Rođen 1. siječnja 1923. u Detroitu, a preminuo je 9. listopada 1999. u New Yorku u sedamdeset i šestoj godini života, Milt Jackson je jedan od najvažnijih vibrafonista u povijesti jazza i jedan od vodećih improvizatora te glazbe.

Tijekom karijere bio je pobjednik mnogobrojnih godišnjih izbora za najboljeg jazz vibrafonista. Između ostalih počasti, uvršten je u Kuću slavnih udaraljkaša i Kuću slavnih časopisa DownBeat.

Surađivao je s najvećim džezistima kao što su Woody Herman, Thelonious Monk, Charlie Parker i Miles Davis te je iza sebe ostvario bezvremena ostvarenja.

Njegov je doprinos toj glazbi uvijek tema razgovora koje sam vodio sa slavnim jazz glazbenicima. S posebnim uzbuđenjem o njemu uvijek govore drugi vibrafonisti.

Jedan od najpoznatijih, Gary Burton, je rekao: »Moj najomiljeniji vibrafonist oduvijek je bio Milt Jackson, još od vremena kad sam učio svirati.

U to doba njegove su ploče bile najdostupnije. Ne sviram kao Milt, ali on je uvijek bio moj najdraži svirač. Poslije sam se upoznao s glazbom Reda Norva, kao i ranog Lionela Hamptona, ali Jackson je ipak dao najveći doprinos.

U ranim desetljećima dvadesetog stoljeća vibrafon se svirao poput udaraljkaškog glazbala. Palice su bile teške, vibrato je bio brz i živčan, zvučao je poput metalnog ksilofona, ali Milt nije stasao na tom udaraljkaškom pristupu.

Naime također je svirao gitaru i pjevao u vokalnoj skupini i prirodno je da je želio da njegov vibrafon zvuči nježnije, poput vokala.

Koristio je mekše palice i sporiji vibrato. Zbog toga je imao drukčiji, predivan zvuk i stil. To što nam je Milt pokazao, da vibrafon može zvučati predivno, a ne kao neko nezgrapno glazbalo, bila je vjerojatno najveća promjena u povijesti sviranja tog glazbala.«

Legendarni vibrafonist i marimbist Bobby Hutcherson tek je jedan od jazz glazbenika kojima je Milt Jackson bio prvi i najvažniji uzor.

»U našem smo domu imali klavir i svirao sam ga za svoje zadovoljstvo, ali kad sam prvi put slušao Milta Jacksona, odlučio sam da i ja želim svirati vibrafon«, rekao je.

»Slušao sam ga u izvedbi skladbe ‘Bemsha Swing’ s Milesom Davisom, Theloniousom Monkom, Percyjem Heathom i Kennyjem Clarkeom.

To je bilo predivno i to je razlog zašto sam počeo svirati to glazbalo. Prije sam slušao Lionela Hamptona, ali to me nije ponukalo da počnem svirati vibrafon.

Slušao sam i Reda Norvoa koji je dolazio svirati u školu koju sam pohađao, ali nisam pomišljao svirati vibrafon sve dok nisam čuo Milta Jacksona.«

Elegancija i profinjenost

Poznat pod nadimkom Bags, Jackson je iskustvo počeo stjecati nastupajući u crkvi. Sa svojim je bratom pjevao gospel i svirao gitaru koju je počeo učiti svirati kao sedmogodišnjak.

Kao jedanaestogodišnjak počeo je svirati klavir, a kao srednjoškolac svirao je pet glazbala: bubnjeve, timpane, violinu, gitaru i ksilofon te je pjevao u zboru.

U ranoj tinejdžerskoj dobi prešao je na ksilofon te vibrafon s kojim je, upravo zbog spomenutog nasljeđa, stvorio bogat, topao, zadimljen zvuk, s vibratom koji je bio sličan njegovom pjevanju.

Nakon studija glazbe na Sveučilištu Michigan State, njegova je glazbena karijera započela početkom 1940-ih kad je poduzimao turneje s gospel ansamblom.

Pjevao je tenor u popularnom gospel kvartetu pod nazivom Evangelist Singers. Završivši srednju školu, zamalo se pridružio big bandu pijanista Earla Hinesa, ali bio je mobiliziran.

Nakon dvije godine vojne službe, 1944. se vratio u Detroit gdje je dobio nadimak Bags, po jastučićima ispod očiju koji su nastali zbog opijanja nakon što je otpušten iz vojske. Tada je osnovao jazz kvartet pod nazivom Four Sharps.

Nakon što ga je čuo u Detroitu, Dizzy Gillespie je dogovorio da Jackson 1945. dođe u New York i pridruži se njegovom big bandu.

Nakon što je 1948. napustio njegov bebop big band, nastavio je svirati s vodećim glazbenicima tadašnje jazz scene, s Howardom McGheejem, Theloniousom Monkom, Taddom Dameronom i Charliejem Parkerom.

