Maja Romić mlada je i perspektivna odvjetnica, gdjekad začuđena praksama moderne svakodnevice, ali uvijek trezvena situaciju sagledati objektivno.

Radi se, dakako, o liku iz serije “San snova” koja se od kraja kolovoza prikazuje u programu RTL-a. Priliku da utjelovi Maju dobila je talentirana glumica Tea Šimić.

Završivši akademiju u Sarajevu, Tea i njezina poslovna svakodnevica skrasile su se u Zagrebu.

Ogromno odricanje

Maja Romić prva je Teina velika televizijska uloga, a osim što je imamo prilike gledati svaku večer od 20.15, Tea aktivno glumi na kazališnim daskama, ponajprije u sklopu Kazališne družine “Emma” koju je sama osnovala i na čijem je čelu. O njezinoj glumačkoj i poslovnoj svakodnevici, ulozi u seriji “San snova” te mnogim ostalim pojedinostima razgovarali smo u intervjuu za televizijski prilog Petkom.

”San snova” već se tjednima prikazuje u programu RTL-a. Budući da je ta serija označena vašim prvim velikim televizijskim projektom, kako ste doživjeli glumačku svakodnevicu za vrijeme snimanja serije? Jeste li je takvom zamišljali? Što je bilo najizazovnije s čime ste se susreli?

– To je moja prva glavna uloga na televiziji pa sam, naravno, ušla u projekt jako entuzijastično. Itekako sam svjesna privilegija koje imam, ali odricanje je ogromno. Zamišljala sam nešto slično jer sam iskusila sporedne uloge, ali nisam očekivala toliko promjena u tako kratkom roku. Najteže mi je uskladiti bioritam – obroci, spavanje, tjelovježba, mentalna higijena…

Što vam je bilo najljepše, a što najteže tijekom snimanja serije “San snova”?

– Najljepše mi je kad sve ide glatko, bez tehničkih poteškoća i/ili nervoze, a najteže kad se raspored mijenja u zadnji čas pa me to izbaci iz mog “control freak” balončića.

Kao jedna od glumica u seriji, biste li rekli da “San snova” vjerno prikazuje i obrađuje temu nogometa kao sporta i biznisa te sve ostale dionike i njihove interese koji se pojavljuju u seriji?

– Mislim da je sve zajedno pametan i zabavan komentar na stvarni svijet. A sve podudarnosti su slučajne (smijeh).

Foto: RTL

Sličnost s Majom

Vaš lik jedan je od najpozitivnijih u toj seriji. Kako ste stvorili dobrohotnu Maju? Kako ste se suživjeli s ulogom? Imate li Maja i vi nešto zajedničko?

– Nitko nije jednostran, odnosno samo “dobar” ili “loš”, pa tako ni Maja. Ona je više realna nego optimistična, ali definitivno radnju serije vuče k sretnom završetku. Radišnost i čuđenje nemoralnom svijetu dvije su nam najjače dodirne točke.

Maja je mlada i perspektivna odvjetnica okružena nogometnim pričama. Jeste li osobno bliski s tim svjetovima prava i najvažnije sporedne stvari na svijetu ili se kroz Maju upoznajete s tim profesijama?

– Nemam gotovo nikakvog dodira ni s pravom ni s nogometom, tako da sam iskoristila cijeli scenarij za pripremu onoga što će mi eventualno trebati. Definitivno nakon ovog projekta mogu reći da prvi put naćulim uši kad se spomene nogomet, a još više me fascinira kako na svaki “slučaj” koji čujem na radiju ili vidim na internetu, zamišljam odvjetničke argumente za obranu tužitelja ili optuženog. Da ne govorim da nisam te riječi u životu prije koristila (smijeh)!

Povrh aktualnog televizijskog angažmana, jaka strana vašeg rada jesu daske kazališta, točnije pozornica Centra za kulturu i informacije Maksimir na kojoj glumite u sklopu Kazališne družine “Emma”. Koliko je kazališna gluma življa i “stvarnija”, budući da u kazalištu nema mjesta pogrešci? Je li vam, stoga, kazalište draže od seta?

– Pozornica je definitivno moja najjača strana i tu sam najviše doma. Upravo kao što ste opisali, kazališna je gluma življa i stvarnija. U nekim stvarima ima mjesta pogrešci, ali te pogreške učimo što više prevenirati ili što bolje kamuflirati na licu mjesta. Ponekad znaju donijeti i nešto dobro u predstavu što se kasnije koristi.

Nije mi nužno zbog toga kazalište “draže” od seta, oboje imaju prednosti i mane. Ali definitivno mi je rad na ulozi i svaka kazališna izvedba puno korisnije iskustvo. Za um, tijelo i dušu.

Kazališnu družinu “Emma” vodite upravo vi. Kako baratate tom ulogom? Što je tu vaš najveći zadatak? Koja je vaša misija?

– Sama sam željela osnovati organizaciju, raditi vlastite predstave, smišljati nove programe i skupiti ljude koji traže svoje mjesto na zagrebačkoj/hrvatskoj sceni baš kao i ja.

To mi je valjda zadatak – opstati, stvarati, pomoći. Administrativni poslovi mi sliče na noćnu moru i to je, recimo, nešto što bih vrlo rado prepustila nekom drugom, ali uz moju potrebu da sve imam pod kontrolom, jako je teško. Za neke sitne zadatke imam dobar mali tim, ali konci su u mojim rukama, i to zna biti stresno do ludila.

