S njegovih istetoviranih prsa promatra nas divlja zvijer. Gepard. Ali on i jest gepard koji kroči ulicama grada… Tko je on? Miran Kurspahić, nagrađivani redatelj, glumac, muzičar, performer kojemu venama teče rokenrol… Kazališna publika s nestrpljenjem očekuje njegove predstave. U kinima ćemo ga od 9. prosinca moći gledati u filmu Stanislava Tomića “Po tamburi”.

Treći film redatelja Stanislava Tomića “Po tamburi” svojevrsna je hrvatska inačica američkog akcijskog kult-klasika Ratnici podzemlja (The Warriors) Waltera Hilla. taj je film je ekranizacija istoimene novele Sola Yuricka iz 1965. koja je inspirirana drevnom Ksenofontovom Anabazom.Suluda komedija, ili kako ju oni sami iz Produkcije Kaos opisuju – putopisno kulturno-umjetnički akcijski spektakl “Po Tamburi” rađena je po stripu legendarnog Dubravka Matakovića. Redatelj tog specifičnog filma Stanislav Tomić je rekao da se i sam jako iznenadio kad su mu ponudili osnovnu verziju.

– Prvo sam pomislio da je to nešto skoro najbedastije što sam čuo. Kad sam dublje ušao u ideju počelo mi se sviđati i odlučio sam snimiti film, kazao je.

A evo što o filmu kaže jedan od sporednih ali za film značajnih likova, glumac Miran Kurspahić.

Kako se vama činilo i što ste očekivali na prvu…
– Što sam očekivao? Pa sa Stankom znam što se može očekivati – zezanciju. On je jedna specifična osoba s posebnim duhom koji se manifestira kroz te njegove uratke. Znam ga sa snimanja serija još od prije par godina. Imamo i zajedničke frendove. Dosta smo se povezali pa sam točno znao što očekivati.

Je li vas nešto posebno zaintrigiralo…
– Oduševila me sama ideja filma, kad mi je ispričao da bio to bila hrvatska verzija “Tjhe Wariorsa”. Ideja o takvoj parodiji me odmah kupila. Znao sam da bi to moglo biti baš dobro. Onako blesavo, u njegovu zafkantskom stilu…

U filmu osim niza znanih glumaca s televizije i filma ima i onih koji se bave i muzikom poput Mrleta i Ivanke Mazurkijević. I vi se bavite i muzikom…
– Mislim da me angažirao i zato što zna da imam bend. S druge strane volim se glupirati što je sastavni dio filma. Privukla me i sloboda u koncipiranju uloge.

Vaša tamburaška grupa svira neku posebnu muziku
– Po vokaciji sam redatelj pa sam u kreiranju dobio priliku za film koncipirati nastup te naše grupe koja se u filmu zove “Najbolji hrvatski tamburaši”. Zamisao je da ta grupa svira je neki crossover punka i tamburaške glazbe. Kada je tako – rekoh OK. ‘Ajdemo to napraviti kao homage punk i protu punk bendovima…

Tomislav Miletic/PIXSELL

Vaša je uloga podsjetila na nastupe jednog poznatog gitarista. Jimija Hendrixa.
– Je… Na kraju sam dobio dozvolu da smijem i bisernicu razbiti. I onda je išao homage Jimiju Hendrixu, naravno s onim karakterističnim dijelom… Ha ha…

Rekli ste mi da se volite glupirati? Postoji li neka granica koju nećete prijeći?
– Postoji, ona moje vlastite gluposti. Teško je preko tog ruba prijeći, no glupost je ionako jaka u meni, pa ne brinem.

Imate specifičan smisao za modu. Volite retro. Što je moda po vama?
– Moda može biti svašta i ništa. U kontekstu odijevanja, ona je za mene određeni vid kreativnog ispoljavanja osobnosti. Ovisi o poznavanju sebe, vlastitog habitusa, povijesti, kulturološkim značajkama, kontekstu, referencama, bez toga je posve površna i isprazna. Ako nudi prostor za kreativnost, maštu i igru, onda ima smisla. Ukoliko se radi o robovanju trendu, onda je samo dio konvencije prekrivanja tijela i obična nužnost. U tome ne nalazim nikakvu zabavu i ne zanima me. Moj vid odjevanja je kroz pričanje priče, stvaranje lika, beskrajne mogućnosti, slobodu. Budi ono što želiš biti.

Jeste li vi performer i u odijevanju?
– Na neki način i jesam s obzirom da odijevanje doživljavam više kroz prizmu kostimografije, kao izvjesnu manifestaciju brojnih alter ega, stoga zasigurno postoji i određena doza performativnosti u tome.

Ni nakit vam nije stran. Kakve komade birate?
– Volim narukvice, kožne i metalne, te prstenje, uglavnom s kosturskom glavom kao motivom. Imam i par psećih i metalnih ogrlica, no ipak su mi draže marame.

Kako su prošli nedavni koncerti TV Eya – Močvara, Tvornica?
– Imali smo dosta aktivno koncertno ljeto te jesenski nastup u Močvari sredinom rujna koji je prošao sjajno pred punim kapacitetom, doduše ograničenim, a ovaj koncert u Tvornici nekako je došao kao kulminacija prije, na žalost, vrlo izvjesnog zatišja.

– Kao što je obećano i najavljeno, bijaše to flambojantna ultra điha điha svetkovina R’N’R-a. Mnogi se pomladiše za deset godina, a kod mnogih je nuspojava nakon koncerta bio – seks. Iskreno sam zahvalan svima koji su došli i ispunili mali pogon Tvornice te svojom podrškom i energijom napravili ugođaj za poželjeti. Nadam se da se reciprocitet pozitivne energije osjetio i od nas izvođača sa scene.