Tada je, kao prvi vibrafonist, primjenjivao zvuk i stil bebopa na pristup sviranja vibrafona. Potom je zamijenio Terryja Gibbsa u orkestru Woodyja Hermana s kojim je svirao tijekom 1949. i 1950. Nakon toga vratio se u Gillespiejev orkestar s kojim je svirao do 1952.

Iste godine utemeljio je vlastiti kvartet u kojem su svirali pijanist John Lewis, kontrabasist Ray Brown i bubnjar Kenny Clarke, glazbenici s kojima je prije svirao u Gillespiejevom orkestru.

Bila je to jezgra Modern Jazz Quarteta. Ubrzo je Percy Heath zamijenio Browna, a Connie Kay Clarkea. U toj postavi MJQ je postao jedan od najdugovječnijih sastava u povijesti jazza, jazz institucija koja je djelovala više od četrdeset godina.

Jacksonova sola, uglavnom ukorijenjena u bluesu, bila su ključni element njihova zvuka. Dao je i ravnopravan doprinos u stvaranju imidža sastava čiji su komorni jazz pristup nazivali elegantnim, profinjenim, gospodskim.

Kad nije bio na turnejama s MJQ-om, Jackson je povremeno vodio bendove u kojima su bili Jimmy Heath i Ray Brown i radio je na snimanjima mnogobrojnih albuma.

Razlazom članova MJQ-a 1974. nastavio je nastupati u raznim formacijama, vodio je vlastite grupe i svirao s all-star skupinama.

Godine 1981. pridružio se ponovo utemeljenom MJQ-u s istim članovima koji su se okupili za koncert u Japanu. Nakon tog koncerta, kvartet je poduzimao godišnje turneje, sve do ranih 1990-ih.

Veći dio ostatka svoje karijere radio je sa svojim grupama, koje su često uključivale glazbenike kao što su Mickey Roker, Bob Cranshaw i Mike LeDonne.

Umjetnička inovacija

Tijekom svoje polustoljene karijere Jackson je snimio mnogobrojne albume od kojih su neki (p)ostali vrijednim ostvarenjima jazz diskografije.

Samo s Modern Jazz Quartetom snimio ih je četrdesetak, a kao vođa vlastitih sastava ili big bandova sedamdesetak. Na snimanjima tih albuma članovi njegovih sastava su bili vodeći jazz glazbenici, među ostalima Horace Silver, Cannonball Adderley, Art Blakey, Coleman Hawkins, Clark Terry, Dizzy Gillespie i Herbie Hancock.

Neke je snimio kao suvoditelj, primjerice u suradnji s Rayom Charlesom, Wesom Montgomeryjem, Johnom Coltraneom, Oscarom Petersonom, Countom Basiejem i Quincyjem Jonesom.

Iako je najpoznatiji kao vibrafonist, Milt Jackson je bio i plodan skladatelj čija su neka djela postala jazz standardima. Većina njegovih skladbi utemeljena je u blues formi, a mnoge je posvetio nekim, njemu važnim osobama, ne samo glazbenicima.

Neke od njegovih najvažnijih skladbi su »Bag’s Groove«, »Bluesology«, »The Late Late Blues«, »The Cylinder«, »Ralph’s New Blues«, »Blues for Gene«, »Compassion«, »Gerry’s Blues« i »Reunion Blues«.

Jacksonovo se nasljeđe i danas snažno osjeća u svijetu jazza. Jedan od najcjenjenijih vibrafonista koji djeluju na današnjoj jazz sceni, Joe Locke je objasnio zašto ga možemo zvati inovatorom.

»Milt Jackson je bio iznimno važan jer je jezik bebopa, glazbu Charlieja Parkera, Dizzyja Gillespieja i Buda Powella, prilagodio specifičnostima vibrafona«, rekao je.

»U potpunosti je promijenio način sviranja tog glazbala. Bio je nevjerojatan. Kako se Milt Jackson mijenjao? U povijesti glazbe imate inovatore, ali je vrlo malo onih koji su inovirali zvuk, a on je bio inovator zvuka.

Louis Armstrong je kao trubač bio inovator zvuka. Iako neki možda nisu obožavatelji električnog jazza, Jaco Pastorius je kao svirač električnog basa bio inovator zvuka.

Promijenio je pristup zvuku instrumenta. I Milt Jackson je bio inovator zvuka, ne samo zbog prekrasnih palica s velikom debelom kuglicom i prekrasnim zvukom.

Kad je Milt Jackson počeo svirati vibrafon motor – vau, vau, vau – to je razlog zašto se zove vibrafon – motor je vrtio samo u jednoj brzini.

Nije postojao motor s promjenjivom brzinom i zato je Milt Jackson u ranim danima ubacivao neke stvari kako bi kočio rad motora i prigušivao zvuk.

Da bi ga usporio u konstrukciju bi uglavio štapiće od sladoleda ili lizalica, ili bi uzeo komad metala i uglavio ga i tako kočio rad motora.

Želio je ostvariti vibrato ljudskog glasa. Želio je da zvuči: auauauau, kao pjevač, jer je bio pjevač kad je bio dječak. Čuo je taj zvuk u glavi i bio je spreman oštetiti vlastito glazbalo da bi stvorio taj zvuk.

