Ove nedjelje u 20.15 sati na HTV1 započinje druga sezona poznatog i među gledateljima priznatog kviza Superpotjera. Svojevrsni antonim Potjere, gdje jedan natjecatelj u kratkoj, ali napetoj igri izaziva više lovaca, u prvoj je sezoni emitiranja donio mnoge napete televizijske trenutke.

Nova uzbuđenja nedjeljom navečer sjajan su povod za razgovor s najpoznatijom lovkinjom u Hrvata. Moranu Zibar javnost je upoznala 2013. godine kada je kviz Potjera došao na male ekrane, a desetljeće kasnije Morana je jedno od poznatijih domaćih televizijskih lica.

O Superpotjeri i svemu super što donosi, ali i o brojnim drugim kvizaškim pojedinostima razgovarali smo s lovkinjom Moranom uoči nove nedjeljne sezone lova.

Puno pružamo

Nova sezona Superpotjere počinje prekosutra, stoga kako su prošla snimanja i što nas očekuje u novoj sezoni?

– Snimanja su prošla odlično! Gledatelje očekuje još jedna sezona puna uzbudljivih i napetih okršaja neizvjesnih do zadnje sekunde. Bit će tu i pošalica te naših međusobnih podbadanja, a mislim da smo ove sezone i malo opušteniji.

Otkad se pojavila u programu, Superpotjera, kao i regularna potjera, ima veliku popularnost među gledateljstvom. Stoga, što je toliko super u Superpotjeri?

– Sve! Superpotjera je nadogradnja dobre stare Potjere. Ali sve je brže i grandioznije. Potjera je uhodan dinamičan dnevni kviz, a njezina glamurozna mlađa sestra je uz to i pravi prime time spektakl. Produkcija, scenografija, novčani iznosi, publika, drama – sve je na razini šoua, ali i dalje je u prvom planu nadmetanje u znanju.

Osim toga, Superpotjera nudi sve lovce zajedno. Pa je i nama zgodna prilika da se podružimo.

Karakteristično za Superpotjeru je upravo to što spaja sve lovce zajedno. Stoga, Morana, je li u takvom dobrom društvu srdačnije i lakše snimati? Osim toga, studio Superpotjere ima i velik auditorij, stoga kakve razlike uočavate snimajući Potjeru i Superpotjeru?

– Superpotjera nam osim posla dođe i kao naš mali lovački tulum, ali uz poveću količinu stresa. U takvom društvu rado bih i kamen tucala, a gdje ne bih kviz igrala. Lakše je snimati jer je dobra atmosfera i znaš da imaš podršku, da smo ekipa i da će uvijek netko potegnuti.

S druge strane, u Potjeri je svatko prepušten sam sebi – možda je mirnije, sporije i nije toliki adrenalinski nalet, ali nemaš se na koga osloniti. Za razliku od komorne Potjere, veliki glamurozni studio i pune tribine dodatna su dimenzija koja Superpotjeru diže na višu razinu. Puno se od nas traži, ali mislim da puno i pružamo.

Foto: RENATO BRANĐOLICA/HRT

Ultimativni dokaz da sam uspjela

Koliko vam je Potjera promijenila život? Lovkinja ste već više od desetljeća i taj vam je angažman, i mnogi drugi angažmani koje ste zbog njega ostvarili, donio status popularne javne osobe. Jeste li davne 2013. pretpostavljali da će se tako nešto dogoditi? Što vam je popularnost donijela?

– Nisam 2013. godine ni u najluđim snovima mogla zamisliti da će Potjera toliko trajati, steći toliku popularnost i da ću ući u kategoriju javnih osoba. Ne mogu reći da to nije ugodno i da ne laska. Većina komentara i reakcija koje dobivamo je pohvalna i pozitivna, pogotovo uživo.

Naravno, ima i hejtera, mahom virtualno, ali to tako valjda mora biti, to moraš naučiti ignorirati. Uloga lovkinje otvorila mi je neka poslovna i privatna vrata, donijela mi je vidljivost, nove prilike, ali najvažnije – mnogo novih poznanstava, druženja i zanimljivih ljudi.

