Za njega kažu da je najobrazovaniji Hrvat jer ima završene dvije osnovne, dvije srednje škole, tri četverogodišnja fakulteta, magisterij znanosti i tri doktorata! Zovu ga renesansnim čovjekom jer se bavi izuzetno širokim spektrom interesa, i to redom s izvanrednim uspjehom. Nije tajna ni da je napisao i čitavo ‘brdo’ knjiga znanstvene tematike te dvije beletrističke knjige koje su namah postale uspješnice, »Druga strana slutnje« i »Zadnja postaja Ljubav«. A pamti se i da je režirao igrani film »Vjerujem u anđele«, u kojem je možda i svoju ponajveću filmsku ulogu odigrala Dolores Lambaša.
Dalo bi se vesti još, no autor ovog teksta ne može pobjeći od jedne osnovnoškolske uspomene. U njoj momci koji igraju mali nogomet na igralištu kraj Osnovne škole »Vlado Bagat« i u njoj momče što ih gleda s ograde terena, pa se onako smješka kao da poručuje: »Ja to radim bolje od vas.«
Nikša Sviličić je taj s ograde, a među klincima koji ganjanju loptu je ovaj nižepotpisani. Zna vaš novinar i da je s Nikšom 2007. godine vodio razgovor za jednu drugu tiskovinu povodom filma »Vjerujem u anđele«. Nikša se sjeća apsolutno svake sitnice u tom razgovoru otprije 16 godina! Na stranu, međutim, prošla vremana, kad je u aktualnog Nikše još više interesantnih i zanimljivih događaja danas. Samo, kako čovjeka uopće predstaviti? S čim se Nikša zapravo bavi!?
– Cijeli moj život na neki je način bio polivalentan. Od malih nogu moji roditelji, pokojna mama Branka i tata Andrija, stimulirali su izvrsnost kod mene i brata Juraja. Pohađao sam satove violine, tenisa, nogometa, jezika… Mislim da jedino na balet nisam išao, hahahaha. Kad dobiješ takav snažan roditeljski zalet, tada izgradiš način razmišljanja koji potiče radoznalost, a onda to pogonsko gorivo traje zauvijek – kazuje Nikša.
U redu je to, ali bilo je nas još koji smo pokazivali neke talente, kakvu-takvu glad za znanjem, neku znatiželju.
– Pa smo mahom posustali i odustali – velimo.
– A dobro, možda ste to vrijeme potrošili na nešto jednako vrijedno – reći će Nikša.

Nemoralna ponuda

Poslije je istovremeno pohađao tri četverogodišnja studija, zatim magisterij znanosti iz računarskih tehnika, pa tri doktorata. Predavao je u Americi, bio Fulbrightov stipendist, a onda dobio i nemoralnu ponudu da ostane, koju odbija 2003. godine
– Zašto ste je odbili – pita novinar.
– Zato što ne mogu zamisliti živjeti izvan Hrvatske – kratko će i posve jasno Nikša.

Potrebu da doda tome još koju rečenicu vjerojatno je pobudilo blago čuđenje s druge strane.
– Moja domovina je Hrvatska, meni je ovdje lijepo. Ja odem u Komižu, udahnem zrak svojih predaka, onu lipu mješavinu mora, soli i mediteranskog bilja poslije kiše, i ja sam najsretniji čovjek na svijetu – iskreno će Nikša.
Ima to priznanje tim veću težinu ako se zna da je svijeta itekako vidio, da nema gdje nije bio, preko Amerike do Južne Koreje, pa sve od Čilea i Perua do Madeire. Je li igdje ikada poželio ostati, pitamo ga. Uslijedio je koji sekund promišljanja i rezolutan odgovor: »Nisam!« A nije da ga se nisu neki dijelovi svijeta dojmili, recimo Madeira i grad Funchal na Atlantiku. Tamo se družio s kćeri Charlija Chaplina jer su bili zajedno u žiriju Funchal Film festivala, a pred put kućama te 2010. proradio je islandski vulkan, taman da im se boravak produlji.
– Funchal je ludilo, jako mi je lijepo bilo za vrijeme boravka u San Franciscu, a predivno iskustvo je definitivno Uskršnji otok. O da, taj Rapa Nui je ozbiljna priča – veli Nikša.
Na Rapa Nuiju, kaže, ne možete naići na debelog njemačkog turista s ogromnim fotoaparatom oko vrata iz jednostavnog razloga što, osim kompliciranog dolaska preko Čilea, postoji čitav niz dodatnih administrativnih i inih peripetija s kojima se susretnete kad naumite otići tamo, a to nerijetko odbije brojne potencijalne posjetitelje. Daleko je i domaćini su shvatili da taj dio raja mogu dati turizmu u onoj mjeri u kojoj ga mogu učiniti održivim. Drugo nešto tu, međutim, upada u oko.
– Svi spomenuti gradovi, područja, svi uza se imaju more – primjećujemo.
– Što i nije neki problem, jer more čini 79 posto našeg planeta, pa smo statistički unutar Gausa – smije se Nikša.

