Kada sam u ranu zimu 2020. posjetio Tbilisi, gospođa kod koje smo unajmili stan u toj gruzijskoj prijestolnici nam je, kada smo na njezino pitanje odakle smo odgovorili s – Horvatija, kratko i jasno kazala – Ah! Miro Ungar i Radmila Karaklajić!

Za potonju je, neki bi rekli, fulala ceo fudbal, ali Miro Ungar doista desetljećima jest bio ambasador naše zemlje u svijetu. Njegov zavidni životni put u nekim bi brojkama zvučao ovako: gotovo 70 godina karijere, četiri braka, turneje u 35 zemalja, od kojih 19 samo u Sovjetskom Savezu, te milijunske naklade; stoga i ne čudi da je on bio prva asocijacija stare Gruzijke na našu zemlju.

Unatoč poznoj životnoj dobi, Ungar i dalje ne miruje – nedavno je snimio i novu pjesmu posvećenu svom rodnom gradu, a redovno izvodi i svoj cabaret šou »Espirit de Paris« u Klubu kazališta Komedija. Ako isti niste stigli pogledati u sezoni koja je iza nas, imat ćete priliku tek najesen, a mi vam taj doživljaj od srca preporučujemo! Razgovor s Ungarom vodili smo u srcu Zagreba, na Britanskom trgu ilitiga, rekli bi purgeri Ungarova kova, na Malom placu.

– Radimo svoj cabaret šou u prostoru Kluba kazališta Komedija. Prije 65 godina počeo sam pjevati u 4M, a sada pjevam u 4K – Klub kazališta Komedija Kontesa, a ako ovako nastavim, za nekoliko godina ću možda pjevati u 4ŠČ (smijeh). Nadam se da će Klub od jeseni u potpunosti živnuti i da će biti više sadržaja jer smatram da takav prostor i takav ambijent u centru Grada to zaslužuje, zaslužuje svakodnevne sadržaje. Taj klub, u ime kazališta Komedija, mora voditi osoba koja ima želju, viziju, volju, iskustvo; netko tko će za isti izgarati, tko će tražiti, istraživati, pridonositi, učiti i to nadasve voljeti.

Foto :Davor Kovačević

Glava plakata

Povod za naš razgovor nova je pjesma o Zagrebu – »Zagreb moj«. Autor glazbe je Ivica Šerfezi, s kojim ste na javnu scenu zakoračili nekako istovremeno?

– Počeli smo zajedno u ulici Brešćenskoga, kod Zvonimirove, gdje je bio plesnjak na kojem je on znao zapjevati, a ja sam kao osamnaestogodišnjak dolazio tamo i molio mogu li i ja zapjevati jer sam već tada osjećao poriv za glazbom i nastupanjem. Tu smo se upoznali i sprijateljili, onda je on snimio prvu ploču, a ja sam osnovao kvartet 4M.

Često smo se družili na koncertima koji su se, u ono vrijeme, odnosno 1957. i 1958. održavali u prostoru današnje Tvornice kulture. Tada je to bio Radnički dom ili Radnička komora. Pjevali smo sličan repertoar, on je isto volio Louisa Primu pa je pjevao »Angelinu«, a mi smo pjevali »Buona sera«, što je bila naša glanc numera i onda su krenule turneje. On je u Rusiji napravio doista veliku karijeru i bio je nositelj programa.

A i vi ste u Sovjetskom Savezu proveli osamnaest puta po dva mjeseca, ako se ne varam! I imali ste veliki hit, i danas tamo rado slušan, s Lyudmilom Senchina, koji se zove »Obeshchaniya« (Obećanja).

– Devetnaest puta (smijeh). Samo s 4M dvije turneje, s Terezom dvije, a poslije sam preuzeo ‘titulu’ zvijezde programa i bio sam, rekli bi Francuzi, tête d’affiche – glava plakata. Sa mnom su išli manje poznati pjevači koji su imali izuzetnu kvalitetu, tako da sam u Rusiji zapravo proveo tri godine svoga života.

Darko Domijan mi je u jednom intervjuu otkrio da su cenzure tadašnjeg tamošnjeg režima bile stroge.

– Je, istina. Meni su dosta progledavali kroz prste i dozvoljavali mi da pjevam američke stvari te svoj domaći repertoar, ali redovno su tu bile barem dvije ruske pjesme koje su u danom trenutku bile na nekakvoj njihovoj top listi. To je i meni bila garancija. Budući da govorim ruski, nisam imao s time problem i uvijek sam pjesme savladavao na brzinu. Zato sam se i održao tamo i mogao davati intervjue za sovjetske medije.

