Život piše romane, a bome katkad snima i filmove. I to kakve! Jer svijet je, zapravo, mali… Elem, prošli tjedan je u Zagrebu održan Zagreb film festival, čudesna filmska svetkovina što je organizira maestralna ekipa na čelu s Borisom T. Matićem, i to svemu usprkos, od notornog Milana Bandića do COVID-19.

Jest, išao je ove godine on line festival, ali ne škodi, pače za ovu priču taj nesretni COVID bio je pokretač nekih dobrih stvari. Gledanje od doma, a i zadatak iz filmologije, omogućio je tako da se pred ekranom nađu barem dvije, ako ne i tri generacije iste obitelji, a kad je krenuo domaći kratki igrani film »U šumi«, već nakon nekoliko kadrova otelo se onima što gledaju: »Pa ovo je Gorski kotar! Ovo je snimano u Tuku!«

I stvarno, evo groblja tučkog, evo planinarskog doma, evo ceste što ide kroz selo i vabi da se biciklom niz nju spustite, evo brda i šume koja je nekada bila žitnica, a evo se i srnjaci spominju što se u Tuku s prozora kuća i golim okom vide, a gdje neće dalekozorom. Tuk kraj Mrkoplja je mjesto radnje, onaj isti Tuk što se autoru ovog teksta zavukao pod kožu prije 20 godina obične ženidbe radi, taman da se danas usudi svojatati ga. I to, dakako, nije sve!

Jer, baš je film »U šumi« osvojio nagradu Zlatna kolica za najbolji hrvatski kratki film. A od onog tko tu nagradu zasluži, u budućnosti, u pravilu, dobijemo samo dobre filmove.

Redateljici je ime Sara Grgurić i dakako da je uz Tuk vezana itekako! U kratkoj festivalskoj biografiji piše da je Riječanka, no stvari su ipak malo ‘kompliciranije’ naravi. I Tučka je ona, i neka je, jer da nije, tko zna kad bi bilo filma o kraju u kojem kao da se sto godina ništa dogodilo nije.

– Zato sam i htjela snimati u Tuku. Obožavam Gorski kotar, cijeli život sam provela u Gorskom kotaru, u Delnicama, Tuku i Fužinama, i znala sam da ću tu snimati, jer je Gorski kotar prekrasan. Nema ga na filmu, makar daje jako lijepe mogućnosti i za razvoj likova, i za prikaz atmosfere. Znala sam da je Tuk mjesto gdje želim snimati – kazuje nam Grgurić.

Sara Grgurić, redateljica, Foto: Davor Kovačević

Kriv je lockdown

Film je nastao kao završni rad na preddiplomskom studiju Akademije dramskih umjetnosti. To je njen debitantski kratki film i imala je u početku posve drugi scenarij na pameti, onaj koji je tražio snimanje u Zagrebu s mnoštvom likova. No, došla je korona, lockdown… Shvatila je, kaže, da mora snimiti film ako želi završiti treću godinu, baš kao i to da joj je sva ova situacija zapravo fenomenalna prilika da se posveti isključivo razvijanju filma. Pa je za najbliže suradnike izabrala najbolje prijatelje – Frane Pamić direktor fotografije, Lana Meniga glavna glumica, Josip Ledina glavni glumac i Mihael Šandro koji je producent filma, a bome i redateljičin dečko.

– Našla sam si intimnu ekipu s kojom ću moći raditi, a kada sam shvatila da je ekipa mala, znala sam da mjesto radnje mora biti Gorski kotar. Imamo tamo gdje biti, znam gdje ćemo snimati i znam gdje mi je siguran teren za razvijati film – priča Grgurić.

U Tuku je ona na sigurnom, a evo i kako i zašto.

– Tuk je rodno mjesto mog dede, tamo mu je rodna kuća u kojoj smo snimali, u Tuku je proveo cijelo svoje djetinjstvo i mladost. Kasnije je išao studirati u Zagreb, ali se naposljetku vratio, naslijedio kuću i koliko god su on i baka svaki dan u Delnicama, jednako tako su i svaki dan u Tuku. Preko ljeta sam kao dijete bila svaki dan u Delnicama, ali i svaki dan u Tuku.

