Nakon… Ma ne, nećemo pretjerivati ako ustvrdimo da je tridesetak godina prošlo otkad smo zadnji put u ruci imali reket za stolni tenis. Nekoliko zamaha u prazno, ali, začuđujuće, unutar nekoliko desetaka sekundi sve je opet bilo u sasvim solidnom skladu. S druge strane stola razdjeljenog mrežicom bio je – Nenad Bach, jedan od najboljih stolnotenisača u kategoriji PPP – Ping Pong Parkinson – čovjek kojem se ima zahvaliti otkriće kako taj zanimljivi i nadasve dinamični sport predstavlja silno dobru pomoć u održanju motorike i obnovi neurona kod osoba oboljelih od Parkinsonove bolesti.

Svoje impresije o značajnom poboljšanju koje je uslijedilo nakon sasvim slučajnog igranja stolnog tenisa, svojedobno je izložio i medicinskim stručnjacima koji su praćenjem i znanstvenim analizama ustanovili isto što i Bach: nadmetanje u prebacivanju celuloidne loptice preko mrežice što zeleni stol dijeli na dvije jednake polovice jako je zdravo i korisno. Bach je pak nakon toga pokrenuo svjetski trend igranja stolnog tenisa za ljude koji boluju od iste bolesti kao i on, jednom godišnje uobličen u svjetska prvenstva: PPP. Zadnje, četvrto po redu nedavno se održalo u Welsu, austrijskom gradu smještenom između Salzburga i Linza na kojem su hrvatski predstavnici predvođeni upravo Bachom osvojili i najsjajnija odličja.

– Nisi loš, imaš osjećaj za prostor, moraš trenirati, i u nekoj svojoj veteranskoj kategoriji mogao bi biti sasvim solidan, poručio je Bach koji odlično vlada stolnoteniskim reketom.

Minimalni uvjeti

Iako nam je nakon svega petnaestak minuta igre majica bila potpuno natopljena znojem, imali smo osjećaj kako nas je Bach itekako štedio, slao nam lagane loptice koje nije bilo tako teško vraćati.

– Da, minimalni uvjeti, stolni tenis se praktički može igrati svugdje, a korist za sve jako je velika. Dinamika kao kod malo kojeg sporta, kako se stručno kaže: »rade« svi tjelesni i mišićni sklopovi tako da po pitanju stolnog tenisa sve preporuke za zdrave i bolesne, optimalno pokretne i one koji to nisu, pa tako i za one koji jedva da i jesu pokretni, poručuje nam Bach.

Iako je njegova stalna adresa u SAD-u, konkretno u New Yorku, sve više vremena provodi i u Rijeci gdje u Ulici Janka Polić Kamova ima stan. Kako je Bach kao i stolni tenis, silno dinamičan i brz, sport u kojem se trenutno odlučuje, naizgled bez razmišljanja, odmah nakon dolaska u Rijeku otputio se u – Mjesni odbor Pećine.

– Došao nam je s idejom kupnje profesionalnog stolnoteniskog stola koji bismo postavili u našu veliku dvoranu. S obzirom na to da se stol jako jednostavno rastavlja i sastavlja te da ne treba puno mjesta za njegovo spremanje, s veseljem smo prihvatili njegovu ponudu, objašnjava nam Giudita Pilaš, tajnica MO-a Pećine.

Dolazak stola u prostor pećinskog MO-a učinio je još niz pomaka. Prvi od njih bio je da je Bach tajnicu Giuditu, koja se baš i ne doživljava stolnotenisačicom, pretvorio u svoju sparing partnericu.

– Bilo mi je teško, ali sad mi već ide znatno bolje, istaknula nam je Pilaš, da bi se u tom trenutku u dvorani, koja je tog jutra bila pretvorena u pravi mali stolnoteniski centar, pojavila i – Hedwig Mucha, Njemica iz Bavarske. Pokucavši na vrata MO-a, željela je samo dobiti informaciju o najbržem prolazu do Tower Centra. Ali ne ide to tako kad je Bach u pitanju! Sugestivan i odlučan i gošću iz Njemačke, kojoj sasvim sigurno nije bilo ni na kraj pameti igrati stolni tenis dok je na odmoru u Hrvatskoj, vrlo je brzo doveo pred stol. Iznenađena, na kraju i – oduševljena. Ni ona nije desetljećima igrala, da bi se na Pećinama vrlo brzo i od njezinog reketa loptica skladno odbijala. Jer tako to uvijek ide kad je Bach u pitanju: dok svira i pjeva slušaju ga milijuni, kad odluči igrati stolni tenis, tisuće za njim krenu reketom lopticu nabijati.