To je vrlo duboko. Milt Jackson je učinio ono što je bilo neophodno za stvaranje tog zvuka. Danas imamo motor s promjenjivom brzinom, ali on je omogućio da se to dogodi. To je čin volje koji odlično definira umjetničku inovaciju. Hvala ti Milt!«

Čarobne palice

Milt Jackson i njegovo stvaralaštvo imali su presudan utjecaj na život i stvaralaštvo Boška Petrovića, najpoznatijeg hrvatskog jazz glazbenika.

Ako je John Lewis, pijanist Modern Jazz Quarteta, bio njegov glazbeni otac, Jackson je to bio u smislu sviranja vibrafona. Jacksonova skladba »Bag’s Groove« bila je tijekom cjelokupne karijere zaštitni znak Boškovog repertoara.

Jednog od svoja sveta tri kralja, kako je govorio (ostali su bili Lionel Hampron i Gary Burton), Milta Jacksona je upoznao 1960. Zajedno s ostalim članovima Modern Jazz Quarteta posjetio je Boška u njegovom domu.

Poslije ručka održali su jam session jer su sva glazbala, uključujući vibrafon, bila u njegovom stanu gdje je Zagrebački jazz kvartet održavao probe.

»Prvi put s pola metra udaljenosti gledam čarobnjaka Milta kako svira«, prisjetio se Boško.

»Moja je mama, na sreću, priredila veliku zdjelu prekrasnih jagoda. Milt je bio oduševljen: »Mama, it’s delicious! I want more!« – »Jedi Milt! Good! Džegode! Good«, tepa mu moja mama.

Tridesetak godina kasnije još jednom sam na Monterey jazz festivalu u Kaliforniji. Zanimljivo, sjedimo za ručkom i pišemo razglednicu mojoj majci.

Glazbenici su je zvali »Jazz Mama«. Tako ju je prozvao Art Frarmer koji je bio čest gost u našem domu. Gledao sam preko ramena što piše Milt: »Mama, I want more džegode! Love, Bags.«

Jednom prilikom bio sam nekoliko dana u Los Angelesu. Jedne večeri u klubu je svirao Cedar Walton sa svojim triom. Rezervirali smo stol i navečer otišli u klub.

Pozdravili smo se sa Cederom. Pitao sam ga gdje je Milt. »His majesty is drinking with friends at the corner table«, kaže Ceadar i smije se.

Za bolje razumijevanje onoga što slijedi moram reći da sam od prvog američkog Deagan vibrafona, što mi ga je 1960. poklonio John Lewis, a na kojem je Milt Jackson te godine svirao europsku turneju s MJQ-om i jednostavno mi ga je, bez carine, ostavio poslije zadnjeg nastupa u Europi, na bledskom jazz festivalu, svirao s Miltovim vibrafonskim palicama, potpuno drukčijim od uobičajenih, ovih s kojima svira većina vibrafonista.

Te je palice bilo jako teško nabaviti, pogotovo u Europi, pa sam, svaki put kad bih se sreo s Miltom, isprosjačio par do dva. Uvijek mi je davao samo rabljene.

Milt je sa sobom uvijek nosio petnaestak pari, ali bi svaki put strašno uzdisao kad bi mi dao koji par. Prišao sam stolu u kutu jazz kluba Catalina u Los Angelesu gdje je sjedio Milt sa svojim aficionadosima, navijačima koji su mu se divili.

»Hay, Bags! How are you?«, rekao sam.

»O, Mr. Petrović, sigurno si opet došao moljakati za moje palice. Misliš da ćeš s njima svirati kao ja.«

Svi su se udvornički nasmijali, a meni je konačno puknuo film: »Fuck you Jackson! Who need your mallets!« Nastala je tišina. Činilo se da sam malo pretjerao, no Milt se samo nasmijao: »Nemoj biti tako osjetljiv. Šalio sam se. Sjedi, popij s nama piće, a palice ću ti dati kasnije iza bine.«

Da priča bude potpuna, kad je Milt umro, njegova supruga Sandy mi je, preko Mirjane Lewis, supruge Johna Lewisa, poslala zadnji par palica kojima je svirao prije smrti.

Rekla joj je: »Mirjana, molim te, daj te palice Bošku. Nadam se da je svjestan što bi dao neki mladi afroamerički jazz vibrafonist da ih ima.«

Prije nekoliko godina u Sloveniji sam svirao Vibe Summit, koncert sa sjajnim, tada još četrnaestogodišnjim slovenskim vibrafonistom Vidom Jamnikom i američkim kolegom, vibrafonistom Arthurom Lipnerom.

Poslije koncerta Arthur mi je donio knjigu transkripcija Miltovih sola. Rekao je: »Znam da si ga jako volio i da ste bili prijatelji. Izvoli i uživaj.«

Vraga, kad sam počeo gledati te note, ta Miltova skinuta sola, poželio sam da nikad nisam počeo svirati vibrafon. No već je bilo kasno.«