Sjećam se kako sam sa sestričnama prošla na biciklu sve lokacije na kojima smo snimali, kako sam se družila sa starim svijetom, išla k njima na kavu. Bilo mi je to jako lijepo iskustvo, pa mi je danas nostalgično kad dođem u Tuk jer mi fale svi ti ljudi koji su tamo živjeli. Bili smo jedina djeca u Tuku, sad smo jedini mladi u Tuku, a možda ćemo biti jedini stari u Tuku – govori Grgurić.

Snimanje filma “U šumi”, Gorski kotar, selo Tuk

Dvadesetak duša

E da, broji Tuk danas valjda tek dvadesetak duša onih starosjedilačkih, makar istina bila i to da su mu izletnici i ljubitelji vikendica sve skloniji. S druge pak strane, Gorskog kotara na filmskoj vrpci bilo je u TV seriji »Kapelski kresovi« prije jedno 40 godina, pa prije koju godinu u filmu Nevija Marasovića »Goran«, da bi ga sada filmovala Sara Grgurić. Filmaši kao da ga izbjegavaju, ili za njega ne znaju, a on filmičan posve.

– Možda je malo filmaša iz Gorskog kotara, a i većinom redatelji vole snimati na moru. Genetika u meni, međutim, nalaže da se vratim u Gorski kotar i tu snimam. Sviđa mi se mir i ljudi koji su, vjerojatno, najmirniji i najpristojniji na svijetu – na to će Grgurić.

I u pravu je. Evo je ona s ekipom snimala u Tuku film, a da se praktički ni znalo nije. No, s druge strane, prepoznao je niz ljudi potrebu da se filmu pomogne pa i u ime promocije goranskoga kraja. Tu su, kazuje Grgurić, i Euroherc osiguranje, pa Pilard nekretnine, općine Skrad, Mrkopalj, Čavle, Hrvatske šume podružnica Delnice, Brionka Pula, bistro Lučice, Saša Belobrajdić. Grgurić je mišljenje da su im se uspjeli makar malo odužiti i da su filmom pokazali i to koliko je Gorski kotar privlačan.

– Zanimljivo je da mi se poslije projekcije javio jedan gospodin, rekao da je pogledao film i da ga je jako zaintrigirao, te da sada vodi djevojku u Gorski kotar. Sve više ljudi otkriva Gorski kotar, sve ih je više na dočeku Nove godine u podne u Fužinama, ali za Tuk, za Matić poljanu i ne znaju još. Mislim da je Gorski kotar neiskorišteno blago. Ima se tu što raditi, ima se što vidjeti – ne dvoji Grgurić.

Filmu je za poželjeti da ga se prikazuje diljem malih mjesta velikog Gorsko kotara, bez obzira je li pravo kino, ili kakav radnički dom. I temom film nudi za to razloga. To je, naime, valjda prvi film u nas koji je reagirao na aktualno pa progovara o COVID-19, izolaciji, odnosima među najbližima što ih je karantena stavila na kušnju. Nastao je ludo brzo, počeo se raditi tu negdje oko zagrebačkog potresa, i evo već je prikazan i osvojio prestižnu nagradu.

– Ne bih voljela da ispadne da sam nešto silila samo da imam film, ali sam u jednom trenutku shvatila da imam sve što mi je za snimanje filma potrebno. Imala sam Gorski kotar kao asa u rukavu, imala sam odlične ljude oko sebe i odličnog mentora Zvonimira Jurića i shvatila sam da je možda baš ovo vrijeme kad smo svi u kućama idealna prilika da razmislim što i kako želim. Kockice su se posložile same od sebe. Meni je samo bilo bitno da snimam u Gorskom kotaru i da imam u filmu mladi par, a znala sam i da želim neke erotske scene u filmu. Ne znam zašto sam vidjela u Gorskom kotaru erotske scene, ali tako je, kako je – smije se Grgurić.

Snimanje filma “U šumi”, Gorski kotar, selo Tuk
SARA GRGURIĆ

Bijeg biciklom

Korona je diktirala radnju filma: dvoje mladih rodom iz Dalmacije, Saša i Filip, pobjegli su od izolacije u Gorski kotar taman da tamo krenu preispitivati i sebe i vezu, i da shvate kako zapravo nemaju ni gdje ni kud.

