Jednom Putokaz(i), (za)uvijek putokaz(i): Brojne reakcije na vijest da se gasi riječka glazbena institucija

Miranda Đaković i njezini Putokazi, Foto: Promo

Kako je rekla njihova osnivačica i umjetnička voditeljica Miranda Đaković, Putokazi su bili živo biće, a svaki takav »organizam« ima svoj prirodni kraj, i sve je zapravo kako i treba biti...

povezane vijesti

Vijest o prestanku rada Putokaza, jedne od najprepoznatljivijih riječkih i hrvatskih glazbenih institucija, očekivano je izazvala brojne emotivne reakcije (bivših) članova i stalnih suradnika. No, kako je rekla njihova osnivačica i umjetnička voditeljica Miranda Đaković, Putokazi su bili živo biće, a svaki takav »organizam« ima svoj prirodni kraj, i sve je zapravo kako i treba biti… U nastavku donosimo poruke koje su u povodu gašenja Putokaza uputili njihovi stalni suradnici.

Žak Valenta, koreograf i redatelj nekih od videouradaka

Putokazi su dio mene. Moj put s Putokazima počeo je dalekih 80-ih najprije kao člana zbora, nakon čega je vrlo brzo prerastao u koreografsku i redateljsku suradnju s nekoliko generacija Putokaza kroz više od tri decenije, a sve u participaciji u kolektivu i razvoju zdravog osjećaja za socijalnost i poticanje kreativnog izražavanja kroz scensku umjetnost i glazbu.

Teško bi bilo izdvojiti što ostaje u sjećanju, brojni glazbeno-scenski projekti zabilježeni na DVD izdanjima, nastupi uživo, snimanja TV emisija i videospotova, Eurosong, uvijek iznimno profesionalne probe, kreativne diskusije, eksperimentiranje. Možda najvažnije, brojna prijateljstva koja traju već decenijama i vjerojatno će trajati dok smo živi. Kuda god me put vodio, nosim Putokaze kao važan i vrijedan dio svog puta kojim se ponosim.

Igor Dobranić, stilist projekta »Meandri«

Teško je ukratko opisati zašto su Putokazi za mene putokazi. Vraćajući se sjećanjima na kraj 80-ih, početak 90-ih, pa sve do posljednjeg albuma na kojem smo surađivali, Putokazi su oduvijek bili drukčiji, kako glazbeno, tako i vizualno. Hrabrost u promjenama koju su pokazali svakim albumom; glazbom i likovnim identitetom, hrabrila je i mene na kreativnom putu kroz modno odrastanje i školovanje. Koncept Putokaza; avangardni videospotovi, kostimi, bili su inspiracija.

Oni su više od glazbe koju su interpretirati savršeno. Oni su art performeri. Apsolutno jedinstveni i nedodirljivi. Zatvorivši kreativni krug od punih 38 godina Putokaza, Miranda Đaković je ostavila neusporedivo glazbeno i vizualno nasljeđe, kojeg sam bio (mali) dio, ali koji ima posebno važno mjesto na mom kreativnom putu. Izvrsnost, preciznost, vrhunska kreativnost i izvedba nemaju rok trajanja. Putokazi su to dokazali, potvrdili, i ostavili nam svima u »virtualno« nasljeđe za uživanje u jednoj neponovljivoj i unikatnoj glazbeno-vizualnoj priči. Krug je zatvoren. Glazba Putokaza živi.

Elvis Stanić, glazbeni producent i aranžer albuma »Zemlja«, skladatelj albuma »Nova Zemlja«

Razdoblje suradnje s Putokazima bilo je najkreativniji dio moje karijere, etno opus »Zemlje« i »Nove Zemlje« ostat će, vjerujem, uvijek zabilježen kao nešto čega do Putokaza nije bilo u glazbenom izričaju naših prostora. Ono što je mene najviše nadahnulo u radu s Putokazima, bio je onaj nevjerojatan timski rad, doslovno, jedan za sve, svi za jednog, što nisam nikad kasnije doživio. U tom nadahnutom, finom, a uvijek i vrlo dinamičnom glazbenom i umjetničkom okruženju, stvarala se najljepša glazba onog vremena, pjesme koje su ostavile dubok emotivni trag generacijama u nasljeđe. Putokazi su za mene jednostavno dio jedne predivne i neponovljive vilinske priče.