Tereza Kesovija i Miro Ungar

Pet jezika

Kada ste već to spomenuli, zanimljivo je da govorite pet stranih jezika – pored ruskog, tu su i talijanski, engleski, njemački i francuski. Je li riječ o prirodnom talentu, golemom trudu ili stjecaju okolnosti?

– Kombinacija svega spomenutog. Imao sam sklonosti k jezicima. Ruski smo učili u školi, studirao sam engleski i talijanski i, zahvaljujući diplomi, vojsku sam služio šest mjeseci manje (smijeh). Što se njemačkog tiče, s 4M sam u Austriji i Njemačkoj dugo i često nastupao, pa sam jezik naučio kroz komunikaciju i konverzaciju. Kada sam 1965. došao u Pariz, znao sam nisam naučio jezik, dobio sam ugovor, učio njihove pjesme jer da bih ih snimio, morao sam razumjeti sadržaj kako bih prenio i emociju.

Zaboravio sam, kada sam nabrajao sve jezike koje govorite, spomenuti i bugarski!

– Hahaha! Imao sam tamo nekoliko turneja, izdavao ploče, tako da sam bugarski savladao toliko da sam mogao u društvu razgovarati, ali odavno nisam u štosu.

Kada ste posljednji put bili u Parizu?

– Eh, ima jedna krasna pjesma »The last time I saw Paris« iz istoimenog filma. Prije pet godina. Nedostaje mi. Išao bih, ali više nema ni ljudi s kojima sam se tamo družio. Pariz je meni uvijek isti, jezgra je, kao i u Zagrebu Lenucijeva potkova, uvijek ista i grad se nije promijenio. Vjerojatno se mijenja za svoje stanovnike. Odlično poznajem francusku prijestolnicu i zavolio sam je jer sam u njoj proveo lijepe trenutke i tamo sam, na koncu, živio sa svojom obitelji. Sin je išao tamo u školu, a supruga i ja smo pjevali.

Da se razumijemo, bilo je i teških trenutaka u kojima je nedostajalo novca i u kojima nije sve išlo bajno. Trebalo se zapravo boriti. Znate li vi nekog pjevača iz posljednjih generacija koji je odlučio žrtvovati svoju domaću, hrvatsku karijeru i otići u inozemstvo, ma u bilo koju zemlju, da tamo pokuša stvoriti novu karijeru? Mi smo bili fanatici.

Imali ste turneje, čini mi se, u 35 zemalja? Naši pjevači ako idu u inozemstvo nastupati, idu u zemlje bivše Jugoslavije i u Zapadnu Europu, SAD i u Australiju, gdje zapravo pjevaju Hrvatima, a ne strancima.

– Tako je, a mi smo pjevali strancima u njihovim zemljama. Jednostavno, ljudi danas idu linijom manjeg otpora, nisu spremni upustiti se u to. Bilo je nekoliko pokušaja, neću imenovati i nabrajati, ali nije uspjelo. Ako želiš graditi karijeru vani, tamo moraš živjeti i moraš dati čitavog sebe.

Foto: Goran Stanzl/PIXSELL

Važnost rizika

Vama je, s druge strane, svijet bio zatvoren. Jednom ste posvjedočili kako ste se bojali vratiti s turneje u Jugoslaviju kako ne biste izgubili vize. Danas je svijet otvoren, a opet nemamo inozemnu zvijezdu vašeg kalibra. Poznata je ona priča kada ste s 4M bili u Engleskoj te su vas zvali u Italiju na nastup na RAI-u, a vi ste trčali po Londonu i nabavljali tri tranzitne vize za vas petoricu.

– Tako je (smijeh). Sve smo to morali kupiti kako bismo stigli na emisiju u Rim u »Giardino d’inverno«, emisiju koja je bila pojam zabavne glazbene emisije. Imali smo menadžera koji nas je pozvao, a u 14 sati je, sjećam se točno, išao vlak. Dečki stoje spakirani na peronu, a ja taksijem jurim od veleposlanstva do veleposlanstva s pet putovnica i do posljednje minute nismo znali hoćemo li uspjeti sjesti na vlak i otići za Rim. Riskirali smo. Treba riskirati u životu.

Kako su roditelji reagirali na vaše putešestvije i karijeru?