– U svijetu ima oko deset milijuna oboljelih od Parkinsonove bolesti. Naš je najvažniji cilj, a u tom smjeru ide i naša kampanja, da se do 2027. godine počne koristiti lijek protiv naše bolesti. Mislimo da je to itekako moguće i u znanstvenom, i pravnom smislu jer su i u SAD-u značajno skraćeni rokovi za odobrenje pojedinih lijekova, odlučan je Bach.

Desetogodišnji plan

Ono u čemu je također odlučan je i snažnija implementacija stolnog tenisa u Rijeci i okolici. Informirao se o stanju infrastrukture po pitanju tog sporta, a zadovoljan je i razinom te kvalitetom komunikacije koju je postigao s Mihovilom Vlahovićem, koordinatorom u Rijeka Sportu. Poznavajući Bacha, ne bismo se čudili da je ovaj njegov informativni čin, kao i stol za stolni tenis koji je stigao u MO Pećine, zapravo svojevrsna predigra za organizaciju Svjetskog PPP prvenstva upravo u Rijeci.

– Otkako sam ljetos stigao, mnoge mi stvari u Rijeci nisu jasne. Ponajprije činjenica da na mnogim mjestima, u nekim njezinim dijelovima nema nikakvih aktivnosti. Ne, ne mislim nikog, pa ni aktualnu vlast kriviti za takvo stanje, iako je dakako po samoj definiciji posla koji obavlja upravo ona kriva ili prava za izgled grada, već želim sasvim nešto drugo, želim pokrenuti javnost na akciju, na kreaciju kako bi došlo do promjena. Svoje sam misli vezane uz ideju o razvoju Rijeke u sljedećih 10 godina oblikovao u osnovnim crtama, a organizirali smo i nekoliko skupova nas istomišljenika, ljudi koji sada čine svojevrsnu jezgru promišljanja promjena. Iako o svemu sanjam već skoro 40 godina, otkako sam otišao, sve o čemu govorim je spontani tok misli. Za velike zamisli nikad nije idealno vrijeme. Najvažnija je odluka hoćeš ili nećeš nešto pokrenuti, pojašnjava nam Bach.

I sami smo svjedočili njegovoj začuđenost zbog nezainteresiranosti koja vlada za ne tako davni, ali iznimno važan dio povijesti koji je presudno djelovao na današnje političke i gospodarske tokove, kao i činjenicu da je bio jedan od sukreatora fantastičnih riječkih umjetničkih kretanja, posebno naglašenih u glazbi, koje su karakterizirale kraj sedamdesetih i osamdesete godine prošlog stoljeća, a da je danas u Rijeci premalo onih što bi slijedili ta vremena.

– Definiramo li ljudsku djelatnost kroz tri domene: kreaciju, produkciju i servis, moramo biti svjesni da bez kreacije nema produkcije, a i servis je u tom slučaju nepotreban. Dakle cilj je zadržati i povratiti, značajno ojačati kreativnu klasu u gradu. Lako je to reći, a puno teže ostvariti. Što je zajednički nazivnik svih kreativaca? Da vole druge kreativce, vole dobru glazbu u gradu, dobru hranu, ispijanje kave na terasama, društvo s kojim će razmjenjivati ideje, naprosto ugodan život s puno nadahnjujućih druženja. Prošao sam velik dio SAD-a, stoga i Rijeku povezujem s nekim destinacijama te države koje su uspješno provele promjene. Rijeci kao uzoru stavljam Austin u Teksasu. U njemu su gradski oci prije četrdesetak godina dali kreativcima mogućnost osmišljavanja napuštenih skladišta. Proveli su to na odličan način tako da se stvorila sjajna atmosfera koju karaterizira i odlična glazbena podloga, pjesme Willyja Nelsona, Janice Joplin, Stevija Rayja Vaughana. Ostavimo li se takve atmosfere, u Austinu su ostali i ljudi poput Michaela Della koji nije otišao u silikonsku dolinu već je pokrenuo tvrtku što proizvodi Dell računala. U njemu je osmišljena i kreacija Whole Foods, lanac marketa s biohranom što se proširio teritorijem SAD-a. Naprosto »kreativna klasa« je ostala u gradu, štoviše učinila je to da se mnogi i vrate. Austin je na taj način postao »teksaško čudo«, oaza u velikoj državi koja je pokrenula svekoliki razvoj, pojašnjava nam Bach neke od američkih primjera koji bi ujedno u velikoj mjeri, mogli poslužiti kao recept za Rijeku.

