FOTO/Ivo Šubić
"Cilj mi je uvijek bio da kroz glazbu podijelim dio sebe i unesem malo optimizma, radosti i ljubavi u svijet" kaže Tatjana Cameron Tajči
povezane vijesti
Prošla su točno tri desetljeća od Eurosonga u Zagrebu na kojem je pobijedio predstavnik Italije Toto Cutugno s pjesmom »Insieme:1992«. Na natjecanju koje je u Zagreb stiglo zahvaljujući grupi Riva koja je godinu ranije s pjesmom »Rock me« pobijedila na Eurosongu u Švicarskoj, Jugoslaviju je predstavljala Tatjana Matejaš Tajči s velikim hitom »Hajde da ludujemo«.
Trideset godina nakon održavanja Izbora za pjesmu Europe u Zagrebu, uspomene na taj događaj s nama je podijelila naša tadašnja predstavnica Tajči. Tatjana Cameron dugi niz godina živi u SAD-u, ali je u stalnom kontaktu s domovinom. Rado se prisjeća i Rijeke u kojoj je živjela nekoliko mjeseci tijekom 1994. godine kada je u riječkom HNK-u radila na mjuziklu »Kiss Me Kate« u kojem je imala glavnu ulogu. Bilo je to, kaže, divno vrijeme i predivno iskustvo, a grad ju je oduševio.
Kakve uspomene nosite na nastup na Eurosongu u Zagrebu, kao i na pobjedu na Jugoviziji koja mu je prethodila?
– Na Euroviziji sam osjećala puno veću odgovornost jer sam željela opravdati ukazano povjerenje i podršku publike. Na Jugoviziji sam bila potpuno rasterećena. Nije mi na kraj pameti bilo da bi uopće postojala šansa da pobijedim, tako da sam se koncentrirala na nastup, na radost koju mi je glazba uvijek donosila i na ljubav s kojom sam uvijek pjevala svaku pjesmu. U Zagrebu smo svi bili napeti. Ipak je to bila zahtjevna organizacija velikog glazbenog događaja. Ja sam bila dobro uvježbana i sigurna u svoj nastup, i na kraju, pred sam početak pjesme, sabrala sam se i prepustila toj istoj radosti i ljubavi.
Velika čast
Što je za vas značio taj nastup?
– Bila mi je stvarno velika čast. Bila sam svjesna prilike koju mi taj nastup nosi i željela sam se već tada predstaviti i europskoj publici na najprofesionalniji mogući način. Nastupala sam od četvrte godine, pohađala glazbenu školu, kazalište, ulagala sam u sebe maksimalno i žrtvovala igre s prijateljicama zbog gaža ili vježbanja klavira. Cilj mi je uvijek bio da kroz glazbu podijelim dio sebe i unesem malo optimizma, radosti i ljubavi u svijet, a Eurosong divna prilika za to za koju sam bila zahvalna.
Kao djevojka s nepunih 20 godina, kako ste tada zamišljali svoju (buduću) glazbenu karijeru?
– Nisam se opterećivala uspjehom. Kako sam već spomenula, cilj mi je bio podijeliti nešto lijepo s publikom, dotaknuti neko srce, podići nečiji duh, inspirirati nekoga. To sam naučila od tate koji je bio moj prvi glazbeni uzor, a koji je uvijek muzicirao s puno ljubavi. Kad mi se dogodio veliki uspjeh (sa samo 19 godina) napisala sam u dnevnik da je divno, samo da se možda prebrzo dogodilo. Kad se jednom nađemo na »vrhu«, opcije su ili ostati na istom mjestu, ili sići s njega. Ja sam željela rast, nove putove, nesputanost od obaveze (ili želje) da se »zadržim« na vrhu. Jedino što sam zamišljala o budućoj karijeri je kako da rastem kao osoba i kako da se i dalje razvijam u bolju umjetnicu. Nisam željela biti zarobljena jednim imageom ili jednim žanrom glazbe, a opet nisam željela razočarati publiku koja je voljela baš taj stil.
