Foto: PRIVATNA ARHIVA
Riječka novinarka i više nego uspješno kombinira radijski angažman i zadatke pred televizijskom kamerom
Slušateljima Radio Rijeke, kao i gledateljima HRT-a, Matea Krmpotić dobro je poznato ime. Mlada riječka novinarka koja i više nego uspješno kombinira radijski angažman i zadatke pred televizijskom kamerom, svojim je radom već ostavila trag u našem društvu, za što je nedavno osvojila i vrijedno priznanje.
Nagrada puno znači
Krajem prošle godine proglašeni ste najboljom novinarkom u PGŽ-u na području rodne ravnopravnosti, prema natječaju što su ga otvorili SOS Rijeka – centar za nenasilje i ljudska prava te Udruga za ljudska prava i građansku participaciju PaRiter. Osvojiti to priznanje velika je čast. Kako ste reagirali na nominaciju, a kako na nagradu?
– Hvala na lijepim riječima. Ova mi je nagrada došla u pravo vrijeme i, iako je lokalna, neopisivo mi znači. Kada postoje uži kriteriji unutar kojih netko prepozna tvoj rad – to je za mene velika stvar. Kada je izašao natječaj, kolegice i kolege su me odmah zvali jer su, među kriterijima, prepoznali moj rad. Tako je i bilo – nominirali su me publika i slušatelji koji su ispunjavali upitnik Udruga koje su pokrenule natječaj. Već mi je to bio dovoljan vjetar u leđa. Nagrada je stigla kao potvrda da to što radim, iako se ponekad čini nevidljivim i nečujnim, to nije.
Nagrađeni ste za emisiju PROvox u kojoj svakoga petka »problematizirate aktualne provokativne teme kroz rodno osjetljivu leću i s gošćama i gostima iz različitih područja«. Koje sve teme obrađujete?
– PROvox je zamišljen kao emisija u kojoj se obrađuju aktualne, angažirane i često provokativne teme i ne ograničava se samo na lokalnu razinu. Godine 2020. kada je emisija “rođena”, svijet se počeo suočavati s pojavom koronavirusa, s novim informacijama, strahovima, ograničenjima i brojnim teorijama o svemu što se događa oko nas.
Zato je prvi gost emisije bio Korado Korlević, naš istaknuti astronom… To je, čini mi se, bio pun pogodak za početak, hvala mu! Teme su raznolike – žrtve nasilja u obitelji i partnerskoga nasilja koje su u emisiji nastupile anonimno, još jednom – hvala im na hrabrosti i povjerenju.
Bitcoin i budućnost novca, svjetske teorije zavjere, život i izazovi s kojima se susreću naši sugrađani iz LGBTIQ zajednice; u emisiju je došao i nadbiskup Mate Uzinić, riječka evangelička pastorica Melanie Ivančević. Bilo je tu i holističke medicine – “pošast” neplodnosti i autoimunih bolesti, farmaceutska industrija, upotreba anksiolitika na dnevnoj bazi, ovisnici u Rijeci, legalizacija kanabisa, pa sve do pravnih i ustavnih pitanja u Hrvatskoj na koje nam je oštro odgovarala ustavna stručnjakinja, Riječanka Sanja Barić.
Posebno volim i cijenim etersku dinamiku, pa sam, recimo, temu priziva savjesti u medicini i prava na pobačaj obradila tako što sam uživo u studiju imala psihologinju koja radi sa ženama žrtvama nasilja, na jednoj telefonskoj liniji ginekologinju, a na drugoj liniji teologinju. Bilo je tu još mnogo toga, a više manje, sve su emisije pohranjene u HRT-ovoj arhivi, što mi je izuzetno drago.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Sve se smije reći
U natječaju za nagradu koju ste osvojili navodilo se, između ostalog, da se traži novinarka koja se svjesno bori protiv stereotipa. Što biste rekli, ima li u našem medijskom prostoru dovoljno novinara koji imaju istu misiju kao i vi?
– Nažalost, ne. Najviše se “klikaju” portali s naslovima koji su najčešće ono protiv čega se borim(o). To su naslovi koji potiču na objektivizaciju, seksizam, diskriminaciju, ismijavanje i omalovažavanje nasilja i, ono što me svaki put šokira, nesvjesno traženje opravdanja za femicid. No, algoritam radi svoje, što se više komentira, svađa i “lajka”, to je bolje za portal.