Kazališna družina “Emma”

Uz glumačke izvedbe, koje sve zadatke preuzimate za vođenje družine “Emma”?

– U ove tri godine od osnivanja pokrila sam sve moguće pozicije koje ima jedno malo kazalište: redateljica, dramaturginja, glumica, tajnica, ravnateljica, menadžerica društvenih mreža, fotografkinja, snimateljica, montažerka, glazbenica, dizajnerica, šminkerica, garderobijerka, vozačica, hostesa, a povrh svega – prodavačica! Sve mi je gušt osim ovog zadnjeg.

Pretpostavljam da imate veliku slobodu u kreiranju svega “Emminog”, stoga čime se vodite prilikom osmišljavanja sadržaja?

– Vodim se svojim senzibilitetom kad je u pitanju stil predstava. A kad su u pitanju radionice, to prepuštam voditeljima jer mislim da je bogatstvo imati različite ljude na čelu različitih grupa.

Kad imam svoju grupu, obično implementiram sve vježbe koje radim na raznim masterclassovima i vježbe za rad na sebi u smislu mentalnog zdravlja s obzirom na to da je psihologija velik dio moje svakodnevice. Kad pišem nove projekte, osluškujem aktualne probleme i potrebe društva te se držim neke linije “repertoara” koji želim imati, a to je ukratko – nježnije kazalište za nježnije sutra.

Foto: RTL

Monodrama “Bukača”

Jedna od predstava u kojoj ste se istakli je i monodrama “Bukača” za koju ste i sami istoimeni roman Martine Mlinarević adaptirali u kazališni tekst. Vezujete li samoću uz cjelokupno pripremanje te predstave? Budući da se radi o monodrami, kako se ta samoća očituje na sceni? Nedostaje li vam katkad sugovornik?

– Iako je uvijek prisutna podrška bližnjih, proces rada na “Bukači” definitivno je imao dozu usamljenosti. Pretežno zato što si nisam mogla priuštiti autorski tim, pa sam sve radila sama, ali s druge strane sam i željela to iskustvo pa me okolnost pandemijske izolacije na njega i natjerala.

Kad su krenule izvedbe, osjećaj usamljenosti dobio je drugu dimenziju jer, da, zastrašujuće je stati sam sedamdeset minuta ispred sto ljudi i igrati nečiji tuđi život.

A taj život, u ovom slučaju Martinin, ima neku svoju dimenziju boli i ljepote tako da se sve to profiltrira kako treba i mislim da sam vlastite nedostatke uspjela pokloniti svrsi predstave. Naprosto si kao redateljica nisam mogla dozvoliti da mi fali sugovornik, predstava je koncipirana tako što sam sama na sceni i nadam se da nitko u publici nije posumnjao da to upravo tako i treba biti.

U vašem CV-u primijećene su i vještine tanga, baleta, hip-hopa, a ni pjevanje vam nije strano. Imate li, stoga, želju stvoriti ulogu u kakvom mjuziklu? Gdje ste brusili navedene vještine? Koga od domaćih i stranih glumaca s guštom gledate? Imate li uzora među kolegama?

– Od svega toga zagrebla sam pomalo prakse na akademiji, osim hip-hopa i pjevanja koji su nešto dulje dio mog života. Mjuzikl mi je ogromna želja i upravo takve filmove i predstave volim pogledati. Ne mogu izdvojiti kolege jer svaki dan otkrijem nešto novo kod nekog već poznatog ili, pak, neko novo lice na sceni općenito, tako da bi mi u ovom trenutku izdvajanje nekoga bilo površno favoriziranje. Za diplomsku predstavu željela sam raditi “La La Land”, ali nije bilo suđeno da bude studentski projekt, tako da sam si takvo nešto ostala dužna. Redatelji, čujte i počujte!

Tatjana Jurić i Antonija Blaće

Tko vam je tijekom karijere dao najbolji savjet? Kako je on glasio?

– Nekoliko profesora s akademije ostavilo mi je dugoročan trag po pitanju mentorstva i dan-danas se u kriznim situacijama sjetim tadašnjih kriznih situacija u kojima su mi znali biti i prijatelj, i roditelj, i najveći oslonac koji je potreban da ne sumnjam u svoju sposobnost. Svaki vjetar u leđa iz tog razdoblja i danas me gura naprijed.

Koja su vam omiljena TV lica, nevezano uz to kojom se televizijskom formom bave, i zašto? Koje je TV lice djelovalo na vas?

– Volim Tatjanu Jurić i Antoniju Blaće jer su mi ostale u lijepom sjećanju dok sam još živjela s mamom i gledala televiziju. Ima još dosta simpatičnih lica na televiziji, no one su mi prve pale na pamet pa je to valjda s razlogom. Vjerojatno sam ih gledala kao dobar uzor dok sam bila tinejdžerica.

I za kraj, kad ne proizvodite televizijski program, uz koje se TV sadržaje (serije, emisije, filmovi…) opuštate u slobodno vrijeme?

– Trenutačno samo gledam stvari vezane uz posao jer nemam slobodnog vremena za nešto deseto. Posljednje sam vjerojatno gledala maraton Harryja Pottera prošle zime, a onda možete zamisliti… Volim dokumentarce i animirane filmove – jedni da se nasekiraš, drugi da se umiriš.