Znanost u prvom planu

More nas vodi do činjenice da je Nikšina mama, pokojna Branka Sviličić, mentor hrvatskog jezika, iz Bogdanovaca u Slavoniji, a otac iz Žena Glave, mjesta koje je satelit Komiže na otoku Visu. Ovaj nas razgovor, apropos geografskih određenja, polako vodi i do Rijeke. U Rijeci, naime, stoluje Neno Belan, čovjek s kojim Nikša posljednjih sedam godina, ruku pod ruku, lansira brojne hitove. Bilo da piše tekstove, bilo da sklada glazbu. Gdje li su se samo našli njih dvojica!? I otkud glazba u fokusu onog kojem je znanost u pozadini svega.
– Rekao bih ipak da je znanost u prvom planu – ispravlja nas Nikša.
– Za javnost ste ovaj tren možda ipak prije svega glazbenik – konstatiramo.
– Ha, ha, ha, ha, okej onda, neka bude. Zapravo, oduvijek sam bio glazbenik, samo, kako netko reče, tajming je najbitniji u životu. Treba pogoditi trenutak u životu i ući u taj vlak, nekada netko napravi kapitalno djelo, knjigu, pjesmu, sliku, skulpturu, ali ne pogodi vrijeme i sve propadne, a nekad i obrnuto. Čak bih se usudio reći da je više potonjih primjera (smijeh) – kazuje Nikša.

Kaže i da cijeli život svira i sklada, a izdao je u izdanju Aquarius recordsa 2013. godine i svoj new age album pod naslovom »U sobi izgubljenih koraka«. Trenutačno dovršava novi kantautorski album pod naslovom »Duži put do doma«, a mnogi znaju da je napisao Oliverovu pjesmu »Vjerujem u anđele«, onu koja se danas izvodi i više negoli kad je napisana.
– A s Belanom sam se našao tako da sam ga preko zajedničkog poznanika, onako »s cvijetom u kosi«, pitao: »Alo, Neno, ja sam slušao tvoju glazbu 80-ih i mislim da bi bilo super da otpjevaš neke moje stvari jer virujen da smo sličnog glazbenog senzibiliteta.« Čovjek me gledao kao iz tuđe glave, kako se ono kaže, jer na dnevnoj bazi ima sigurno bar deset takvih upita. Ali, kao što i u Bibliji piše, tko kuca, otvorit će mu se – veli Nikša.
Belan je poslušao Nikšine materijale i sa simpatijama konstatirao da je njemu to zaista jako dobro, pa je očito po dobru i memorirao pjesmu i autora.
– Budući da smo ostali u odličnom odnosu nakon pozitivne recenzije mog albuma, kad sam 2018. godine napisao tekst i glazbu za pjesmu »Na Cvitnu nedilju« poslao sam je Neni da je čuje. On me zove za pola sata i kaže: »Nikša, zaljubio sam se.« A ja ću na to, ne sluteći da govori o pjesmi »Cvitna nedilja«: »Bravo, divno, u koga!?« Ha, ha. Kaže on: »Nema veze, nego ‘ko će ti pjevati ovu pismu?« Kažem ja: »Ne znam.« Pita on: »Je li mogu ja? Zaljubija san se u nju«. A ja kažem: »Apsolutno!« – prisjeća se Nikša.