Te je godine pobijedio Toto Cutugno. Jeste li možda ostali u kontaktu s njim?
– Nisam. Tada su sve moje kontakte i poslove vodili ljudi iz moje ekipe. Toto mi je nakon nastupa prišao, čestitao mi i poklonio mi ružu. Sjećam se da je bilo nekih razgovora o nekoj suradnji, ali ja sam bila emotivno i mentalno i fizički iscrpljena da bih sve to pohvatala. Nikad ga poslije toga nisam susrela.
Legendarne haljine
Tada ste bili jako popularni. Jesu li vas obožavatelji »zatrpavali« porukama, pismima, poklonima?
– Da. Dobivala sam stotine pisama dnevno. I često bih dugo u noć sjedila doma i odgovarala na pisma, slala autograme i slike. Bilo mi je užasno pomisliti da neću moći na sve odgovoriti i da će zbog toga neko dijete biti zato tužno. Kad sam otišla, ostalo je nekoliko velikih vreća neotvorenih pisama. Ako neki »stari fan« pročita ovaj intervju, željela bih da zna da mi je svaka napisana riječ u to vrijeme značila više od svega – davala mi je snagu i motivaciju i život jer sam se često u tim danima najveće popularnosti osjećala sama, bila sam puna nesigurnosti u sebe i gubila sam se. Pisma su me podsjećala na radost i ljubav od koje je sve počelo, i kojoj se uvijek moramo vratiti kad nas svijet oko nas počinje tiskati i lomiti.
Svi se mi zasigurno pitamo – čuvate li još uvijek haljine u kojima ste nastupili na Jugoviziji i Eurosongu?
– Naravno! Narančasta je kod mene, a roza kod mame u Zagrebu. Dobro se drže. Narančasta haljina, dizajnerice Danijele Car, je tako dobro izrađena da joj vrijeme uopće ne šteti. Šavovi su čvrsti i uredni, cijela haljina je divna.
»Hajde da ludujemo« je bio i ostao veliki hit. Je li vam drago što se pjesma održala sve te godine?
– Stihovi Alke Vuice su pozitivni i neopterećujući, a Tutićeva melodija lako pjevna svima. To što se pjesma održala, na neki način je svjedočenje o tome kako jednostavne stvari ispunjene dobrom pozitivnom energijom ostaju zauvijek – prenose se iz generacije na generaciju i ne blijede. Zapravo postaju još jače i bolje. Neopisivo sam zahvalna na priliku da sam bila – i još sam, dio nečega lijepoga što nas povezuje.
Nova knjiga
Trideset godina od Eurosonga danas ćete obilježiti koncertom koji će imati live stream na Facebooku. Što pripremate, tko će osim vas sudjelovati u nastupu?
– U izolaciji smo, tako da ću biti ja i David Langley na gitari. Prije deset godina željela sam održati HDL turneju u vrhunskoj produkciji, onako kako sam mislila da bi bilo najbolje za proslaviti tu glazbu i lijepe uspomene koje nas vežu uz nju. Da nije bilo pandemije, i ove godine sam planirala nešto slično. Ali ono što je najvažnije je da i dalje slavimo – i podijelimo nešto lijepo jedan drugome s onime čime raspolažemo. Dosta je da se pojavimo ovakvi kakvi jesmo širom otvorenih srca. To važi za sve nas. Koliko nas veli, »budemo se našli kad ću imati više vremena«, pa propustimo i trenutak susreta u kojemu nekome možemo reći »volim te«, ili odgađamo izlet s prijateljicom dok nam djeca odrastu, ili dok budemo imali više novaca, pa propustimo priliku da negdje sjednemo na travu s dva sendviča i radenskom i uživamo u životu kakav je baš sad. Imam tri centimetra izrasta u kosi (jer se bojim farbati sama doma), nemam stilista ili bend, ili TV kola da mi dođu ispred kuće s tehnikom, ali imam srce prepuno ljubavi, radost koja je preživjela puno tuga i boli, imam smjelost i nadu koje su me sto puta izvukle iz strahova o tome što će tko reći, imam gitaru i glas, internet, i što nam više treba! A kad dođe vrijeme za nešto drugo, i u tome ćemo uživati.