Veseli i pokoja dodatna jabuka na tržnici ili rakija na račun kuće. Još uvijek mi je pomalo smiješna ta moć televizije. U poslu kojim se bavim otprije i nema veze s Potjerom kao da me malo ozbiljnije shvaćaju samo zato što se pojavljujem na ekranu.

Nastavno na to, kako je to kad se vaše ime nađe kao odgovor u nekom kvizu ili pojam u križaljci?

– To je ultimativni dokaz da sam uspjela, hahaha! Prva križaljka je bila gotovo kao da sam Nobelovu nagradu dobila. Ljudi su slali slike, mama ju je svečano izrezala i spremila u fascikl. Naravno, sve je to simpatično i godi mi. Najviše me vesele anagrami, a moje ime i prezime je zahvalan materijal. Favoriti su mi Zamorna riba i Bizarna mora.

Čini se da ste se našli na televiziji, jer osim kvizova gledali smo vas u “Kod nas doma”, nedavno i kod Knjaza, a malom, ali pamtljivom ulogom obilježili ste i posljednju epizodu “Crno-bijelog svijeta”.

– Dobro, popularnost lovaca rezultirala je još nekim televizijskim pozivima, što je sve bilo zabavno, ali nije da je prečesto niti da tu plivam kao riba. Zapravo sam svaki put dosta nervozna i uvijek mislim da je moglo bolje. No, rado bih ostala bar jednom nogom u televizijskim vodama, ali možda radije s druge strane, kao autorica i kreativka.

Popularniji Jole i lovačka družina

Iznenađuje li vas važnost Potjere u svakodnevnom životu i činjenica da se ona emitira toliko dugo?

– Potjera je odgojila nove generacije koje više nego ikad odlaze na pub-kvizove, a posljedično i na Potjeru. Iako sam se već gotovo navikla, i dalje me fascinira fenomen Potjere. Popularnost joj ne jenjava, gledana je u cijeloj regiji, gledaju je svi uzrasti i ljudi svih mogućih profila.

Često je i okosnica okupljanja obitelji. Iako gledatelji na ovim prostorima oduvijek vole kvizove, s Potjerom se nešto stvarno posebno potrefilo.

Čast je i zadovoljstvo biti dio toga.

Mislim da je puno pridonijela i pravoj eksploziji pub-kvizova po cijeloj zemlji i uvela kvizove u mainstream. Najviše me veseli kad takve stvari dopru do mladih, pa tako sad mnoge škole imaju vlastite kvizove, a postoje i sjajni projekti kao Nacionalna kviz-liga za učenike srednjih škola koju su pokrenuli kvizaši iz Šibenika.

Kako biste onda nazvali pub-kviz ekipu koja okuplja lovce Potjere i voditelja Joška?

– Popularniji Jole i lovačka družina.

Gledajući Potjeru dojam je da ne postoji sfera društva koja nije pokrivena pitanjima. Od dinosaura do društvenih mreža, od igle do lokomotive, štono se kaže…

– Ako danas gledamo stare kvizove kao što je na primjer legendarna Kviskoteka, vidjet ćemo da su pitanja dosta konzervativna, odnosno iz sfere visoke kulture. Platon, Shakespeare i Michelangelo. Vremena se mijenjaju, u ovo postmoderno doba nafilano informacijama i sadržajima sve se miješa i sve je legitiman materijal za pitanje.

Od Kim Kardashian, K-popa i Minecrafta do klasičnog kanona europske umjetnosti. Sve je to dio svijeta u kojem živimo, našeg Zeitgeista, i ne treba ništa diskriminirati. Kad čujem da netko tko se smatra kvizašem, ponosno kaže da ne zna ništa o Taylor Swift i da ga to ne zanima, bude mi malo žao.

Foto: HRT

I dalje se doživljavam kao dijete

Govoreći o kvizovima, koji su vama omiljeni televizijski kvizovi koji su se prikazivali na našim televizijama? Postoji li neki televizijski kviz koji biste voljeli vidjeti u hrvatskoj inačici?