Čuvar mnogih emocija

Priznaje da je bio silno ponosan kada je Belan poželio otpjevati tu pjesmu. Zajedno su je izveli na Festivalu šansone u Šibeniku, jedan uz drugoga k’o, recimo, i kako veli, Simon i Garfunkel, na čijoj su glazbi obojica odrastali.
– Ta je pjesma i dan-danas tihi čuvar mnogih emocija – reći će Nikša.
A onda je došla »Jube moja znaj«.
– Neno mi negdje u 04.25 u noći – kao i uvijek – pošalje na WhatsApp pjesmu odsviranu na gitari i kaže: Ajde refren »Jube moja znaj…«, a ti smisli sve što treba prethoditi da se dođe do tog bitter-sweet refrena. Već sutradan smo imali glazbu i tekst i nastala je »Jube moja znaj«. Moram priznati da je Neno mnogo »uzemljeniji« autor od mene, staložen, inteligentan, promišljen, long-term igrač, a ja bih sad i sve, i to odmah, ako može. Međutim, nekako sam osjećao da imamo hit, i bi hit koji se i dan- danas jako često »vrti« na radiopostajama. Mene je, kada smo je snimili, momentalno vratila u doba od Đavola, koje jako volim, uz prstohvat modernog zvuka – kaze nam Nikša.

A onda su došli i novi hitovi, prvo »Žuti semafor«, pa duet Nene Belana i Mije Dimšić i krasna »Ajmo u đir«…
– E da, pa onda i pjesma koju smo napravili za Zdravka Čolića – veli Nikša, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu.
– Ozbiljno – u čudu će novinar.
– Da, da. Neno je napravio sjajnu glazbu, a ja riječi… Bit će to na tragu Čolića iz 80-ih i tadašnjeg potpisa Kornelija Kovača. Nešto na tragu pjesama iz ere »Ti si mi u krvi« ako smijem biti toliko pretenciozan i smion – kaže Nikša.
Ovaj put nije Nikša kucao sam na vrata, već je Nikša Bratoš, koji radi s Čolićem, pitao Nenu Belana ima li neku pjesmu za Čolu. Belan, kaže Nikša, izvanredno zna procijeniti senzibilitet izvođača i skladao je song, a isto popodne nazvao je i njega da napiše tekst.
– Otprilike tako je bilo. Mi dosta dobro funkcioniramo kao tandem – priznat će Nikša.
Koliko dobro svjedoči i činjenica da je u jednoj televizijskoj emisiji Belan rekao da surađuju na pjesmama kao Lennon i McCartney. Nikša, po vlastitom priznanju, lako piše tekstove koji već u »prvoj ruci« bude oko 90 posto onog što kasnije ide u finalnu verziju.
– Ne znam zašto, ali imam brojne OKP-ove, od onih relativno čestih, pri čemu kad vidim registraciju automobila razmišljam čiji li je to rođendan i algoritmiram brojeve kako bih došao do svog sretnog broja – 13 – kaže Nikša.
Bit će da tako i mora kad si rođen u petak trinaestoga i imaš krvnu grupu AB -. Bit će da onda i nije čudo da je, dok smo razgovarali, Nikša izvrtio sve anagrame slova na etiketi soka koji je bio na stolu i kao iz topa rekao deset riječi koje se mogu sastaviti iz postojeće. Ovom čovjeku, jasno ti bude, mozak stalno radi. Ma, što Nikša radi dok ne radi!?
– Zapravo, da, uvijek nešto radim, čitam, učim. Malo spavam, sve manje, tri, četiri sata noću. Moram navečer pročitat’ neku knjigu, moram sat i pol svirat’ svaki dan, moram uvijek nešto, zapravo ne moram, ali uhvati me želja, pa to traje nerijetko do jutra – priznaje Nikša.