A sad u meni bližu sferu. Što se tiče radija, tu je malo teže. Radio je živi program i urednici koji kreiraju prostor često ne mogu tako brzo odlučiti i razlučiti što će možda poručiti onim što kažu, a nemaju lošu namjeru.
Hoće li to biti neki zastarjeli stereotip o muškarcima i ženama kojih se pokušavamo riješiti kako bismo što bolje živjeli u ravnopravnosti ili nešto što će, možda, nekoga povrijediti ili diskriminirati? Teško je o tome u brzini govora uživo.
Osobno mi je to važno i trudim se biti koncentrirana svaki put prije etera, jer smatram da je prvotna funkcija javnog radija – edukacija. A ako najmlađima i mladima ne pokažemo da je došlo svjesnije vrijeme u kojem medijski prostor nikoga ne bi smio uvrijediti ili prozvati – nismo ništa napravili… Smeta mi jedino kada mi netko kaže da je došlo vrijeme da “više ne smijemo ništa reći”. Sve se smije reći, sloboda govora je najvrjedniji dar koji imamo. Ali kada tom slobodom uzimaš i ugrožavaš nečiju drugu slobodu, vrijeđaš i mrziš, onda je vrijeme za edukaciju.
PROvox je vaša prva, autorska emisija u kojoj, kažete, želite dati prostor svima. Za one koji je nisu imali prilike poslušati, i ne znaju više o njoj, možete li nam otkriti kako je tekao njezin razvoj, od ideje, do današnjeg dana?
– Ideja je došla u Zagrebu gdje sam godinu dana radila na Prisavlju, na televiziji – u zagrebačkoj redakciji, a nešto kraće i u Unutarnjoj politici. Maštala sam o tome kako se vraćam “doma” na svoju Radio Rijeku. Pa sam zamišljala – što ću s dragocjenim prostorom koji dobijem, ako ga dobijem? Po povratku urednik Alen Čemeljić odlučio mi je dati petak prijepodne. Imala sam slobodu da taj prostor, osim unaprijed određenih programskih obveza, uredim sama. Koncept emisije sam imala u glavi, zapisala, odnijela uredniku i tako se priča zakotrljala. Što se tiče imena, htjela sam da bude jedna riječ, ali zvučna, malo jača, snažnija.
Poslala sam sestri koncept emisije i svoju viziju, a ona je “grunula”: PROvox. Bila sam oduševljena; PRO u imenu označava provokativnost, a vox – glas (vox populi). Hvala, sestro! (poštujem autorska prava, ha-ha!). Ideja je da prosječni slušatelj, ako ga “zasvrbi uho” jer mu se ne sviđa nešto što čuje ili se s tim ne slaže – ipak ostane na frekvenciji jer je to kvalitetno odrađeno.
Cilj je da svaki gost emisije bude relevantan, stručan ili da govori iz iskustva. Na taj način želim svojim slušateljima pružiti legitimnost, ali i zaslužiti njihovo povjerenje. Danas mi PROvox uzima najviše vremena u radnom tjednu, to je projekt kojim se bavim od petka do petka, a puno vremena i razmišljanja mi uzima i priprema – istražujem i čitam o temi za emisiju. Pitanja uglavnom improviziram, neka glavna si zapišem, ostalo dođe samo od sebe tijekom emisije.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Radio Sova
Je li dosad bilo nekih tema kojima ste se željeli baviti u emisiji, ali su bile previše provokativne za realizaciju?
Hvala na ovom odličnom pitanju. Je, ima ih. Za neke se teme jednostavno ne mogu naći sugovornici, ili su “preškakljive” ili ih ja još nisam pronašla! “Kopka” me tema prostitucije i primjeri legalne prostitucije u svijetu, sociokulturni aspekti zakonske regulacije, ali i oni ekonomski – nedavno smo kolegica Vedrana i ja raspravljale o ovoj temi. Voljela bih u studio dovesti istospolni par s djetetom i čuti životni put i izazove transrodne osobe u Hrvatskoj. Voljela bih baš fizički ući u psihijatrijsku bolnicu i razgovarati s pacijentima koji su, naravno, željni i sposobni. To je što mi za sada pada na pamet, sutra ću već imati 5 novih ideja i želja! Nadam se da ćete neke i čuti u budućnosti.
