom i vizionarskim genijem, direktorom Slavkom Kopunom, firma je uz slogan “Nova ploča” došla do velikih naklada, zlatnih ploča i zlatnih ptica te najslavnijih dana u 80-ima koje zovemo zlatnim dobom diskografije. Ratne godine i promocija novih tehnologija donosili su razne izazove no od dvijetisućite naovamo novi, mladi ljudi unijeli su novu snagu te s ponosom mogu reći da smo ponovo regionalni lideri. Imamo najbolju produkciju u vlastitim tonskim studijima, produkciju TV programa na CMC televiziji i najbolji tim u odjelu digitalije, pjesme u našem izdanju su dostupne na svim svjetskim platformama: Youtube, Deezer, Spotify i tako dalje.

Vjerojatno ste karikirali, ali u jednom razgovoru ste istaknuli kako je negdašnjih 100.000 nosača zvuka ekvivalent 15 mil. pregleda na YT.

– Kada spominjemo Youtube, moram naglasiti da je to platforma koja je jako dostupna i jednostavna za korištenje. Baš to čini mogućnost velikog broja pregleda koji nisu uvijek u direktnoj vezi s uspjehom i zaradom, ali su nekako zanimljivi kao brojka koja mami. U jako kratkom vremenu možete pratiti i točno pozicionirati uspjeh pjesme koja je sada već nezamisliva bez video spota jer oko ipak pamti bolje od uha.

U posljednje vrijeme vidim na Youtubeu vaše lyric videe – moderniziranje starih hitova koji brzo dosegnu na stotine tisuća pregleda, iako je riječ o starijim pjesmama. Što je problem s hrvatskom glazbom danas? Imamo sjajne vokale, nikad bolje, a i dalje mi se čini kako se hrvatska glazba gubi, posebice u odnosu na istočni melos. Gdje je problem? U jednom ste intervjuu, kao dio problema, istaknuli i najezdu mladih talenata, kroz talent showove?

– Potreba za video spotom donijela je jednu novu umjetnost – lyric video. Naime, na odabrane video pozadine ispisuje se tekst pjesme pa onda gledatelj na dvostruki način konzumira pjesmu, odnosno uhom sluša, a okom gleda sliku i tekst. Velika šansa je to za nove pjesme, ali i tisuće starijih koje nisu imale video spotove. Hrvatska popularna glazba uvijek je bila na prvom mjestu. Čak 25 milijuna na prostoru koji nas okružuje i još 25 milijuna širom svijeta daju veliku šansu i izazov svakoj pjesmi na putu do uspjeha. Realne okolnosti i najezda glazbe kako s istoka, tako i sa zapada u biti umanjuju šanse našoj glazbi. Televizijski talent show programi prebrzo troše mlade ljude i pretvaraju ih u imitatore, a ne osobe s osobnošću potrebnom za uspjeh.

Trenutak u vremenu

Gotovo da ne postoji naše važno glazbeno ime s kojim niste surađivali. Koje su vam suradnje najmilije, koje biste istaknuli te tko vam, od preminulih, najviše nedostaje?

– Moja životna misija vodila me putem suradnji s većinom najuspješnijih izvođača u svim segmentima glazbe. Velika je to i čast i zadovoljstvo koje me sve to vrijeme drži i daje mi snagu. Naime, kada aktivno radite s talentiranim ljudima upoznajete ih i zavolite i kao umjetnike i kao ljude. Od ranih 70-ih do danas, od Drage Mlinarca, Miše Kovača, Meri Cetinić, Azre, Bijelog dugmeta, Olivera, Novih fosila, Bajage, Yu grupe, Borisa Novkovića, danas od Dina Merlina, Vlatka Stefanovskog, Vanne, Mie Dimšić i još puno talentiranih glazbenika. Moram spomenuti i one kojih više nema, a sa mnom su dijelili i dobro i zlo: na prvom mjestu to je veliki Đorđe Novković, veliki Boško Petrović, veliki Rajko Dujmić, prerano preminuli Krunoslav Kićo Slabinac i posebno, veliki novinar – Pero Zlatar.

Najdraža pjesma i album na kojim ste radili?