Atlas u glavi

Faktografija kaže da je školovani glazbenik, da je završio violinu u klasi prof. Aristida Martinisa, da zna svirati 16 instrumenata! On će pak reći da je od svih instrumenata ipak najbolji na violini i na akustičnoj gitari kojih je i veliki kolekcionar. I tada, posve nenadano, razgovor odlazi u posve neočekivanom pravcu, barem za nižepotpisanog. Jer, nema o ljudima baš svega u Googleu. Slijedi ono što se pred razgovor načulo, potvrda da je Nikša vjerojatno najveći ekspert za memoriranje geografskih podataka za koje »obični« ljudi pojma nemaju. U novinara potreba za provjerom.
– Italija! – veli novinar.
– Što će meni, recimo, podatak da je površina Italije 302.073 četvorna kilometra – izbaci Nikša cifru kao iz topa.
Nastavilo se s težim zadacima, da bi veliko finale bilo kada je bez da trepne izustio točnu površinu bivšeg Sudana, za kojeg je bez da trepne rekao 2.505.770 četvornih kilometara. Nikša je, kao klinac, na zgražanje svojih roditelja izrezao sve atlase svijeta koje je imao doma i onda poslagivao države svijet napamet ne bi li ponovo »sastavio« taj isti atlas. Narodski rečeno, ovaj čovjek kompletan atlas ima u svojoj glavi.
To pak vodi do činjenice da je Nikša ono što nazivaju mentalist. Nije bez vraga to što na doktorskom studiju Sveučilišta Sjever predaje predmet imena »Interpersonalni komunikacijski algoritimi«. A nije bez vraga ni to što u bespućima interneta možete, recimo, naći fascinantan snimak gdje Neno Belan u čudu gleda kako slaže Rubikovu kocku ‘na neviđeno’ tako da memorira sve pozicije i onda je drži iza glave i složi za pola minute. Osjetio je autor ovog teksta i sam na svojoj koži kako mu ovaj majstor gotovo doslovno ulazi u mozak i, bez da mu bilo što kaže ili nekako pomogne, točno ‘pogađa’ gdje je to novinar bio i što je radio, do detalja! Stoga i ne čudi da je Nikša član posebnog društva sličnih ljudi s »numerus clausus« – nitko ne može biti novi član društva dok netko od postojećih ne umre – opcijom i da ih je na svijetu 85. Sastaju se svake godine u ožujku u Engleskoj na tajnoj lokaciji. Nikša nam, s vidnim poštovanjem prema svojim misterioznim prijateljima, kazuje da je od njih 85 on sigurno među deset posto onih koji su, kako kaže, ‘najgluplji’. Neki od svojih »mentalnih vještina« sasvim pristojno žive, dok biranu klijentelu ostavljaju u čudu. Nižepotpisani imao je privilegij sve iskusiti besplatno, taman da se nađe u limbu fasciniranosti, čuđenja i strahopoštovanja, a opet uz onaj dječački smješak i finu, pozitivnu vibru.

Koprena umjetnosti

Tu razgovor, međutim, opet skreće u novom nekom pravcu. Objavio je Nikša lijep broj znanstvenih knjiga, a ono gdje se, kako kaže, poprilično našao napisao je u dvijema knjigama imena »Programiranje igranog filma«.
– Našao sam znanstveni odgovor na nešto što me jako zanimalo. Naime, analizirao sam 15 godina sve cjelovečernje filmove u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji koji su »izašli van«. Potom sam napravio znanstvenu analizu 128 atributa i nekoliko zavisnih i nezavisnih varijabli kako bih potvrdio hipotezu da se u nekoj mjeri može »programirati« igrani film koji će publika voljeti. Naravno, umjetnost uvijek ostaje umjetnost koja se ne može brojiti i mjeriti, ali postoje neke sitnice koje mogu pomoći. U konačnici veliki Leonardo, Boticcelli, Tintoretto, svi su oni svoja umjetnička djela oslanjali na geometriju zlatnog reza i nekim matematičkim detaljima, a tek onda na to »navukli« koprenu umjetnosti zbog koje su ta djela i dan-danas kapitalna za svjetsku umjetnost. Ja sam nastojao vidjeti može li se to napraviti s dijalektikom filmskog scenarija i tako je nastala dvotomna knjiga »Programiranje igranog filma 1 i 2« – priča Nikša.
Sve je navedene atribute korelirao s nagradama publike, kritika i žirija u Puli, da bi zatim to korelirao sa službenim podacima o gledanosti na malim ekranima, zatim to korelirao s rezultatima kinodistribucije. Eto, znanost koja ima praktičnu primjenu, reklo bi se. Taman da ga se pita bi li njegov film »Vjerujem u anđele« bio drukčiji da je prije njega znao recept za izradu optimalnog filma!?
– To je dobro pitanje. Mislim da bi! U Puli sam te godine na festivalu dobio nagradu publike, a danas mi je potpuno jasno zašto, zato što su u velikoj mjeri u »Anđelima«, potpuno nesvjesno, korišteni elementi koje sam kasnije i znanstveno dokazao – na to će Nikša.