Na čemu još trenutačno radite?
– Uskoro objavljujem novu knjigu »(Ne)Slomljena – Kako mi je tatina glazba pomogla u iscjeljenju« koja mi je pomogla da baš to shvatim – da vidimo sve dobro što imamo, a ne da, iz straha i nesigurnosti, stalno kritiziramo ono što bi trebalo biti bolje. Ta knjiga će biti objavljena na engleskom i hrvatskom jeziku, a radi se o priči o putu iz emotivne boli i tuge do iscjeljenja i slobode. Tu sam kroz poeziju, glazbu i fotografiju podijelila jedno važno razdoblje iz svog života.
Koncentrirani na lijepo
Upravo ste predstavili obradu pjesme »Hajde da ludujemo«. Kako je došlo do njezine realizacije?
– Počašćena sam odazivom i suradnjom glazbenica (i popularne YouTuberice Kristine Kuzmic) koje su se pridružile ovom spotu. Nije baš bilo jednostavno u samo par dana sve složiti i organizirati, ali kad se radi o izuzetnim profesionalkama s velikim srcima i puno životne radosti, onda ništa nije problem. Damir Bačić je koordinirao projekt iz Hrvatske, a mi u Nashvilleu smo odradili produkciju. Imala sam sjajne glazbenike: Tony Miracle (synth) iz Orlanda, Dan Chmielinski (bass) iz New Yorka, Mario Mirkovic (bubnjevi) iz Zagreba i David Langley (gitare) iz Nashvillea. David je mixao i obradio, a moj sin Dante koji studira Immersive Reality na Savannah College of Art and Design je radio montažu.
Kako je on zauzet velikim projektima za školu, ja sam mu bila asistentica montaže. U tih deset sati, radeći na snimkama koje su mi cure poslale, osmijeh mi nije silazio s lica. Zahvalna sam do neba na najljepšem poklonu za 30. godišnjicu! Najljepše je kad jedna drugu volimo i podržavamo. Nadam se da će nas ovaj spot inspirirati na još više ljubavi i radosti. Poruka zadnjeg kadra je: ne trebamo se opterećivati stanemo li u stare traperice ili haljine. Volite svoje tijelo baš takvo kakvo je. Čuvajte ga, njegujte, dajte mu što treba da bude zdravo, ali nemojte ga mučiti nerealnim očekivanjima zato što netko drugi misli da bi trebalo biti ovakvo ili onakvo. Ja ću za par mjeseci imati 50 godina i nikad se nisam bolje osjećala u svom tijelu (makar se brže umori i boli češće nego prije, i makar mi sad pašu drukčiji modeli odjeće). Kad se oslobodimo strahova, predrasuda, nesigurnosti i ne opterećujemo se kritikama, onda se i fizički osjećamo sjajno!
Kakva je trenutačno situacija u SAD-u, kako i koliko pandemija koronavirusa utječe na vaš život?
– Otkazani su mi svi koncerti i turneja na kojoj sam bila sa sestrom i pijanistom Brianom Hansonom (wakingupinamerica.net/tour), sva tri sina su doma, srednji sin je maturant pa nam je žao da su mu propale sve proslave mature, ali koncentriramo se na sve ono što je dobro i lijepo. Zdravi smo, imamo dom s malim vrtom, dobili smo psića Lunu, svi smo kreativni pa i u izolaciji možemo stvarati nešto lijepo što nas ispunjuje. Čujem se redovno s mamom i sestrom – i polusestrom Tonkom, kuham fine večerice pa je dobro. Ne sviđa mi se da je puno ljudi nahrlilo van čim su popustile regulacije, ljudi zaboravljaju one koji su nastradali i koji su još uvijek pod velikim rizikom. Ja sam u gradu Franklinu gdje imamo dobro opremljene bolnice, ali važno je misliti na sve, a ne samo na svoju užu okolinu. Trebamo prihvatiti sve životne situacije takvima kakve jesu, primijetiti i priznati emotivnu bol koju osjećamo i onda se koncentrirati na nešto lijepo i radosno za što smo zahvalni.
