»Evo mene moji ljudi« naziv je velike slavljeničke turneje našeg poznatog pjevača Mladena Grdovića koji slavi čak 45 godina karijere. Ova brojka nije mala stvar i u skladu s time valja je i obilježiti kako spada.

Upravo zato ova slavljenička turneja započela je baš u njegovom Zadru 10. veljače ove godine, u Dvorani »Krešimir Ćosić« na Višnjiku, gdje je Grdović primio posebno priznanje za 45 godina uspješne karijere.

Fešta se nakon Zadra nastavila, a tijekom ljeta u samo dva mjeseca Grdović je odradio više od 40 koncerata. Jesenski dio turneje nastavio se u Osijeku, Splitu, Požegi, Karlovcu. Turneja ga ove subote dovodi u Rijeku, u Centar Zamet, gdje priprema veliku slavljeničku feštu uz brojne goste. Na razgovor Grdović je došao s pratnjom, kujicom Bellom koja je sa svojih 16 godina veselo skakala oko nas.

Počeci se ne zaboravljaju

Za početak našeg razgovora, odmah smo se usuglasili da se nećemo doticati politike koja ga uopće ne zanima, već smo se vratili u prošlost da razložimo tu brojku 45 i uspješnu karijeru koja se krije iza nje.

– Malo je to ipak više od te brojke, ali izdanje moje prve ploče obilježavamo kao početak karijere. Ploča se zvala »Ona sad živi daleko«, jako sam mlad bio kad sam je snimio. Inače, sve je krenulo od muzičke škole jer su me već od moje četvrte godine moji roditelji dizali na stol da pjevam.

Otac me poticao na glazbu, a i znate kako je to kod nas u krugu Arbanasa di su se rodili svi najjači pjevači i sportaši. Kako sam krenuo u osnovnu školu, tako sam krenuo i u muzičku školu di sam učio klavir, solfeggio, gitaru, i tako to krene.

Dio po dio, i nađeš se u tome. Kasnije, kada sam imao 15 godina, polako sam počeo i s rock and rollom. Naš Njake iz Rive mi je bio šef, a pola je Rive bilo u bendu. Svirali smo u Solarisu, u Crvenoj luci.

To je bilo za strance, pivali su se evergreeni, strani hitovi i izvođači kao što su Elvis Presley, The Beatles…

Onda isto tako obrade talijanskih kancona di sam ja takoreći doktorirao, i tako. Poslije dvije godine smo bili rokeri, imali smo bend koji smo zvali Šaka glazbe di smo bili Žica i ja, Boško Colić, pola njih iz Rive. Svih osam smo imali do pasa duge kose i onda su nas zvali Šaka jada, kazao nam je kroz smijeh Grdović.

Da ipak nije bila šaka jada, dokazuje njegova bogata karijera, brojne nagrade, priznanja, ali i mnogobrojna publika i u Hrvatskoj i u inozemstvu koja ga isto tako voli, pozdravlja s puno emocija i uvijek iznova poziva.

Međutim, Grdović ne zaboravlja svoje početke za koje nam kaže da nisu bili nimalo laki. Kako kaže, nije ga samo jednom majka poslala sa 100 dinara i vrećicom hrane do Dubrovnika ili pak u Istru. Ono što nam je posebno naglasio, bila je pomoć njegovih prijatelja, kolega pjevača s kojima je odrastao.

– Slučajnost je bila ta da je došao Rajmond Ruić, producent i skladatelj u Jugotonu, a i Đorđe Novković, koji su bili moji oslonci kada sam imao 15 i pol godina. S njima sam snimio prvu ploču. Podržavao me tada moj Zadar.

Ja sam bio jedini koji je počeo iz Zadra, a Duško Lokin, Đani Maršan, Tomislav Ivčić, svi su studirali i živjeli u Zagrebu. Oni su bili stariji od mene najmanje deset godina, ali oni su meni uvijek bili kao tata, i kao mama. Đani je dolazio u moju kuću, isto kao i Duško, i Mišo Kovač…

A mladost sam ostavio s Tomislavom Ivčićem. U ono vrime, kada sam ja imao 19 godina, a on 27 – bio mi je kao ćaća. Nastupali smo kao Duo Pegla i najveći hit nam je bio »Mi imamos mnogos problemos«, s kojim smo čak išli u Južnu Ameriku 1987. godine. Srebrna krila, Ivčić, Meri Cetinić i ja…

I javljaju nam iz Jugotona da smo prodali 100 tisuća u sedam dana! Prvo smo mislili da nas zafrkavaju, kad poslije dva dana opet zovu da smo prodali 150 tisuća – bio je to pravi hit. A Duško Lokin, on je meni najbolji brat.