Svjetski ekspert

Znanost, u svemu znanost. Nikša Sviličić svjetski je ekspert za interaktivne komunikacijske vještine. Ili, kako on to pojašnjava, njegova su znanstvena i akademska nastojanja išla u smjeru da izvješti određene stvari koje se mogu proglasiti dubokim proučavanjem kognitivnih elemenata u zagrljaju teorije informacijsko-komunikacijskih znanosti. Otud, pomisli laik sugovornik, vjerojatno dolazi nevjerojatna sposobnost da vas ostavi razjapljene čeljusti, onako kako je to učinio nižepotpisanom kada je preko niza naoko posve nepovezanih podataka pogodio apsolutno sve o čemu ovaj novinar razmišlja, od PIN-a mobitela do toga gdje je bio i što je radio prije dva dana, s nevjerojatnim detaljima poput imena ulice, radnje, vrsta pića.. Zato danas druge uči komunikacijskim vještinama, s velikim guštom, kako kaže, predaje na doktorskim studijima kod nas i u inozemstvu gdje ga smatraju vrhunskim stručnjakom i prezentatorom znanja. Predaje, pojednostavljeno rečeno, načine kako preko naizgled najnormalnije konverzacije »ući u nečiji um« i poigrati se njime, a onda sve vratiti nazad, da se vlasnik uma uopće ne pita je li se nešto dogodilo. Nikša to, barem se tako ovom ‘pokusnom kuniću učinilo, radi laparoskopski, bez igle i konca, samo s dječačkim osmijehom, umom i očito visokim IQ-om. Radi to tako da je možda ponajviše u pameti ostala njegova rečenica koja kaže da je, kad se sve zbroji i oduzme, ishodišna točka svega »naša mala zajednica ljubavi.«
– To je taj plam koji nam je od Zeusa podaren, koji je Prometej ukrao pa je trpio okovan za stijenu na kojoj mu je orao kljucao jetru. To je ta ljepota života koja se ne mora nužno manifestirati prema odnosu muškarca i žene, čovjeka i djeteta, nego je primjenjiva na čitav niz stvari. Ja bih išao korak dalje pa bih tu ljubav proglasio strašću. Moraš gorjeti kad nešto radiš. Moraš vjerovati u konačni ishod toga i moraš stalno izgarati da potičeš taj plam – reći će Nikša.
I bome, on zaista izgara. I još mu nije dosta. I sve ga zanima, toliko da ima posve originalnu i dobru ideju.
– Uveo bih predmet »Radoznalost« u škole i kasnije u visoko školstvo. Kako ćemo ga predavati?! Otprilike znam, ali doći će i za to vrijeme. Kad bismo od prvog razreda osnovne škole do fakulteta imali »radoznalost«, siguran sam da bismo podigli razinu svijesti na brojnim poljima društva. Neprestano propitivanje zadanosti sumnja je koja je prema mišljenju srednjovjekovnih mudraca temelj spoznaje – strastveno će Nikša.
I u pravu je, jer toliko je toga na što smo pristali, fraza koje izgovaramo, radnji koje radimo, a da pojma nemamo zašto. Radoznalost kao predmet koji bi predavali radoznali profesori. Radoznalost koja je, sad je to jasno, bila razlog onom smiješku onog klinca koji grize donju usnicu, sjedi na ogradi igrališta pored OŠ »Vlado Bagat« i jedva čeka ući u igru, da svima pokaže kako se to radi.