– Najdraža i možda najveća pjesma je svakako “Moja domovina”. Bio je to trenutak jednog vremena, nove države o kojoj smo sanjali, band aidu u kojem je sudjelovalo 150 glazbenika i moć velike pjesme u najteža vremena. U desetak dana snimanja i produciranja stvorili smo pjesmu za sva vremena. Moram spomenuti i 1993. godinu kada sam u Rockoko studiju snimao cijeli Splitski festival, a među svim pjesmama bila je i “Cesarica”, autora Zlatana Stipišića Gibonnija, u aranžmanu Stipice Kalogjere i u izvedbi jedinstvenog glasa Olivera Dragojevića. Svaki album na kojem sam radio ostavio je traga u diskografiji, ali velika većina albuma grupe Crvena jabuka zvukom su postali formula uspjeha.

Kako se, vi osobno, posljedično i vaša tvrtka, snalazite u osmišljavanju novih strategija u industriji koja se mijenja gotovo svakodnevno?

– Ponekad mi se čini da se model rada u diskografiji mijenja prebrzo. Svjetski trendovi i tehnologija nam diktiraju brzo prilagođavanje i promjene. Kao velika kompanija imamo sreću da s partnerima u svijetu možemo brzo i efikasno primijeniti sve novo i aktualno pa je to možda razlog uzlaznog trenda u poslovanju.

Korak od zapada

Kao pionir rocka u Hrvata, kako gledate na taj glazbeni izričaj danas?

– Doba rock glazbe na ovim prostorima ima posebnost po mnogo čemu. Velika i raznolika rock scena dala je osjećaj da smo uvijek samo jedan korak od zapada. Vremena u kojem su nastajali najveći bendovi bila su puna motiva, talenata, želje za slavom, a to je ono što možda danas nedostaje. Danas imamo velike koncertne prostore, poput Arene, velike produkcije i masovnu publiku, pa je to onda neka kompenzacija.

Na vašu je karijeru u velikoj mjeri utjecao i radio, kao medij?

– Moja prva afirmacija u tinejdžersko doba bio je radio. Ploče koje nije imao nitko, ja bih svake nedjelje u 13 sati prezentirao na Radio Vinkovcima, pričao o pjesmama i grupama i svemu što je bilo aktualno u glazbi. Bilo je to predivno iskustvo i korak za dalje.

Vaš je bio i prvi rezidencijalni profesionalni tonski studio u bivšoj državi. Koliko se rad u studiju razlikuje danas od onog iz tog doba? Koje su bolje, a koje lošije strane?

– Kao mladi roker rano sam krenuo u bijeli svijet. S 18 godina bio sam u Londonu i Engleska je za mene i danas centar svijeta u kojem sam vidio sve u glazbi što me zanimalo. Po povratku imao sam puno planova, a 1979. godine sam osnovao prvi rezidencijalni studio u malom selu Bošnjaci, kraj Vinkovaca. Dolazilo se u studio, živjelo, igralo biljar i na kraju odlazilo u Zagreb u Jugoton s hit albumima. Predivna vremena. Danas se tako ne radi, snimi se glazba i objavi album, a da se glazbenici niti ne sretnu. Nova vremena – nova pravila.

Što biste istaknuli kao dobrobiti stvaranja glazbe u doba pandemije, odnosno od ožujka prošle godine pa do danas? S kojim se problemima susreće vaša tvrtka, ali i glazbenici koji snimaju za vašu kuću?

– Svjedoci sumo do sada neviđenih životnih izazova. Još uvijek smo u ludosti pandemije i ne znamo do kada. Upravo to tjera na nove poslovne modele, rad od kuće, komunikaciju bez direktnih susreta, sve je to novo i strano. Glazbenici ne nastupaju, pjesme im nisu odraz vremena, sve je drugačije. Ako ima išta pozitivno onda je to povećanje broja korisnika na streaming servisima.

Mislite li da je država mogla napraviti više za glazbenike, odnosno umjetnike, u kontekstu pandemije. Moramo biti svjesni kako velik dio njih živi od nastupa uživo?

– Država je ta koja bi trebala brinuti i raditi puno više za sve u glazbenoj industriji. Nažalost, naše Ministarstvo kulture funkcionira još uvijek na isti način kao u Austro-Ugarskoj: “Mi smo država, i ako ste lojalni i poslušni, dobit ćete novce”. Kako ćete ih potrošiti i na što, nije važno. Dolazi nova godina i novi novci za dijeljenje. Kultura stagnira, nema više niti jednog glazbenog hrvatskog brenda koji bi nam u svijetu bio za diku.