Pobijedio Toto Cutugno, talijanska legenda
Toto Cutugno 1990. je pobijedio na Eurosongu u Zagrebu s pjesmom »Insieme: 1992«. Prvi je pjevač ikad koji je ujedno i tekstopisac i skladatelj pobjedničke pjesme. Iduće godine kao domaćin, zajedno s Gigliolom Cinqueti, bio je voditelj završne večeri natjecanja za najbolju pjesmu Europe. Talijanski kantautor, skladatelj, tekstopisac i TV voditelj, s nekoliko milijuna prodanih primjeraka širom svijeta, jedan je od najuspješnijih talijanskih glazbenika. Dospio je do vrha ljestvice, i kao interpretator vlastitih pjesama, ali i kao producent i autor pjesama za druge, posebno za Adriana Celentana, između ‘70-ih i ‘80-ih godina prošlog stoljeća. Sudjelovao je, solo, u parovima ili zajedno s grupom, u 15 izdanja festivala Sanremo, pobijedivši samo 1980. godine.
Cutugno je nakon pobjede na Eurosongu izgradio i vrlo uspješnu voditeljsku karijeru, pa je tako ranih 90-ih vodio na Raiuno emisiju »Piacere Raiuno«, zatim s Raffaelom Carra i Fabrizijem Frizzijem TV emisiju »La vela d’oro« i emisiju »Stasera mi butto… e tre!« s Giorgiom Falettijem. Bio je i na čelu nedjeljne uspješnice »Domenica in«, s čijom je redakcijom surađivao još od 1987. godine, no do tada kao autor i izvođač pjesama. Istovremeno je napisao i niz pjesama za razne izvođače koji su s njima nastupili na Sanremu, a i sam se bio vratio na pozornicu tog najpoznatijeg talijanskog festivala.
»I miei Sanremo«
Od 1998. vodio je emisiju »I fatti vostri« na Raidue, a 2002. je postigao veliki uspjeh u Francuskoj izvedbom »Il treno va«. Dvije godine kasnije bio je gost na festivalu Sanremo u posebnom izdanju »Revival«, a 2005. godine vratio se kao natjecatelj i završio na drugom mjestu, šesti put u karijeri. Nakon Sanrema, Toto nastavlja turneje izvan Italije, rezervirajući brojne večeri za različite istočne zemlje u kojima njegov glas i melodije postaju ambasadori talijanske glazbene kulture u svijetu. Godine 2008. na Sanremu je završio na četvrtom mjestu. Dvije godine kasnije, objavio je antologijsku zbirku »I miei Sanremo« koja sadrži sve Cutugnove pjesme prezentirane na ovom festivalu do 2010. godine.
Iste godine objavio je i zbirku rijetkih pjesama pod nazivom »Ritratto«. U prosincu sljedeće godine svoju je svjetsku popularnost potvrdio posjetom baltičkim zemljama, gdje ga je lokalni tisak pozdravio kao talijansku legendu. U veljači 2013. sudjelovao je kao gost u prvoj večeri festivala Sanremo i primio posebnu nagradu u karijeri. Pjevač je 2015. otvorio službenu Facebook stranicu i snimio prvi video, verziju »L’ italiano« na kineskom jeziku za promociju talijanskog programa »Real Time Italiani made in China«. Godine 2016. vratio se pisanju za Adriana Celentana. Skladao je »Ti lascio amore«, pjesmu koju su u duetu izveli Mina i Celentano i uvrstili je u album »The best«. Prošle godine bio je jedan od sudaca u drugom izdanju popularne emisije »Ora o mai piu« koju je na Raiuno vodio Amadeus.