Što još sanjate, koje sve ideje imate i želite ih realizirati u radijskom eteru?
– Voljela bih da PROvox opstane. Da mi ne ponestane tema, ali i energije za emisiju. Sanjam medijsku karijeru s naglaskom na radio. Radio je moja… poslužit ću se citatom naše dive Tereze: posljednja i prva ljubav! (u poslovnom smislu, naravno, ha-ha). Puno sam radijskih formata prošla, gotovo sve, a želja mi je odraditi radijsko sučeljavanje, uživo! Dakle, ne mora biti političko, može biti neka vruća tema i dvije kompletno oprečne strane. Ja kao neutralna osoba između koja postavlja pitanja, moram ostati objektivna i nepristrana, a to je uvijek veliki izazov kod takvih formata. Što veći izazov, više adrenalina i stresa – može!
Vratimo se malo na početke… Ako se ne varam, novinarsku ste karijeru započeli na Radio Sovi na kojoj ste bili i glavna urednica. Jeste li se oduvijek željeli baviti novinarstvom?
– Tako je, došla sam na Radio Sovu kao studentica. Kada sam bila još u osnovnoj školi, mikrofon je gotovo uvijek bio moj. Vodila sam priredbe, čitala priče, glumila predstave. Uvijek sam imala nešto za reći, nekoga ispraviti, nešto pitati. Kad smo malo porasli, moji najbolji prijatelji su mi rekli – “daj odi u politiku, ti uvijek nešto imaš za komentiranje, kritiziranje”.
Nismo mogli, niti znali s 15 godina odrediti što je to i gdje bih ja to mogla “ispucati”. Samo sam oduvijek znala da nije politika, haha! Išla sam u srednju glazbenu školu, svirala sam klavir cijelim tim putem, glazbom sam se izražavala. Sviram ga za sebe i dan danas.
No, nešto se prelomilo na tom mom putu i ja sam shvatila da to o čemu su pričali moji prijatelji nije politika nego – novinarstvo. Ali, u Rijeci nema tog studija, a Zagreb mi je bio odbojan. Nisam htjela otići, ah mi lokalpatrioti!
Otišla sam na riječki Filozofski fakultet studirati jezik i književnost, jer smo sestra i ja oduvijek zaljubljenice u knjige (a sada su i moji mali nećaci!). Mislila sam da želim biti profesorica hrvatskog jezika i književnosti, što po struci i jesam. Zbog toga sam vječno zahvalna Radio Sovi – projektu Radio Rijeke, koji dan danas riječkim studentima pruža priliku da se upoznaju s radijskim novinarstvom.
Sretna sam i zbog toga jer je to odredilo moj poslovni put – kad se prvi put upalilo crveno svjetlo na semaforu, u radijskom studiju, odmah sam znala. Zahvalna sam i što sam na Radio Sovi upoznala svog, sada već zaručnika, Ivana Ribarića. Oboje smo brusili zanat na Sovi, a sada smo već duže vrijeme na Radio Rijeci. Striktno odvajamo poslovno i privatno, a na poslu se gotovo ni ne vidimo, ha-ha!
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Javljanja uživo
Kažete da ste brzo shvatili da je radijska »vruća stolica« mjesto na kojem želite biti. Čime vas je zarazio radio?
– Radio je baš to – zaraza! Ono što najviše volim kod radija, a i zbog toga mi je najdraži medij, je njegova neposrednost, dinamika, brzina prijenosa informacije. Živi program koji gotovo nikada nije onakav kakvim ste ga zamišljali ili pripremili. Radijski program pretpostavlja, a i zahtijeva – mogućnost improvizacije i snalaženja u trenutku! To je adrenalin, a ponekad i stres, o kojem sam gotovo pa ovisna! Otvorena sam osoba, ekstrovertna, pa mi radio i tu pruža sigurnost. S obzirom na to da sam u životu dosta posložena i svojevrsni sam rob rutine, ali samo zbog dijabetesa s kojim živim već skoro 20 godina, radio mi pruža da budem ono što sam ustvari ja – spontana i svojeglava.
Nakon radija, stigla je i televizija. Je li vam bilo teško stati pred kameru?