Iztok Turk, glazbeni producent i aranžer albuma »Mjesec«, »Porculan« i »Meandri«

S Putokazima me je zadnjih 17 godina družilo traženje nekih novih prijema u stvaranju glazbe. Uvijek smo davali prednost autentičnosti zvuka pa je to bio slatki izazov za moju kreativnost. Nedostajat će mi mili glasovi institucije koja je proizvela toliko vrhunskih izvođača i tonu odlične muzike. Ali, kao što je rekao Jim Morrison, kad se put završi, otvara se novi put.

Goran Časni, tonski ozvučivač svih glazbeno-scenskih događaja i brojnih koncerata od početka

Raditi za Putokaze tehničku podršku bilo je iznimno stresno jer se uvijek balansiralo na samoj granici mogućnosti tehničke opreme i često upitne ekonomske isplativosti. Poslije svakog projekta rekao sam »nikad više«, a onda prihvatio sljedeći bez oklijevanja. I nije riječ o Stokholmskom sindromu, nego o težnji prema izazovima i učenju.

Mnogo toga isprobano i usavršeno s Putokazima, kasnije je postalo moja prednost u odnosu na konkurentske usluge. Njihov prestanak rada, iako očekivan, tužna je vijest, ne samo zato što završava jedna lijepa priča, nego zato što u trendu prosječnosti i surogata, na vidiku nema nikoga nalik na izvrsnost Putokaza. Nadam se da ću jednog dana ponovo pokušavati ostvarivati ideje s ruba nemogućeg, istinske umjetnice i perfekcionistice Mirande Đaković.

Angela Jeličić Krajcar, članica Putokaza od 1990. do 1993.

Putokazi su me privukli zbog prekrasnog pjevanja i odlične vibre, od prvog trenutka osjećala sam se kao da sam došla doma, među mlade, talentirane i duhovite ljude koji uživaju u glazbi i vole ljude. Takvo se bogatstvo rijetko nalazi, a Miranda je svojim trudom i žrtvom to znala okupiti i održati. Putokazi su i jedno doista vrhunsko glazbeno iskustvo: za mladog čovjeka jedinstvena prilika za učenje kroz suradnju s odličnim glazbenicima, koreografima, kostimografima.

Rad Putokaza na glazbi iz mjuzikala bio je jedinstven u Hrvatskoj početkom devedesetih. To je bio naš mali Broadway. Neizostavno, bila je iznimna čast biti prvi predstavnik Hrvatske na Eurosongu i tako ispisati jednu stranicu povijesti. S prolaskom vremena, sve je jasnije dostojanstvo i, rekla bih, čistoća cijele te priče. Ja sam doista uživala u pjevanju, kreativno postavljenim višeglasjima, tako da su za mene i probe i koncerti bili prava hrana za dušu. A osim dragocjenog glazbenog iskustva, u sjećanju iznad svega ostaju – ljudi, prekrasni glasovi i naša povezanost koja se pretače u glazbu života, tu smo i danas jedni za druge.

Saša Ostojić, kreator energijskih misli iz sjene i grafički oblikovatelj više projekata

Dvadeset i drugog veljače 1984. godine osnovani su Putokazi. Neopisiva sveukupnost mladosti od gotovo pet stotina Duša, koja je pjevala za nas često prizivajući utopističke svjetove zaboravljenih dobrih ljudi. Njihova pjesma nikada nije bila tek ugodom za nepretenciozni background života. Putokazi se nikada nisu htjeli svidjeti predvidljivom sigurnošću doživljaja.