Taj čovik je meni u mladosti puno pomogao, on mi je uvijek govorio da se osamostalim, da bižim ća od svih, da sam sposoban sve sam, pa ti tako dođe u glavu i kreneš, ispričao je Grdović kojeg smo upitali čime bi se bavio da nije pjevač.

Najradije bih bio nogometaš

– Krenuo sam ovim putem, ali najprije, ja sam vam sportaš. Htio sam u sport, a i bio sam u sportu s braćom Bajlo i imam više od 15 zlatnih medalja u veslanju gdje sam bio kormilar. Bili smo tri puta prvaci bivše države, a bio sam i prvak Europe u kormilarenju.

Ali ipak, najradije bih bio nogometaš. I dandanas najviše volim nogomet, naglasio je ovaj glazbenik i diplomatski odgovorio na naše pitanje za koga danas navija.

– Za Hrvatsku! Jer sam ljut na sve, jesam lipo reka’?, pitao nas je kroz smijeh.

»Nije u šoldima sve«, »Oči boje lavande«, »Sve za ljubav«, »Tu je moj dom«, »Sveta zemlja Dalmatina«, »Mama Maria«, »Bacit ću mandolinu«, »Samo ti Dalmacijo«, »Vilo moja sva u bilom« i »Bolje živim nego ministar« samo su neki od hitova s kojima je odrasla velika većina njegovih slušatelja. Grdović je pisao brojne ljubavne i zabavne pjesme, pjesme posvećene Dalmaciji i dalmatinskom stilu života.

A koliko pjesama ima? Nagradama ne zna točan broj, ali pjesmama zna.

– Imam negdje oko 400 pjesama. Surađivao sam sa Stipicom Kalođerom, Hegedušićem, Bašom… Skladatelj sam u svakoj pjesmi bio ja, a kad mi je trebalo pomoći za tekst, uskočili su naši najjači profesionalci kao što su Neno Ninčević, Alka Vujica…

Kad pišem i kad mi nešto zafali, jer ne mogu doći do toga što oni znaju – tu su. Ali najbitnija je melodija, kako ona ide, kazao je Grdović kojeg smo upitali koja je njemu pjesma najdraža.

– Teško je izdvojiti, sve mi se i dalje sviđaju i sve su mi drage… I »Dalmatinac« i »Tu je moj dom«. Nekako mi je upečatljivo ostalo to… Pobijedio sam u Splitu tad, a tad mi je tata umro što sam objasnio Alki Vujici i ispala je pisma i pol.

Onda je počelo s »Evo mene moji ljudi«, pa »Košulja bila«, »Sve za ljubav što triba, žena, čovik i more«… Mi bez vas žena ne možemo ništa. Vi ste nama carice, kraljice, muze… Je l’ tako!?

A znate, sad na ovim turnejama, čak mi je žao što ne možeš sve pisme ni ispivati, ispričao nam je ovaj pjevač koji svojim gostima na koncertu uvijek pruža nezaboravnu zabavu koja, kako nam kaže, traje čak i više od tri i pol sata.

U razgovoru nam je napomenuo kako i samo fotografiranje s ljudima poslije koncerta bude zanimljivo, što u prosjeku traje oko sat vremena, a fotografiju s koncerta ponese oko tristotinjak gostiju.

Foto: Mislav KLANAC

Zaljubljen u Australiju

Kako nam je kazao, najbolji pjevači u Zadru za njega su, redom: Đani Maršan na prvom mjestu, Duško Lokin na drugom i Tomislav Ivčić na trećem, i tu, kako kaže – zatvara popis.

– Poslije je došao neki mali Grdović, u šali nam govori.

Popularna imena hrvatske estrade, ona već dobro znana i ona u usponu, Mladenu su se pridružila na nekim od nedavnih koncerata. U goste je, između ostalih, pozvao Zlatka Pejakovića, Ivana Zaka, Lidiju Bačić, Davora Bornu, Alku Vuicu, Franu Pehara & bend Tarapana, Sanellu, Juru Brkljaču…

– Na koncert sam zvao svoje mlađe kolege jer znam kako je meni bilo u početku.

Zvao sam i mog Juru Brkljaču i Sanellu, sve do Pejakovića koji je najstariji u toj ekipi.