U pravu je jer Rijeka itekako postoji, živa je, no stalno se iskazuje činjenica da u njoj, na čelnim mjestima, nedostaje hrabrosti. Svakako joj nedostaje i kreacije, ali kad bi hrabrost otvorila ventile, a priča iz Austina je simptomatična i za Rijeku, moglo bi za kratko vrijeme doći do značajnih promjena.

– I mi imamo pregršt kreativnih ljudi u Rijeci i okolici, ali je kreativna klasa nažalost i u stalnom odlasku iz grada. Ovog sam ljeta primjerice bio na MIK-u. I bio sam oduševljen. Kvalitetom pjesama, izvođenjem i tehničkom realizacijom. Ima dakle ljudi koji znaju i mogu, ali simbolički bih to prikazao kao pregršt perli koje nisu povezane u skladnu ogrlicu, drži Bach.

Razasute perlice

Da, kao da je u rijeku netko istresao kamenje ili balvane te voda umjesto da se kreće svojim prirodnim putevima te čini korist, u nemoći svladavanja prepreke plavi i uništava sve oko sebe.

– Dolazi mi i slika Bourbon Streeta u New Orleansu prema kojoj bih kreirao Industrijsku ulicu. Bila bi to zona u koju bi svi ljudi vrlo rado dolazili, gdje bi se družili u klubovima, galerijama, restoranima. Primjerice nakon obnove lansirne rampe, dnevno bi se, točno u podne, ispucavalo torpeda prema maketi, dok bi električni tramvaj vozio s jednog do drugog kraja Industrijske na čijem bi početku, na Mlaki bio povećan broj parkirališnih mjesta, tako da se ljudi mogu opustiti u predivnoj atmosferi ulice koja bi se nakon Mlake prostirala prema današnjem »3. maju«, pojašnjava nam Bach.

Ono što je također neophodno, vraćanje je života, većeg broja stanara, ljudi u Industrijsku. Jer bez te komponente slika je poprilično »umjetna«, pomalo nalik onoj koju danas pronalazimo u središtu, u novim zgradama koje su s lica zemlje prebrisale riječki stari grad.

– Moje je mišljenje kako bi se moralo formirati garsonjere ili male stanove za kreativce koji su napustili Rijeku, a rado bi se vratili. Nešto hi-tech, malo, skromno ali više nego priuštivo kako se ne bi dogodilo da cijena »kvadrata« limitira želju za povratkom. To bi dakako bili ljudi koji bi prostor, Rijeku oživljavali svojom kreativnošću. Tu je moguće pokretati i start-upove, jer kad jednom dovedeš KK odnosno kreativnu klasu u grad, ona će sama dalje, normalno uz podršku grada u pojednostavljenju procedura, dati im takvu ponudu da ne mogu odbiti. Evo, to je moj inicijalni tijek misli. Sve okruženje, Italija, Slovenija, Austrija vrlo rado bi došla u takvu sredinu provesti ugodno vrijeme. U prelijepom gradu, tamo »gdje se sve ulice ruše u more« kako je to lijepo napisao Robert Funčić, zaključio je svoje reminiscencije o Rijeci Bach, njezin značajan izdanak, osoba koja je Rijeku itekako predstavila svijetu.

Bach je prije dva dana otputovao u SAD. Ostat će tamo nekoliko mjeseci, ustrajan na jačanju dvije svoje najvažnije trenutne preokupacije. Jedna je dakako PPP, kao i kampanja putem koje će se uskoro doći do lijeka protiv Parkinsa. Druga je, o čemu će razgovarati i u SAD-u, da će, dakako, pokušati animirati prije svih arhitekte kako bi se san o Industrijskoj ulici počeo pretvarati u javu, u sanjani mu raj. Jer s Rijekom je sve u redu. Samo se mora naći netko hrabar tko će potaknuti zajednicu da porazbacano kamenje posloži u željeni mural, netko tko će okupiti razasute perlice i složiti ih u predivnu ogrlicu.