– Iskreno – nije! Najteže su mi bile tehničke stvari, nisam znala kako mirno gledati u “točkicu kamere”, tako da gledateljima ne izgleda kao da gledam negdje u daljinu, haha! U prvim televizijskim javljanjima uživo znala sam se lagano pomicati “naprijed, nazad”, što inače radim kada razmišljam i kad u glavi spajam misli i rečenice. To se zaista inače ne primjećuje (blaženi radio!), ali takve sam sitnice morala korigirati, jer se to sve jako vidi na televizijskim ekranima. Morala sam obratiti pozornost na govor tijela i lica, u radijskom studiju nerijetko ćete me vidjeti kako mašem rukama, čak i kada pričam sama. A znam i pošteno zavrtiti očima, to sam donekle uspjela korigirati, ha-ha!
Koji vam je dio televizijskog novinarstva najdraži, a koji najmanje volite?
– Najdraži dio televizijskog novinarstva su mi definitivno javljanja uživo, s gostom ili samostalno izvještavanje s terena. Najmanje volim političke novinske konferencije i jurnjavu za političarima i njihovim izjavama.
Rijeka, Radio Rijeka, HRT-ovo riječko dopisništvo vaša su baza. Vidite li se u budućnosti i dalje od Rijeke?
– Bila sam godinu dana na Prisavlju, a povratak u Rijeku bila je moja želja. Velika sam lokalpatriotkinja i volim svoj grad, riječki identitet i ljude. Volim riječke priče, volim kad nam ljudi dojavljuju nešto izgubljeno, pa zajednički pronađemo nečiji novčanik ili psa. To su te male stvari na dnevnoj bazi koje griju srca. Ne volim gledati daleko u budućnost, ne znam što mi donosi i naravno ne želim si zatvarati vrata, ali činjenica je da sam se ja i tada kao srednjoškolka pri upisu na faks vidjela samo u Rijeci, tako se vidim i sada, a mislim da će tako i ostati.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Učim na pogreškama
Na Radio Rijeci ste prošli izvrsnu novinarsku školu. Što je ono najbitnije i najvrjednije što ste naučili od starijih kolega?
– Itekako izvrsnu! Imala sam prilike i još uvijek imam priliku raditi sa sjajnim riječkim novinarima, mojim starijim kolegama. Poštujem ih sve odreda, a od svakoga sam uzela i zapamtila nešto! Zbog nekih sam si obećala da ću, kada ja budem ta starija kolegica, poštivati mlade i nove, pomoći im da se snađu i da budu što bolji – to je vrijedno i životno znanje.
Od informativaca sam upijala pravu novinarsku školu – kako skratiti vijest da bude radijska, da slušatelj dobije “direktno” u glavu ono što je važno. Od voditelja sam naučila (još uvijek učim, čovjek uči dok je živ) kako se i na koji način najbolje povezati sa slušateljstvom. Kako biti prirodan i kako ljudima pokazati da mi, iza mikrofona, nismo roboti i sprave, nego ljudi od krvi i mesa. Naravno, nisam slušala sve savjete, neki mi nisu bili po volji, jer sam znala da želim i mogu drukčije i bolje. Volim učiti na svojim greškama, ne bojim ih se, pa si ih i dopuštam.
Ove ste se godine okušali i u ulozi jedne od voditeljica Riječkoga karnevala. Kako je prošlo?
– Ajme, to je bilo odlično iskustvo. Kao prvo hvala organizatorima na povjerenju i prilici. To je bio moj prvi voditeljski angažman na Riječkom karnevalu. Doživjeti Riječki karneval iz te perspektive zaista je posebno! Najvažnije, jako sam se dobro zabavila, pozornicu sam dijelila s Gracijanom iz crikveničke Turističke zajednice i mogu vam reći da smo dobar tim! Ja sam zadovoljna, nadam se i oni koji su me (nas) angažirali.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Kako ste se pripremali za 9 sati pričanja, pjevanja, plesanja?
– Ako pitate mene što je najvažnije za krenuti u dan ja ću vam uvijek reći – dobar san noć prije i kvalitetan doručak taj dan. Išla sam ranije spavati, ujutro sam pojela bombu od doručka i popila duplu kavu! U džepu je uvijek nešto slatko, za situacije “pao mi je cukar”. S obzirom na to da sam sljedeći dan ujutro već bila u eteru, želja mi je bila donekle očuvati glasnice, pa sam sa sobom imala i one poznate (da sad ne reklamiram) tabletice za grlo i oporavak od promuklosti. Pričati 9 sati mi nije baš nikakav problem, ha-ha-ha!