Bili su posve svoji, najčešće nepravedno pogurani na margine naše ugode. Miranda Đaković jest bila njihov pokretač i motor, ta esencija energije s povremenim izbojima koji su brusili jasan tijek. Ostavila je, uz sve pjevače i suradnike, golem opus posut s više od tisuću javnih nastupa, brojnim projektima i nagradama. No, ostavila je i ono najvažnije – nešto dobro, toplo i pulsirajuće, što je postalo najdubljom svojinom svakog onog koji je na bilo koji način, pa i nakratko, bio »putokazom«.

Na obljetnicu dana osnutka, 22. 2. 2022. godine, nadnevak prepun simbolički »zaokuženih« dvojki, u 38. godini službenog postojanja, Putokazi na svom vrhuncu djelovanja – prestaju s radom. Na marginama sve one društvene i okolišne nepravde, ignoriranja, prosudbenih licemjerja i svega onoga što ih je guralo u ništavilo tijekom dugog razdoblja postojanja, ne treba ponirati u patetične rečenice žalovanja za propuštenim i izgubljenim. Ipak, treba zabilježiti. Trebali su biti hrvatskim i gradskim brendom, a nisu.

Trebali su biti posebno uvršteni u neke od šest stotina projekata prigodom EPK-a 2020 u Rijeci, a nisu. Tek su, u posljednjoj godini postojanja, tiho »kriknuli« off-projektom »nema nas«. Sve to sada više nije važno. Naposljetku, ostaje sjećanje na prekrasne trenutke, kao i potpuni mir, bez imalo gorčine.

Putokazi su bili fascinantan predstavnik vremena, s cvjetovima mladosti koji su uvijek iznova propupali iz pepela, uzdižući se ljepotom stila, porukama kroz pjesme i sveukupnim profesionalizmom. Oni su doista bili ispred našeg vremena, pravim »putokazima« u raskružju života. Stoga, njihov »kraj« i nije stvaran. Brojni zapisani diskografski projekti zauvijek će se ispotiha uvlačiti u radijski eter, sve dok tog medija bude uopće bilo. Neki će »novi klinci« otkrivati pojedine vrhunce, kao i neke zaboravljene pjesme jakih čuvstava. Konačno, nitko nikada u našoj glazbi nije pjevao o smrti takvom uzvišenom ljepotom, kao što je to autorskom poetikom ostvarila Miranda Đaković na posljednjem diskografskom projektu »Meandri«.

Povremeno će naš gradski muzej organizirati neku izložbu koja će izabranim iskrama iz darovane baštine Putokaza pogoditi naše srce. Istovremeno, »don’t look back, my son«, taj epski Bauerov »ne osvrći se sine«, slijed je utisnut u razum. Jer, svi smo mi tek dijelom većih kruženja u kojima je kraj prirodni slijed. Putokazi su bili igrom, čistom energijom, kreacijom, nesputanošću misli preko rubova. Dugogodišnja suradnja i prijateljstvo s Mirandom i Putokazima, proistekli su iz istovrsnih pogleda na svijet i ostvarenja one samododijeljene uloge kojom nastojimo ispuniti prostore vlastita smisla.

Bilo je inspirativno, novootkrivajuće i lijepo. U sjećanju ostaje odraz razvučenih usana u blagi osmijeh i tople slike koje se projeciraju na unutrašnjost kapaka, kao kada zažmirimo pred jakim svjetlom. Sve dobro ostaje zauvijek pohranjeno u svevremenu i sveprostoru Zemlje Mu. Iza Putokaza ostaju putokazi.

Poruka Mirande Đaković pjevačima

Dragi Putokazi, na kraju našeg zajedničkog putovanja želim s vama podijeliti neke misli i osobno vam zahvaliti. Putokazi 22. veljače 2022. godine prestaju s radom. Željela bih se vratiti na početak, pa će i ovaj »kraj« biti prirodan. Sve oko nas je u mijeni, sve je dio nekog ciklusa, manjeg ili većeg, primjetljivijeg ili skrivenog.