– Sebi sam kao glavni zadatak zadala to da izrežiram i ispričam priču tako da se tu ne govori puno, već da, ajmo to tako reći, sve u junacima kuha. I taj prekid odnosa mi se činio možda najboljim segmentom da to izvježbam. Činilo se teško, ali Lana Meniga je napravila odličan posao. Ideja snimatelja je bila da pokažemo što veće prostor. Gorski Kotar, tišina, zvuk prirode i prisiljen si, možda i prvi put, biti sam sa sobom i sam sa sobom razmisliti o nekim stvarima.

Uostalom, za lockdowna većina ljudi je počela pucati po šavovima, osjećali su da emocije izbijaju, shvatili što znači biti zatvoren sa svojim voljenima, ili što znači biti odvojen od voljenih, a ja sam sve to iskoristila da pokažem kako se netko može osjećati usamljeno kraj osobe koja možda nije za njega i to u velikom prostoru Gorskog kotara – pojašnjava Grgurić.

Zato u jednoj od scena glavna junakinja biciklom i bježi od svega, da bi se opet vratila, jer pobjeći se tek tako ne može od onog što se mora riješiti bilo prekidom, bilo razgovorom. Grgurić kao da je filmom predvidjela što će nam se događati, pogotovo kad COVID-priča mine. A Gorski kotar se uistinu čini idealan da se u njega dođe kad se čovjek sam sa sobom mora razračunati, čini se za to i bolji od, primjerice, otočja na koja se uglavnom tjeraju filmski junaci da tamo riješe svoje dvojbe.

– Gorski kotar je po mom mišljenju odličan i zbog tog kontrastnog prikaza prirode i nečijeg unutarnjeg emotivnog stanja. Mislim da je to na filmu dobro funkcioniralo. Tu je i problem mladog svijeta da bježimo u veće gradove, a u sebi smo sve skučeniji. Pri tom gradovi i nisu dobar prikaz izolacije jer smo u njima i opet okruženi ljudima, a tek kad si sam možeš shvatiti što te muči, kad nemaš drugih obaveza, drugih distrakcija koje te mogu odvući od razmišljanja.

Univerzalna je priča kada se nađeš u odnosu u kojem ne možeš više gurati naprijed, a ne znaš kako to iskomunicirati, pa ta toksičnost onda ide dalje i dalje, dok ne pukne. Svidjelo mi se napraviti film o tome jer to je nešto što se ponavlja, što će se ponavljati i što se ne može izbjeći, a sve zato jer nitko ne želi komunicirati što valja a što ne valja – veli Grgurić.

Snimanje filma “U šumi”, Gorski kotar, selo Tuk
SARA GRGURIĆ

Pozitivna hrabrost

Sari Grgurić su tek 22 godina. Puna je ona, i to s pokrićem, one pozitivne hrabrosti, samouvjerenosti, mladenačke drskosti. Reklo bi se, nije to samo Gorski kotar dao, tim više što su u njemu ljudi u pravilu posve tihi. Smije se na to ona, pa za sve ‘krivi’ roditelje.

– Imam roditelje koji me apsolutno podržavaju i u mene vjeruju. Zezam se s mamom kako je ona ta koja investira u mene i kako joj se napokon investicija isplatila. A što se tiče filma, oni su iz Gorskog kotara i trudili su se jednako kao i ja da film uspije, pomogli što god je trebalo. Znam da ću im uvijek biti zahvalna, jer me još od srednje škole potiču da radim to što radim – priča Grgurić.

Djetinjstvo je Grgurić provela u Delnicama i Tuku, osnovnu školu završila na Grobniku, srednju u Rijeci, a onda odmah upis na ADU, makar će reći da niti je previše filmova odgledala do tada, niti je pratila domaću scenu. U osnovnoj školi imala je, kaže, fenomenalnu profesoricu Dolores Marčinić koja se s njenim roditeljima složila da bi trebala ići na glumu. I krenula je, da bi brzo shvatila da zna kako usmjeravati ljude.