Hoćete li ponoviti i sljedeće godine?
– Poslat ćemo ovo pitanje (i odgovor) organizatorima (smijeh). Što se mene tiče, ovo je iskustvo koje bih vrlo rado ponovila!
Kako inače »stojite« s karnevalom, maškarama… Imate li iskustva sudjelovanja u karnevalskoj povorci?
– Obožavam sve što ima veze s riječkom tradicijom i poviješću. Pa tako i karneval, tradiciju naših zvončara i dondolaša, paljenja pusta i slično. Ponosna sam na činjenicu da smo jedan od najljepših i najvećih karnevala svijeta. Ali, ja sam jedna od onih koja to uvijek prati izvana – ili radim taj dan ili gledam s balkona Radio Rijeke. Nikada nisam u povorci jer mi je (zasad) uvijek veći gušt bio to sve promatrati izvana i upoznavati se s tim na drukčiji način. A na pozornici sam se dobro osjećala upravo zbog toga, jer sam uvijek to pratila izvana i sve mi je poznato na taj način.
Ako se ne varam, uskoro ćete proslaviti 30. rođendan. Jeste li se ulovili kako razmišljate o svemu što ste postigli u 20-ima, kao i o očekivanjima za sljedeće desetljeće?
– Ovo će mi biti baš lijepa uspomena, s obzirom na to da mi je sutra 30. rođendan! Jako se veselim tridesetima jer mislim da će mi biti sjajne. Očekujem da će mi donijeti neku novu mudrost, mir, još znanja i hrabrosti, ali i nove izazove i nova putovanja.
Dvadesete su super, ali su i naporne. U dvadesetima svi pokušavamo nešto napraviti od života, završiti školu ili fakultet, odseliti se, naći siguran posao, ući u stabilnu vezu i slično. Često razmišljam o brzoj prolaznosti vremena jer gledam nećake kako rastu, prebrzo!
I uvijek se pitam – jesam li mogla više i jesam li odradila sve što sam htjela do te famozne brojke 30! Ne znam jesam li, krhko je znanje, ali znam da ni za čim ne žalim, (zasad!), sretna sam, zdrava, okružena prekrasnom familijom i prijateljima. Radim posao koji volim i sve to uz najiskrenijeg kritičara, ali i najvjerniju podršku – zaručnika Ivana.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Ples za rođendan
Novinarstvo je posao u kojem se lako »izgori«. Kako se borite protiv stresa i viška informacija?
– Otpustiti višak informacija se mora vježbati. Mi smo često znatiželjni, “ovisnici” o informacijama, temama i pričama, pa i kad se trebamo isključiti na slobodnom vikendu ili odmoru, nađemo se kako ipak listamo mejl ili portal koji je baš sad javio neki “breaking news”. Neradnim vikendom isključim grupe na Viberu i slično te isključim obavijesti o novim vijestima koje dolaze. U nekoliko situacija sam nosila doma teške priče koje bih taj dan ispričala u PROvoxu (recimo žrtve nasilja koje bi mi se otvorile u emisiji). To me zna preuzeti, emotivna sam i razmišljam o tome cijeli dan, ali to si dozvolim jer je to ljudski. Svaki put kada vidim da me stres preuzima, ili da će utjecati na moje zdravlje, usporim i “stanem na loptu” jer prioriteti se ipak znaju!
Koje su vam omiljene aktivnosti u slobodno vrijeme?
Omiljene aktivnosti, a ujedno i one koje mi najviše pomažu da se riješim stresa i “kaosa” u glavi su moj hobi – dobar težinski trening u teretani (utezi 1: stres 0), kava s prijateljicama, igra s nećacima, planinarenje i putovanja s Ivanom, odlazak na tiramisu s mojom bakom Ikom pokupiti koju životnu mudrost, a onda i na najfiniji ručak kod kuharice none Nade! Majka, tata i sestra su mi na brzom biranju za svaki slobodni trenutak! E i da, za 30. rođendan sam si poklonila još malo aktivnosti – upisala sam se na ples! Valjda neću biti najstarija u grupi, javit ću vam! I PS. Ako postoji još netko tko ovo ne zna – tata mi se ne zove Joso Krmpotić!