Na sve nas zajedno, na Putokaze, nikad nisam gledala kao pozornicu bilo kakvog dokazivanja ili natjecanja. Putokazi niti su nastali, niti će nestati. Naprosto smo se prepoznali u jednom trenutku koji smo svi od nas prepoznali kao svoje vrijeme, odnosno naše vrijeme. Život se mijenja.

Pustimo onu toplinu, žar, mladenaštvo i ljubav, sve nemirne iskre, poeziju i nastup, zajedništvo i sreću, zadržati tek u svojim sjećanjima. Novo vrijeme daje priliku novim energijama, nekim novim putokazima da osjete da je to baš njihovo vrijeme i pronađu samo svoj put u tome. I u tome je jednostavnost svega onog što zovemo običnim životom.

Iz dubine duše Hvala vam, svakome od vas, svakoj Osobici, svakom iskazu energije kojim ste zauvijek utkali u biće koje poštuju i vole. Hvala. Doći će trenuci u kojima ćemo se okupiti i barem na (te) taj dan(e) vratiti nam osjećaj da sve to imalo je smisla.

Poruke (bivših) članica i članova Putokaza

Antonia Svetina (2012. – 2022.)

Još uvijek, čak i kad je informacija odaslana u svemir, ne doživljavam potpuno kraj. U svojoj glavi ja sam i dalje na pauzi i kad-tad će stići neki mail s datumima zbog kojeg ćemo 6 dana usklađivati smjene, obitelji, obveze, nas 7 potpuno različitih bića i sudbina, i uvijek nekako – uspjeti. Još uvijek mislim da ćemo ušetati na 7. kat HKD-a i da će Miranda bez previše objašnjenja početi svirati nove melodije, a mi ćemo se pogledavati jer ćemo znati da su one obećanje još barem 3 godine rada i predanja. Ali eto, danas, 22. 2. 2022., na najposebniji datum u posljednjih nekoliko tisuća godina, stotine srca okrhnuto odzvanjaju u svemiru.

Stotine duša koje su cirkulirale energijom Putokaza svih ovih godina, koje su živjele u toj kući bez vrata i krova, u kutku od snova. Ali kako jedan takav koncept uopće može imati kraj? Ako se ne uspinjem svaki tjedan prema sedmom katu, ako ne upisujem datume u kalendar, ako ne vidim svojih 7 različitih bića više nego što mamu vidim – prestajem li biti pkazom? Nikada. To, nikada. Jer ta energija koju smo stvorili, koju smo osjetili svi, bili ondje 3 mjeseca, 3 godine, ili 12 godina, svi smo je osjetili. To nema kraja. I biti putokazom više je od nastupa, od proba, od prijateljstava, pa čak i od glazbe. I s 80 godina kada me pitaju kako bih se opisala, nakon svih ovih godina, na listi zauvijek će biti – ja sam putokaz. Evo, sad dok sam ovo napisala, proživjela sam katarzu, isplakala dušu i možda čak i prihvatila tu spoznaju o kraju. Samo možda…

Karmela Perica Žmirić (1988. – 1990.)

Nikako neću reći da se gase moji Putokazi. To bi zvučalo konačno i tamno… Ugasiti nešto. A glazba opstaje stoljećima. Oni koji su je stvarali nosioci su svjetla. Dana 22. 2. 22. moji Putokazi prestali su s radom. I to je tužno. No, sve jednom prestaje, a dobro se pretoči u osjećaj koji prelazi granice svjetlosnih udaljenosti i vremenskih ograničenja.

Marko Anić (1988. – 1992.)

Čitam i gledam sjećanja mojih 400 i nešto Putokaza i novinske članke koji ni uz najbolju volju ne mogu nabrojiti i opisati sve što se dogodilo u tih ohoho godina, pa sam odlučio dodati svoje sjećanje. Moj prvi nastup s Putokazima je bio u mjuziklu »Prozor! Tko je razbio?« u dvorani nekadašnjeg doma JNA, sada Filodrammatici.