Sveti Lemmy Kilmister reče: Ako misliš da si prestar za R’N’R – onda jesi. Mi okupljeni svjedočismo – R’N’R je uistinu jak u nama. Tu nedjelju žrtvovasmo sebe na oltar R’N’R-a za otkup svih vaših grijeha…

Foto: Matija Habljak/PIXSELL

R’N’R nije mrtav što dokazujete svojim nastupima. Negdje ste spominjali da ste metuzalemi. Tko dolazi na vaše koncerte? Ima li u publici ipak i poletaraca?
– Dinosauri poput nas, koji još uvijek slušaju R’N’R. Uglavnom izumiruća vrsta, no na svakom koncertu se na našu radost pojavi i nekoliko “dinosaurića”, tako da bitka možda još uvijek nije izgubljena. Izdržljiva je zombi neman taj R’N’R, već toliko puta pokopan, a još uvijek se iznova vraća u nekom obliku.

Je li se glazbeni ukus mladih generacija malo “pokvario”?
– Iz moje vizure jest, no ja sam za njih ionako deda, stoga sumnjam da mare za ičije, pa tako i moje mišljenje. Svaka generacija ima puno pravo postavljati neka svoja pravila, doživljaj glazbe je izrazito subjektivan i svatko sluša što želi i voli. Osobno preferiram glazbu iz 60-ih i 70-ih, dakle puno prije neke “moje” generacije. Volim žešće, manje nješće. I ne podnosim tzv elektronsku glazbu, pada mi teško na želudac.

Niste samo vokal. I pjesme pišete za band. Koliko ih je do sada nastalo?

– Pišem, skladam, sve što treba, onda kasnije to sve aranžiramo kao bend. Posebno sam aktivan u periodima kad ne snimam i imam više slobodnog vremena da se posvetim glazbi. Trenutno imamo 13 autorskih pjesama, no za sada su samo četiri snimljene, a tek su dvije ugledale svjetlo dana kao singlovi. Skup je to sport i neisplativ. Ali što ćeš kad nas veseli.

Je li neka nastala u suradnji s “vašom” Mirnom?
– Mirna pjeva na našem drugome singlu “Keep on smiling”, a vjerovatno će nam gostovati i na još nekim pjesmama. Redovito nam gostuje na koncertima, Nekako nam pašu glasovi, pa zašto to i ne iskoristiti. Svakako mi je lakše stvarati glazbu s njom pored sebe, jer sam vrlo limitiran u svom nabadanju po klaviru, tako da mi ona uskače s akordima i kao pratnja na klaviru, pa onda kasnije s tim materijalima odlazim bendu. U budućnosti, čim ulovimo vremena, svakako planiramo i neki naš zajednički glazbeni uradak.

Iggy Pop, Jimi Hendrix ili Little Richard? Svi oni, tko još?
– Bazu postaviše moji skrbnici, koji oboje slušaju uglavnom rock, pogotovo gospodin otac koji sluša osnove poput: Chucka Berrya, Little Richarda, Jerry Lee Lewisa, Elvisa, Perkinsa, Casha, Fats Domina i sl. Zatim su tu svakako bili i Beatlesi, Stonsi, Animalsi, Who-ovci, Kinksi… Glazbeno me odgojio šest godina stariji brat Mislav, koji je i sam muzičar (svirao je bas u The Babies, Thee Melomen, trenutno u Erotic biljan & His Heretics i Secret 4) te je izvršio presudni utjecaj da mojim venama kola garažna krv.

Od bluesa, preko Sonicsa, MC5, NY Dollsa, Dictatorsa, Ramonesa, Pistolsa, Clasha, Buzzcocksa, Sham 69, Stranglersa, Madnessa, Specialsa, Motorheada, pa novijih poput White Stripesa, TUrbonegra, Hellacoptersa, Glucifera, Flaming Sideburnesa, Nashville PUssya, Black Keysa itd. Posebno mjesto u svemu tome imaju Iggy and the Stooges, u čijoj sam se glazbi posve našao i kako netko otkida na narodnjake, tako meni rifovi Rona Ashtona izazivaju onaj “žnesekva” osjećaj da skačem, čaše lomim i ruke mi krvare. I da, na leđima mi je istetoviran uvodni stih iz njihove pjesme “Search and Destroy”: Street Walking Cheetah. Slušam i neke druge izvođače, posebno Queen, koji na prvu ne odgovaraju nužno ostatku mojih glazbenih preferenci, no to je ljubav od pete godine kad krenuše infišanost u glasnika bogova Mercuryja.

Da možete nešto promijeniti što biste učinili?
– Čuda moj Mujo – čuda!

Planovi?
– Još uvijek snimam Blago nama na RTL-u, nedavno dovrših snimanje “Za hribom” u Sloveniji, obnavljamo “Krizni stožer” koji gostuje, ali i ponovno igra u Pogonu, pripremam tri nova kazališna projekta s Ronom Žulj u REBEL teatru, od kojih je možda najzanimljiviji “Nestajanje” i naravno, planiram snimati album s TV Eye-em i nadamo se brojnim koncertima, ukoliko nam prvenstveno epidemiološke prilike budu išle na ruku. A na proljeće, nadajmo se, slijede i još neki novi TV projekti, a možda, samo možda me se i neko institucionalno kazalište sjeti. Hanč, hanč, nod, nod…