– Roditelji su bili jako moderni. Shvatili su da je to moja ljubav i, nasreću, takvi su bili roditelji i kolega iz kvarteta. Nekim čudom smo se našli i znali su naši starci da nas trebaju pomagati i podržavati. Nismo imali, od strane roditelja, apsolutno nikakvih zapreka. Moja sestra Vesna Ungar Vidović je isto posebna priča. Deset godina je mlađa od mene i kada smo mi vježbali, ja sam imao 20, a ona 10 godina, i slušala nas je, upijala te nije ni čudo da se već s petnaest godina latila mikrofona i pjevala na Prvom pljesku, a poslije je, s Mattom Collinsom, išla na turneju, snimila nekoliko manjih ploča…

Doista ste bili izvanredna ekipa. Karlo Metikoš, Josipa Lisac, Ivica Krajač, vi… postava Gubec-bega! Kako je Krajač, čujete li se?

– Baš čitam da Danilo Šerbedžija radi film o Draženu Petroviću i ne znam zna li on da Krajač doma ima gotov, tiskan scenarij za mjuzikl koji se zove »Okovani Amadeus« jer je Dražen ljudima donio loptu kao što je Prometej donio vatru. Sve je pisano u rimi i desetercu. To što Krajač još uvijek sipa iz rukava, nevjerojatno je. U domu je i čujem se povremeno s njim.

Čini mi se da između vas nikada nije bilo sujete iako ste se upoznali na jednom glazbenom natjecanju na kojem ste vi osvojili prvo, a Krajač drugo mjesto? Fascinantno je s kakvom radošću govorite o njemu.

– Kako i ne bih kada ga cijenim prije svega kao čovjeka! Pa on je u svojoj četrdeset i nekoj godini diplomirao režiju na ADU-u, napisao je najviše pjesama od svih naših tekstopisaca, a kod mene doma je knjiga koju, nažalost, nije uspio promovirati. Tereza, Gabi, Josipa, Radojka… svi smo pjevali njegove pjesme.

Kada sam vam se javio za intervju, rekli ste kratko i jasno: za Primorce – uvijek! Zašto takva reakcija?

– Pa moram za Novi list dati intervju ako zbog ičega onda zbog mojih M-ovaca. Ružići su iz Bakra, Marušići su iz okolice Crikvenice, Krajač je iz Senja, a jedino sam ja purger (smijeh).

Zagreb i vi – šmekera dva.

– Hahaha! To sam snimio s reperom Soma Dollara.

Uživam u sportu

A sada i »Zagreb moj«. Igrate li tenis još aktivno i što vam sport predstavlja u životu?

– Baš jučer sam igrao dva sata. I dalje uživam u sportu. Igrao sam vaterpolo, natjecao se s Gipsom Kostelićem u alpskom skijanju, a tenis me zabavlja, kao i svaka igra loptom. Kada na terene dođem s križoboljom i kada mi se žuta loptica pojavi pred očima – odmah živnem!

Od čega se sastoji vaša glazbena lista danas?

– Slušam Rat Pack, dakle Sinatru, Martina, Davis Jr., Lawforda i Bishopa, onda tu je i Tony Bennet, kao i Mel Tormé, za kojeg ljudi malo znaju u Hrvatskoj i zbog toga mi je jako žao.

Tko vam se dopada od mlađih kolega s naše scene?

– Mali Kedžo mi se sviđa. Odličan je pjevač i interpret.

Hoćete li dogodine krenuti u pripremanje sedamdesete obljetnice karijere?

– Gledajte, da kucnem tri puta o drveni stol, ako me bude zdravlje poslužilo, bilo bi to lijepo i nadam se tome. Uvijek me nekako glazba nosi i nadam se da ću još te tri godine, koliko je ostalo do tada, imati zdravlje na svojoj strani.

Nedostaju li vam festivali?

– Volio sam ih jer je to za mene bilo natjecanje. Pjevati na festivalu samo da bih pjevao, meni nije bilo zanimljivo. Volio sam kada su se dijelile nagrade, to je bila prava kompetitivna atmosfera. Nekoć je postojala zdrava konkurencija koja vas je tjerala naprijed i to me uvijek radovalo.

Gdje ćete na more?

– Novigrad je moj grad.

Što planirate za jesen?

– Imam u pripremi dva sinopsisa za cabarete, ali sve ovisi o novcu. Ako nas Grad ne pomogne, Komedija nije u mogućnosti financirati novu produkciju koja uključuje nove koreografije, kostime, scenografije… sve su to skupe stavke. Cijeli mi je život vezan za scenu – od Pionirskog kazališta i Varijetea pa do Kontese… i iako u kazalištu nisam ostvario nikakve uloge, obožavam scenu teatra i igrat ću u cabaretu dok me zdravlje bude služilo i dok me ljudi budu htjeli gledati i slušati.

Cabaret šou »Espirit de Paris« u Klubu kazališta Komedija