Nisam imao pojma što radim, ali mi se svidjelo. Naročito mi se svidjela jedna pjesma koju smo tada zvali »Ti-dap«, a ta pjesma se još dugo provlačila kroz repertoar kasnijih generacija i mijenjala svoje obličje, tekst, aranžman i naslov. S tom pjesmom smo otputovali u mjesto Sivac na festival akustičarske muzike. Sivac? Selo usred ničega u ravnoj Vojvodini. Put do tamo izgledao je kao Odiseja kad je priča Broj 1 iz »Alan Forda«, uključujući šinobus s kokicama koje lete.

Sjećam se da je po propozicijama smjelo biti do 10 izvođača po pjesmi, a nas je bilo 14, ali je Miranda nekako uvjerila organizatore da je to minimum i da manje ne može. I razglas je bio u problemima, pa smo nakon nekoliko uzaludnih pokušaja ozvučavanja jednostavno maknuli mikrofone sastrane i pjevali i svirali na suho. Naravno, osvojili smo 1. nagradu, pa smo morali još jednom izvesti pjesmu za tv, s mikrofonima. Tko zna što je bilo s tom snimkom! Danas sam se sjetio da imam naljepnicu na vratima konobe koja me podsjeća na taj događaj. Nema videa, nemam fotografija, samo ta jednostavna naljepnica. I sjećanja.

Andrea Stanišić (2011. – 2015.)

Priznajem da su trenuci provedeni na probama, nastupima i ostalim druženjima bili jedni od najljepših trenutaka u mom životu. Kad sam napustila skupinu, mnogi su me pitali pjevam li negdje. Odgovorila bih na to: »Ništa se ne može mjeriti s Putokazima«. Velika je čast biti dio te obitelji.

Diana Kovačić (2001. – 2003.)

Ponosna sam, sretna, zahvalna i blagoslovljena što sam bila mali kotačić ove ogromne priče.

Snježana Pantoš (1991. – 1993.)

Moja sestra npr. nikada nije bila formalna članica Putokaza, ali je cijelom svojom dušom bila putokaz. Od prvog dana kada je zajedno sa mnom vježbala i držala dionicu drugog glasa za pjesmu »Tu tiri daaari, tuti ridi daaari…« i bila na mom prvom nastupu na Trsatu… A tako je ostalo i do kraja… Zapravo želim reći da Putokazi nisu »samo« odgojili tih nekoliko stotina generacija mladih, već puno više i šire. Nesvjesno, svojom energijom i otvorenim srcem utjecali su na obitelji nas pjevača, braću i sestre, prijatelje, rodbinu… I to je prava istina jer je moja obitelj dokaz za to. I ne, ne želim da se pozdravljamo i opraštamo. Da, ovo je samo još jedna životna mijena, faza, ciklus.

Melita Sedić-Lawton (1992. – 1993.)

Bila mi je velika čast biti dio Putokaza i Puta, te su mi dvije godine koje sam pjevala u Putokazima bile jedne od najznačajnijih i najispunjenijih u mom sazrijevanju. Toliko sam toga naučila i doživjela, da mi je to iskustvo pomoglo u mnogim situacijama i trenucima kad sam bila sama sa sobom i kad mi je nedostajalo mnogo toga. Uvijek sam znala pobjeći u tu bajku sadržaja, druženja, pjevanja, i uzbuđenja koju sam doživjela na tako kratko vrijeme, a koje je izgledalo bezvremensko.

Natalija Banov

Iako mi je iskreno žao da Putokazi »fizički« više neće biti aktivni, oni će ostati živjeti, ne samo u brojnim snimkama, u virtualnom svijetu, trajno zabilježeni u povijesti glazbene Rijeke, već ono najvažnije, u sjećanju svih, sigurna sam, baš svih članova svih generacija Putokaza!