Bezvremenska Cutugnova pjesma »L’italiano« i pobjednička eurovizijska »Insieme: 1992« dvije su skladbe koje su obilježile i boravak Talijana u karanteni. Ne samo da su ove dvije i više nego popularne i značajne pjesme odjekivale s balkona svih Talijana u izolaciji, nego i diljem svijeta gdje su Talijani, i ne samo oni, suočeni s ovom pandemijskom prijetnjom (Šarlota Brnčić)
Oliver Mlakar: Bio je užitak voditi Eurosong
Helga Vlahović i Oliver Mlakar! Voditeljski par Eurovizije 1990. Bolje ne može. Nazvali smo jučer Olivera Mlakara, ulovili ga u njegovu Samoboru dok su se iza leđa glasali njegovi četveronožni kućni ljubimci. Kad smo mu rekli da smo ga nazvali zbog godišnjice, zbog 30 godina koliko je prošlo od zagrebačke Eurovizije, otelo mu se jedno iskreno: »O Bože!«
– Nisam se toga uopće sjetio. Stvarno sam zaboravio. To je bila 1990., dakle prije 30 godina. Tko bi rekao da je tako brzo prošlo – veli nam Mlakar.
Ako je prošlo brzo, onda se, kažemo, tih 30 godina lijepo i dobro živjelo.
– Dobro, dobro, ne smijem se tužiti – na to će legendarni voditelj.
Pitamo ga jesu li ostale žive kakve uspomene na tu Euroviziju i kakve su.
– Lijepe su uspomene. To su bila vremena kada je Eurosong imao dosta visoku razinu, kada je bio jako cijenjen i gledan, tako da je bio uistinu užitak raditi ga. Okupila se velika ekipa iz cijele bivše države, tu su bili i dobri izvođači iz svih europskih zemalja i bio je to jedan uistinu jako važan i značajan program. Mislim da se u zadnje vrijeme Eurosong malo razvodnio – kazuje Mlakar.
Reći da je odabir Helge Vlahović i njega bio sjajan, ne čini se nimalo pretjerano. Bilo je, priznat će i Mlakar, jako dobro.
– Helga je bila izvrsna voditeljica, vladala je s dva strana jezika, ja s dva jezika i mislim da smo to dosta suvereno otpeljali, štono bi se reklo. Nije bilo problema – priča Mlakar.
Makar, spominje se i malog, zapravo, kako kaže, velikog incidenta. Htjeli su se, naime, Helga Vlahović i Oliver Mlakar povući s priredbe dva dana prije njenog početka. Pojašnjava kako su Helga Vlahović i on bili određeni za voditelje pola godine prije same priredbe. No, sve vrijeme uz njih je vježbao i rezervni voditeljski par što su ga činili Dubravka Marković i Rene Medvešek, da mogu uletjeti kao zamjena ako se za to ukaže potreba. Sve je bilo u redu dok netko od novinara, dva dana prije priredbe, nije postavio pitanje šefu projekta koji će par voditi priredbu, a on odgovorio da se to još ne zna.
– Kad sam to čuo, rekao sam Helgi: »Čuj, oni nas zezaju. Ja idem kući.« – prisjeća se Mlakar.
Na jednoj od proba Vlahović i Mlakar objavili su da se povlače.
– Tu je izbio veliki skandal, bila je to velika halabuka. Smirili su nas, prisilili da se vratimo i to odradimo, i kasnije je bilo sve u redu – kazuje Mlakar.
-Dobro su i učinili – velimo.
– I ja mislim. Nije trebalo do toga ni doći da nije bilo te nespretne izjave – ne dvoji Mlakar.
Imao je, reklo bi se, taj jubilarni Eurosong baš sve što je trebao imati. A da se kojim čudom dogodi da Hrvatska izbori domaćinstvo nekog budućeg Eurosonga, misli li doajen da bismo ga znali i mogli organizirati uspješno kao prije 30 godina!?
– Mogli bismo, zašto ne. To je malo veći festival, malo veći ugostiteljski kapaciteti, hoteli. Love ima, hvala Bogu, ima, pretplatnici plaćaju, sigurno bi se moglo – smije se na to Oliver Mlakar. (Siniša Pavić)