Glazbenica i voditeljica Renata Končić Minea gostovala je u Special Happy Showu na Happy FM-u, gdje je progovorila o svojoj karijeri, ali i privatnim bitkama koje su utjecale na nju.

Otkrila je koja joj je najdraža pjesma u njezinoj dugoj karijeri.

,,Osim pjesme ‘Good Boy’ s Dore 1995., definitivno meni najdraža moja pjesma je ‘Rano’, zatim možda ‘Vrapci i komarci’, ali ‘Rano’ je definitivno najveći trag ostavila. Pjevam je po dva, tri puta na koncertima“, ispričala je, pa dodala: ,,Nikada neću zaboraviti trenutak kada sam je prvi put čula – počela sam plakati od sreće. Znala sam ja plakati i od onog kontra efekta, ali znam da sam plakala od sreće i toliko sam bila ponosna što mi je Tonči Huljić dao takvu pjesmu da jednostavno, eto dan danas toj sreći nije došao kraj.”

Ipak, otkrila je da nije oduvijek htjela biti pjevačica.

,,Ja sam htjela biti teta u vrtiću, jer sam oduvijek voljela djecu. I mislila sam u tom nekom periodu života vjerojatno da ću imati ne znam koliko djece, pa te život odvede nekim svojim putem i koliko god ti nešto planiraš, eto život ide tvrdoglavo u svom smjeru, ne možeš ti tu ništa ako ti nije suđeno. S druge strane život me odveo u glazbu i kasnije na televiziju. Ni to ja nisam nikada planirala i to se sve skupa dogodilo spontano. Tako da kada se osvrnem, koliko god sam neke stvari željela, ne žalim ni za čim! Sve mi se nekako lijepo slagalo i ja svaki put, svako jutro kad se ustanem i svaku večer kada idem leći zahvalim dragom Bogu da imam život kakav imam i da me čuva mazi pazi i da živim kako živim”, priznala je.

Progovorila je i svojem odnosu prema starenju.

,,Ja nemam problem pričati o godinama, ja imam problem prihvatiti tu brojku i ja stvarno smatram da su to samo brojevi i da to nema veze sa onime kako se mi osjećamo, jer ti mene da pitaš koliko bi si ja dala godina po tom nekom osjećaju i energiji, ja bih te rekla vjerojatno tridesetak. Ta brojka od 47 meni zaista zvuči nestvarno tim više što ja kada sam bila mala, žena od 47 godina je već bila baka, tako je to nekako bilo. Meni moja mama i tata isto ne djeluju kao da imaju godina koliko imaju. Znači meni te godine su zaista takva enigma da ti ne mogu uopće to opisati i ne mogu sebe spojiti s tom svojom brojkom i mislim da nikad neću moći. Reklo bi se da se mi dobro držimo…”, istaknula je.

Naposljetku je rekla ponešto na temu izgleda u zabavljačkoj industriji, odnosno koliko on utječe na uspjeh u istoj.

,,Ne mogu reći da nije bitan, zaista je, stvarno je, jer kada se baviš poslom gdje te cijela nacija gleda onda moraš i nekako izgledati. To je odgovornost prema poslu koji radiš. Ali je meni malo u jednom momentu bilo zastrašujuće, ja sam u jednom periodu imala 20 i nešto kilograma više nego što imam sada i to je bilo strašno. Ja sam se loše osjećala i onda sam sama sebe pogledala i rekla – ne mogu tako izgledati. To nisam ja, taj lik koji ja gledam to nisam ja. I odlučila sam napraviti red. I zaista sam se dovela u red, jer sam rekla da tada nisam pitaj Boga gdje bi otišla. I prođu neke dvije godine ja se dovedem u red, skinem kile i meni se otvore mnoga vrata. Znači sve krene. I zaista sam došla do zaključka da, je li to na žalost ili na sreću, ali zaista te ponekad…ta tvoja vanjština, to nešto što ti jesi i kako te ljudi doživljavaju djeluje i na to koliko ćeš raditi i da li ćeš raditi“, otvoreno je ispričala.

,,Nekako voljela bih da vanjski izgled ne određuje put neke osobe. Nažalost to u masi slučajeva nije tako…ja to zaista doživljavam malo emotivno, jer bila sam u tom problemu i čitav život vodim bitku s kilogramima i nekako teško je održavati taj jedan balans. Slatko sam izbacila, ne jedem kruh, ne jedem krumpir, a u stvari čim počnem jest, počnem se debljat i odmah te ljudi pitaju, a što si se malo udebljala, što nije u redu s tobom? A onda kada sam smršavila, jesi dobro, jesi bolesna, što se dogodilo… Na kraju zaključiš da je najbitnije kako se ti osjećaš i ja se sada osjećam super u svom tijelu i daj Bože da to potraje što duže…”, zaključila je naposljetku pjevačica.