– Mislim da će svakome od lovaca i kvizaša starije generacije, pod time mislim na 40+, prvi odgovor biti Kviskoteka, originalan proizvod ispred svog vremena. Milijunaš je u svoje vrijeme isto bio fenomen. Američki Jeopardy! je dio opće kulture i žao mi je što se kod nas nije duže zadržao.

Britanci imaju neke opake formate kao Only Connect, ali bojim se da to kod nas ne bi prošlo, a i mala smo zemlja. Zapravo slabo pratim aktualnu produkciju, tu i tamo pogledam neke strane verzije Potjere. Volim formate koji su u prvom redu kviz znanja, a ne plitka zabava ili reality.

Tko vam je tijekom karijere dao najbolji savjet i kako je on glasio?

– Ne sjećam se konkretnog savjeta, ali sve što su mi ikad rekli Maja Jurković i pokojni Lazo Goluža, mama i tata redakcije kvizova na HRT-u, upila sam kao spužva i nastojala primijeniti. Sama činjenica da su me prigrlili dovoljan mi je poticaj.

Na redovitoj bazi Mladen Vukorepa mi je linija za psihološku pomoć i podršku, obostrano, pa volim čuti i njegove razborite savjete.

Iako ste vrlo aktivni na društvenim mrežama, moram vas pitati kako se opuštate i čime se bavite u slobodno vrijeme, povrh radne svakodnevice? Imate li hobi te, nimalo nevažno, čuvate li dijete u sebi?

– Ja sebe i dalje doživljavam kao dijete, osim kad se vidim u ogledalu. Zaigrana sam, maštovita, znatiželjna i komunikativna, pa me društvene mreže uglavnom vesele i zabavljaju. Dušu dalo za nas koji smo uživo zapravo malo nesigurniji i tiši.

Sitna zadovoljstva najbolja su razbibriga i ulaganje u sebe: okupljanje oko stola s prijateljima, kuhanje, putovanja, dobri koncerti, šetnje po prirodi. Navukla sam se na igricu The Legend of Zelda, prvotno kupljenu kćeri, jer Nintendo je odličan ventil za frustracije jedne sredovječne pretklimakterične žene.

Svaki dan bar malo čitanja prije spavanja, a trebala bih malo pojačati sportske aktivnosti – trčanje i tenis.

Foto: HRT

Šulkolegica Martina Validžić

Budući da je ovo intervju za naš televizijski prilog, koja su vaša omiljena TV lica nevezano uz to kojom se televizijskom formom bave?

– Od stranih sadržaja pobožno pratim “Saturday Night Live” i obožavam mnoga imena ponikla iz te kultne emisije. Fantastičan mi je Graham Norton. Klanjam se Celeste Barber. U domaćim okvirima, moram priznati da slabije pratim, ali jako cijenim malo iskusniju voditeljsku gardu kao što su Barbara Kolar i Iva Šulentić.

Među novim licima veseli me Antonia Ćosić. Ali najviše mi je drago što je nakon nekoliko desetljeća odličnog rada i šira javnost napokon prepoznala svu vrijednost moje šulkolegice Martine Validžić – apsolutno zaslužuje uspjeh koji je postigla serijalom “Sretni gradovi”.

I za kraj, kada ne proizvodite TV program uz koje se sadržaje (emisije, filmovi, serije, sport…) opuštate u slobodno vrijeme?

– Ja sam više za YouTube i streaming servise, čak i kino još uvijek, ali moram priznati da me u zadnjih godinu dana HTV vratio pred ekran nekim odličnim domaćim dokumentarnim i putopisnim serijalima. Od ostalog, “Prime Time” je svjetionik i jedina informativa koju priznajem.

Volim dobre dramske serije, kojih se u hiperinflaciji sadržaja još uvijek može naći, a od recentnijih izdvajam Succession i “The Bear”. Uvijek se mogu vratiti “Montyju Pythonu” i “Seinfeldu”, a Davida Attenborougha gledala bih i da snima kako se suši boja na zidovima… Previše je svega, a premalo vremena, to je moja svakodnevna jadikovka.