Otud ljubav prema kazališnoj režiji, da bi jedan fotoaparat, njen prvi pa još takav da ima funkciju snimanja u HD-u, promijenio sve.
– Nastali su tako moji prvi amaterski filmovi i odmah sam znala što hoću. U prvom srednje sam znala da želim studirati režiju. Pri tom je nužno reći da u Rijeci ne postoji mjesto gdje bi se mladi mogli educirati o filmu. Moja najveća edukacija je bio sat razrednika u osnovnoj školi. Radionice koje postoje su ili za osnovnoškolce ili već punoljetne osobe, a ta krucijalna generacija srednjoškolaca nema nikakve mogućnosti ni upoznati se s filmom, ni vidjet’ kako film funkcionira. To me najviše čini tužnom i zato i jest toliko redatelja iz Splita i Zagreba jer imaju jake kino klubove – govori Grgurić.

Janjac za ekipu

Nego, što su roditelji vidjeli kad su gotov film pogledali!? Priznaje Sara da je joj je najveći strah bio pokazati film mami i tati, baki i dedi. Mama je tako pogledala sve filmove iz konkurencije i svaki dan zvala da joj kaže svoje mišljenje.

– Nakon filma je nazvala i rekla: »Dobro je, odlično izgleda. Mislim da ti je konkurent kolega Zidarić koji je snimio film »Stanar«!« Baka je rekla da je film jako filozofski, da treba o filmu promišljati, ali da joj kuhinja u filmu izgleda super, haha. Jako je zadovoljna kako u filmu izgleda Gorski kotar. A kad sam saznala za nagradu, bili su presretni, ponosni ne samo na mene, nego na sve nas koji smo na filmu radili. Baka je rekla da okreće janjca u Tuku čim se steknu epidemiološki uvjeti, ali da ga neće biti ako ne dođe cijela ekipa – smije se Grgurić.

Vrijeme radi za mladu redateljicu. Zato i pušta da sve ide svojim tokom i siliti ne misli ništa. Čeka neke nova iskustva koja će iskoristiti i za svoje stvaralaštvo. Njoj je, uostalom, ako se to smije reći, korona zapravo donijela dobro.

– Drago mi je da ste to spomenuli, jer korona je vjerojatno najbolja stvar koja se meni dogodila u ovoj godini. Napokon sam imala vremena razmisliti što hoću, napraviti to bez pritiska i to u trenu kad nitko od nas ništa nije očekivao, jer su svi bili svjesni da su uvjeti nemogući. Zato smo imali mir, radili smo najbolje što znamo i zato smo, samo zbog korone, snimili filma u Gorskom kotaru s dvoje ljudi, i zato smo snimali na filmsku vrpcu, i zato je ispalo sve kako treba – sumira Grgurić.

Snimanje filma “U šumi”, Gorski kotar, selo Tuk
SARA GRGURIĆ

Crveni twingo

Zapravo, kamo sreće da smo svi, poput nje i njene filmske ekipe, uhvatili zraka i vidjeli što nam je raditi, pa to i napravili. Mi mahom to učinili nismo, Sara Grgurić jest. Sumnjati ne treba da će se vratiti ona i opet Gorskom kotaru i Tuku da još štogod dobra tu snimi. Vratit će se s kamerom zato što je kraj raznolik, a i zato što su, kako kaže, Gorani toliko mirni i staloženi da mogu trpjeti filmske likove svake vrste, svakakvih temperamenata.

– Da tu prvi put dođe bilo koji filmaš, dovoljno je da ga malo provozate po Gorskom kotaru i to je to. Samo treba ići na prava mjesta. Matić-poljana je meni najdraža. Nju moram iskoristiti u nekom svom filmu – ‘prijeti se’ Sara Grgurić.

Život, dakle, piše romane, a katkad snima i filmove. Mali Tuk našao se u posve velikom filmu. Što se autora ovog teksta tiče, on bi rado da u nekom novom filmu bude i crveni twingo u spomen na onaj u kojem su se onomad, a da nisu ni znali, vozili i on i redateljica, netko s didom i bakom, a netko s puncem i punicom. No, to je neka druga tučka priča koja filmovanje čeka, pa ga možda i dobije, sad kad redateljicu Tuk ima.