Zvao sam i Ivana Zaka kojeg mladi puno vole, Hercegovca Pehara i Tarapanu, Antonija Šola je isto sa mnom surađivala… Znate, ja se ne natječem, ja slavim!, naglasio je Grdović kojeg sljedeći koncert čeka ove subote, 23. studenog u Rijeci, a potom 30. studenog u Čakovcu.

Vratit će se opet i u svoj rodni grad i zapjevati pred domaćom publikom na otvaranju ovogodišnjeg Adventa u Zadru.

– U Zagrebu nastupam na tzv. Zadarskoj noći, a posebno me veseli koncert na zadarskom Adventu jer je to prvi put da su me zvali nakon 15 godina, tako da hvala novoj direktorici Turističke zajednice grada Zadra Ivi Bencun što je prepoznala jednog Mladena Grdovića! Volim svoj Zadar i oni znaju da ću ja napraviti feštu, rekao je ovaj glazbenik, prisjećajući se brojnih koncerata izvan Lijepe Naše.

– Radujem se jer se bavim samo glazbom.

Živim s ljudima koje volim, bilo to u Zagrebu, u Zadru, ili negdje vani… U Americi i Kanadi sam bio toliko puta da i ne pamtim broj, a samo sam u Australiji 13 puta bio na turneji.

Zaljubio sam se u tu zemlju. Da nisam imao veliku ljubav doma, ne bih se ni vratio iz Australije, iskreno će ovaj zadarski slavuj, dodajući kako je tadašnji menadžer bio Duško Lokin, dok je sa sobom vodio Severinu, Maju Šuput, Alena Nižetića…

Nema odmora

Na pitanje nije li mu dosta gužve, uzima li ikad pauzu, kada će u penziju, Grdović odgovara – nema toga!

– Neee, kod nas nema penzije. Cili život sam u gužvi. Nema kod nas muzičara puno pauze, sami si sve doprinose plaćamo. Doduše, imam 400 pjesama pa mogu samo od toga živit’. Ali nisam ja toliko star, mogu ja… tješim se da Đani i Duško imaju 80 godina, a još uvijek pivaju, raduju se!, napomenuo je Grdović kojeg smo upitali piše li i dalje neke nove pjesme, na što je kao iz topa skladao i otpjevao pjesmu s mojim imenom.

Često se o njemu čuje kako je on kralj dalmatinske pisme, ali kako nam je rekao, ne sviđa mu se ta titula.

– To nije moja titula. Ja imam 70 posto ljubavnih pjesama, a ono što su bile pjesme kojima sam pobjeđivao na Zadarfestu, MIK-u, u Splitu… to su bile pisme o Dalmaciji.

Ali ja imam više zabavnih pjesama, ja sam zabavni pjevač. Drago mi je spomenuti moju Dalmaciju, ali nisam ja klapa… Ja sam napisao velike zabavne pjesme koje će ostati u ljudima, istaknuo je Grdović.

– U mojoj se publici mogu naći i dica od 8 godina, a i babe od 88 godina!

Pjevao sam najviše pred sto tisuća ljudi, a najmanje je bilo jednom prilikom u Opatiji neke davne godine, osamdesetih… Nitko nije znao da pivan, jer nitko nije stavio plakat! Nastupio sam pred konobarima, čistačicama i pred nekoliko novinara.

Pivali smo za sebe tad. Na Melodijama Istre i Kvarnera sam pobijedio tri puta, i sad se radujem koncertu u Rijeci i očekujem punu dvoranu.

Riječani me vole, kao i Istrijani. Također, imam puno rodbine u Rijeci jer mi je dio obitelji otišao u Rijeku poslije Drugog svjetskog rata. Ali znate, mene moja mladost isto veže za Korzo, za Opatiju gdje bih se našao s Ivčićem. Bili smo veseli i mladi, pivali smo od gušta, prisjetio se ovaj pjevač zabavne glazbe i naglasio kako je ovih 45 godina prošlo jako brzo.

– Meni je sad najvažnija turneja i tih 45 godina karijere. Znaš kako je to prošlo? Za sekundu!

Ponosan sam, tužan, i veseo. Sve mogu spojiti u jedno. Toliko sam lijepih stvari doživio, i vani i kod nas doma. Doživio sam i loših stvari, a ja sam osjećajan, emotivan. Inače ne bih ni pisao takve pjesme, zaključio je Grdović.